Dan je bio miran, nije se baš ništa događalo. Taman su počinjali godišnji odmori. Svi smo bili nekako opušteni. Ivan je baš sutradan trebao otići na odmor, a i ja sam odrađivala posljednje sate prije godišnjeg. Blaženku je čekala operacija oka, baš mi je došla reći kako je napravila sve što je trebala prije nego i ona ode. Došlo je podne i stanka, planirali smo nešto pojesti i malo se podružiti. A onda su se začuli pucnjevi... – prisjeća se Dubravka Petrović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Đakovo, krvavog utorka 9. srpnja 2019.
Gotovo bez riječi, iz neposredne blizine, Andrija Drežnjak (62) pucao je u sljepoočnicu pravnika Ivana Pavića (35), pred kolegicom mu Ljubicom Zovko, a zatim je odšetao u ured socijalne radnice i svoje skrbnice Blaženke Poplašen (49) te hladnokrvno i njoj pucao u glavu. Nesretna je Blaženka na mjestu preminula, a Ivan je izgubio bitku za život deset dana kasnije, 19. srpnja, u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Ubojica je potom sjeo na svoj bicikl i pobjegao, a policija ga je pronašla na polju uz autocestu, točno osam sati kasnije. Imao je pištolj, putovnicu i više od 10.000 kuna pa se pretpostavlja da je planirao pobjeći. Za dva teška ubojstva počinjena iz bezobzirne osvete Andrija Drežnjak nedavno je nepravomoćno osuđen na 40 godina zatvora. Iako je na sudu prvo priznao krivnju, već sutradan ju je povukao, tvrdeći da su ga, ukratko, glasovi u glavi nagnali na zločin. Pucnjevi koji su odjeknuli u 12.10 sati u toj ustanovi u crno su zavili dvije obitelji, zauvijek promijenili mnoge živote, ali i sustav socijalne skrbi. Pokazali su kako stravične posljedice mogu biti kada sustav zakaže, i to na više razina. Policijska postaja Đakovo još je 17. svibnja dobila pismeno upozorenje socijalnih radnika da Andrija Drežnjak i njegov 95-godišnji otac često posjećuju Centar, verbalno su agresivni prema djelatnicima te da “postoji mogućnost nabave oružja”. Dva mjeseca kasnije, ta se bojazan, nažalost, i obistinila.
Video - Na mjesnom groblju u Selcima Đakovačkim pokopana Blaženka Poplašen
Nitko više nije isti
Drežnjak je počinio dvostruko ubojstvo, pištoljem kupljenim, kako je sam rekao, “od nekog čovjeka koji prodaje lubenice na pijaci u Đakovu”. Da sve bude tragičnije, zločin se zbio tek nekoliko stotina metara od zgrade policije. Unutarnja kontrola istoga je dana počela “češljati” PP Đakovo, s dužnosti je ekspresno udaljen načelnik Rudolf Kolarić, a protiv njega i još trojice njegovih kolega pokrenut je disciplinski postupak “jer nisu poduzeli sve što su trebali po dojavi iz svibnja”. Svi su, koliko nam je poznato, oslobođeni odgovornosti, osim jednog policajca, koji je novčano kažnjen zbog teže povrede službene dužnosti. Teška je godina iza djelatnika Centra za socijalnu skrb Đakovo. Teško je, kažu nam, nositi se s tolikom količinom tuge. Na prvu godišnjicu stradanja radili su u tišini, nisu primali stranke. Koronavirus ih je omeo da dostojanstveno, i onako kako oni to zaslužuju, odaju počast stradalim kolegama pa su doslovce nakratko istrčali kako bi otkrili spomen-ploču postavljenu pred zgradom.
– Strašno, strašno... Nije imao apsolutno nikakav razlog da ih ubije, pomagali su mu najviše što su mogli. Što je to bilo u njegovoj glavi... Tada smo imali tisuću pitanja, nismo znali odgovore, a ne znamo ih ni danas. Ivan i Blaženka naprosto nisu imali šanse, i to je najtragičnije. Uopće nisu imali šanse. Ništa ih nije pitao, samo ih je ustrijelio i izletio van – potresena je i danas, gotovo podjednako, ravnateljica Petrović.
– Stradali su od ruke korisnika kojemu su godinama nesebično pomagali u rješavanju njegovih životnih pitanja. Duboko je to potreslo cijeli sustav socijalne skrbi, lokalnu zajednicu, ali i hrvatsku javnost. Međutim, najveći teret ovog gubitka snose njihove obitelji, koje se od toga zasigurno nikada neće oporaviti. Isto tako i mi, kao njihovi kolege i prijatelji, nikada nećemo zaboraviti taj dan i gubitak koji smo njihovim odlaskom doživjeli u svojoj radnoj sredini. Od toga dana svi se pokušavamo vratiti uobičajenoj radnoj rutini, ali nitko od nas više nije isti i trajno ćemo ostati obilježeni – iskreno će ravnateljica.
Tegobno je živjeti i raditi pod bremenom takve tragedije. Prvih mjeseci i korisnici su, vidjelo se, sa strahom ulazili u zgradu Centra. No danas su opušteni jer su se djelatnici ove ustanove zaista trudili biti profesionalni kako bi se izdigli iznad teške situacije u kojoj su se, ni krivi ni dužni, zatekli.
– Nijednoj stranci ne spominjemo što se nama dogodilo, svaki slučaj rješavamo kao i prije. Kako se mi osjećamo, to je samo naš doživljaj. Korisnici ništa ne osjete. Svaku prijetnju prijavljujemo policiji i oni stvarno promptno reagiraju. Centar je morao nastaviti s radom, pri čemu je došlo do određenih promjena na sigurnosnom planu. Postavljena su vrata s metal-detektorom, zaštitaru su dane veće ovlasti. Strankama se pregledavaju i stvari i nitko ne pravi probleme zbog toga, svima je jasno da kad ulaze u naš Centar, moraju ući malo drukčije. Isto tako, zaposlenicima je pružena određena stručna pomoć i podrška kako bi se lakše nosili s posljedicama pretrpljene traume. Vjerujem da će trebati još jako puno vremena da se one barem djelomično ublaže – nastavlja naša sugovornica.
Video - Očevid nakon ubojstva u Centru za socijalnu skrb u Đakovu
Drežnjakov otac Alojz, a ni brat Marijan nisu od 9. srpnja 2019. više dolazili u Centar. Razlog je tome i što su socijalni radnici tražili izuzeće za njihov slučaj. Kobnoga dana Andrija Drežnjak mirno je prošao kraj zaštitara, držeći u rukama bunt papira, skrivajući pištolj. Uvjerio je zaštitara da samo treba predati te papire, a kako je gotovo svakodnevno svraćao, zaštitar ga je poznavao pa ga je pustio bez detaljnije provjere. Tako stoji u optužnici. No na nedavnom je suđenju Ljubica Zovko, pred kojom je Drežnjak ispalio smrtonosne hice u Ivana Pavića, izjavila da su iz Centra upozorili zaštitara da obrati pažnju na Andriju Drežnjaka. Zaštitar je, pak, kazao kako nije zaprimio takvo upozorenje. Da je ipak bio upozoren, ustvrdila nam je i ravnateljica Dubravka Petrović. Centar danas, inače, čuva drugi zaštitar. Jezivo je bilo slušati i kada je Zovko posvjedočila kako su još u ožujku, kada su i primijetili Drežnjakovo neobično ponašanje, zamolili njegova liječnika da ga pošalje psihijatru. Učinio je to, a psihijatar je kasnije u nalazu napisao kako nema promjene u njegovu ponašanju... Ravnateljica Dubravka Petrović nije uživo pratila suđenje, nije morala svjedočiti, a privatno joj je to bilo preteško.
– Ivan je bio mlad, imao je jako puno prijatelja, bio je angažiran u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, svirao je trubu, imao je i svoju udrugu, poznavalo ga je dosta ljudi. Ja sam ga i primila u radni odnos, došao je prvo na stručno osposobljavanje 2012. godine, pa ostao raditi za stalno. A Blaženka i ja cijeli smo radni vijek provele zajedno, to su godine i godine... – priča D. Petrović. Osvanuo je prije nekoliko dana mural s likom Ivana Pavića na đakovačkoj OŠ “Vladimir Nazor”, koju je i pohađao, a zaslužni su za to njegovi prijatelji. Službeno će biti otkriven sutra, na prvu godišnjicu njegove prerane smrti. Da se ne zaboravi, da se više nigdje ne ponovi. Pojavila se i ideja da se novi Centar, koji će se graditi u Đakovu, zove baš po Paviću, no ravnateljica pojašnjava da u Hrvatskoj nije praksa da ove ustanove nose ičije ime. Kada se osvrne unatrag, Dubravka Petrović ocijenit će da se puno toga promijenilo u proteklih godinu dana.
– Sustav socijalne skrbi može funkcionirati samo i jedino ako se svi radnici osjećaju sigurni na svom radnom mjestu. Status službene osobe te dodatno osiguravanje tjelesno-tehničke zaštite u svim centrima za socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj prvi su koraci i predstavljaju pozitivan pomak u brizi države za zaštitu radnika. U tom smislu nadležno ministarstvo i nadalje mora kontinuirano poduzimati aktivnosti za poboljšavanje uvjeta rada u centrima, sukladno propisanim normativima o broju stručnih radnika, prostornim i tehničkim uvjetima rada, a mora raditi i na afirmaciji djelatnosti te unapređenju položaja socijalnih i drugih stručnih radnika. Mogu reći da su na tom planu u posljednjih godinu dana postignuti određeni pozitivni pomaci u smislu da će se kroz projekte EU u sljedećih tri godine izgraditi zgrada Centra, što će radnicima omogućiti daleko bolje radne uvjete, ali i veću sigurnost na radnom mjestu u odnosu na trenutačno stanje – govori. Struka socijalnog rada, ističe ona, sustavno je preopterećena te često neopravdano izložena napadima u javnosti, i to posebice posljednjih godina.
– U tome je uloga medija vrlo bitna. Čini mi se da je osuđujuće prikazivanje rada socijalnih i drugih stručnih radnika u medijima nešto manje prisutno od ovog tragičnog događaja u Centru Đakovo i tu vidim veću senzibilizaciju javnosti za probleme s kojima se u svakodnevnom radu susreću djelatnici sustava socijalne skrbi. Smatram da bi u tom smjeru trebalo nastaviti jer se najbolja zaštita u radu može postići podizanjem svijesti javnosti o njihovoj profesionalnoj, ali i osobnoj izloženosti, kao i težini problematike kojom se bave – poručuje ona. Blaženka Poplašen i Ivan Pavić ubijeni su, kako se moglo zaključiti na suđenju, zbog Drežnjakova pogrešnog uvjerenja da mu žele uzeti obiteljsku kuću. Naime, Alojz Drežnjak htio je svome sinu Andriji darovati polovicu kuće. Kako je Andriji oduzeta poslovna sposobnost, darovni je ugovor mogla potpisati jedino skrbnica mu Blaženka Poplašen. Pavić je, pak, dokumentaciju odnio u gruntovnicu. Navodno je netko “napunio glavu” Drženjakovima da će nekretnina zapravo pripasti Blaženki, jer je njezin potpis na ugovoru. Uzalud su mu i socijalni radnici i djelatnici u gruntovnici objašnjavali da je kuća njegova i nitko mu je neće oduzeti... Sudski vještak psihijatar na suđenju je kazao kako Andrija, zbog svoje mentalne strukture, nije bio u stanju shvatiti taj postupak.
Visina kazne
– Andrija Drežnjak usmrtio je dvije osobe iz bezobzirne osvete, vjerujući da su činile nešto na njegovu štetu. No na sudu je utvrđeno da su žrtve ne samo postupale po zakonskim propisima, već isključivo u Drežnjakovu korist. Visina kazne, stava smo, djelovat će preventivno i na druge koji bi htjeli uzeti pravdu u svoje ruke – obrazložio je sudac Davor Mitrović presudu od 40 godina zatvora. Za 62-godišnjeg Drežnjaka, to je praktički doživotna kazna.
– Svijest javnosti mora se podići na višu razinu, svi moramo malo razmisliti, ne smije više biti toliko mržnje i agresivnosti među nama, i to nije pitanje samo socijalne skrbi, već i novinara i niza drugih struka. Cijelo društvo mora postati bolje i onda će nam svima biti lakše, kad jedni druge budemo više razumjeli – zaključit će, pak, ravnateljica Dubravka Petrović.
Svakako treba osudii taj zločin no istina je da i brojni državni aparačiki tretiraju ljude kao stoku