Nacionalni park Yala osnovan početkom 20. st. drugi je po veličini nacionalni park Šri Lanke i rezervat je za slonove, leoparde i ptice močvarice. Sve su nam to bili dovoljni razlozi da ustanemo u 4,30 i već u 5,00 čekamo ukrcaj u džipove. Vozili smo se tridesetak minuta kroz praskozorje do ulaza u park. Čekamo u dugačkom redu džipova jer otvara se točno u 6,00, ali tko rano rani, leoparda i slona vidi pa u skladu s time čekamo. Vrijeme nam krate vozači naslikavanjem sa džipom, izlazećim suncem, paunovima bez repa i sličnim sitnim radostima. Po dolasku na ulaz u svaki džip ulazi lokalni vodič, nešto kao rendžer u parku kako bi osigurali uživanje na sigurnoj udaljenosti turistima i mir životinjama. Vozimo se kroz Palatupanu ili poznatije kao Blok jedan. Vožnja je u početku lagana, uzdišemo u iščekivanju na svaki šušanj iz svakog grma očekujući da izviri leopardova šapa čekajući samo nas da nam zaprede. Vidimo razne nepoznate vrste ptica na koje nam rendžer vrlo ponosno skreće pažnju kao npr. rode. Gledamo se, ali nemamo srca reći mu da znamo što su rode. Onda paunovi, poprilično nereprezentativni primjerci svoje vrste očerupanih repova, vjerojatno za prodaju kao dio lokalnih suvenira. Vrhunac ove ptičje parade dolazi uskoro, rendžer nam kaže da će nam pokazati nacionalnu pticu Šri Lanke, ušutkava nas sa “Psss!” i pokazuje na grm iz kojeg izlazi… tatarata! Pijetao! Onaj mali kojeg kod nas zovu Jurek, bez Katice doduše. E, više ne možemo suspregnuti smijeh i sarkazam, srećom ne razumiju nas, ali po gestikulaciji je sigurno bilo jasno što o svemu mislimo.
No, imaju oni adut u rukavu, netko je dojavio da je leopard viđen na nekoliko stotina metara od nas i naš vozač postaje Ayrton Senna i Michael Schumacher u jednom! Daje gas do daske, ogromni kotači poskakuju po neravnom terenu off roada, crvena zemlja se praši do neba, više ne vrijedi pravilo da budemo tiho jer treba stići prije svih. Juri kroz već izrezbaren kanjon istom ovakvom jurnjavom, a isto tako i svi ostali džipovi iz svih smjerova, svi jure prema istoj točki prašina se vidi kilometrima uokolo, buka uznemirava životinje u tri susjedna nacionalna parka, ali sve u žaru borbe za dobre safari fotke turista. Naravno da uz ovu halabuku ako je leopard negdje i viđen, pobjegao je glavom bez obzira, no to nije razlog da se džipovi ne guraju jedan uz drugog, oduzimaju prednost, parkiraju se poprečno da drugi ne mogu proći, turiraju na mjestu ljuteći se na druge, viču, gestikuliraju, ponašaju se kao da su do jučer bili vozači hitne pomoći i njihova reakcija spašava živote bez da vode računa o razumnim prometnim pravilima. Naravno da je sve to pomno pripremljen scenarij kako bi podigli razinu adrenalina turistima i da dobijemo avanturu kakvu smo platili. Rendžer parka ne reagira ni jednom riječju što znači da je to uobičajeno, a ljudi se drže za sve moguće željezne prečke džipova kako poskakujući ne bi ispali iz vozila.
Ništa od leoparda, nakon što smo se svi otpetljali iz te parkirne zavrzlame kao iz crtića, nastavljamo opet svatko svojim putem. Približavamo se pojilištu. Rendžer sad u tišini pokazuje rukom na obrise u daljini koji sliče kravama s velikim rogovima. “Water Buffaloes!” šapće. Vodeni bizoni. Zovu ih tako jer vole ležati u vodi. Nismo baš jako oduševljeni tom igrom obrisa na horizontu i nastavljamo vožnju. Nakon par stotina metara drugo pojilište, a ispred njega slon! Žvače suho raslinje i uopće nas ne doživljava. Mobiteli okidaju fotke sa svih strana u pobožnoj tišini da ne uplašimo žvakača od otprilike tri tone, uzdišemo preplavljeni osjećajem:”Yes! To je to! Sad smo na safariju!” Nakon desetak minuta što smo pravili društvo slonu za doručkom, puštamo ga na miru da probavlja, a mi se vozimo dalje. Slijedi oduševljeno skretanje pažnje našeg rendžera na nekoliko vrsta ptica i par krokodila čiji obrisi vire iz vode pojilišta. Slikamo uz zamišljenu glazbu iz Kralja lavova gustiš, vodu koja sliči fatamorgani i vozimo se prema oceanu. Na putu stajemo uz još jednog slona, ovaj se igra skrivača, viri iz žbunja. Doduše, tri tona se teško sakrije u rijetko žbunje visine čovjeka, ali eto, on je pokušao. I tada bacam pogled u lijevo i shvaćam- to je onaj isti slon od maloprije samo je prešao cestu. Valjda je danas njegov zadatak zabavljati turiste,
izvukao je najkraću slamku. Pozdrav najhrabrijem iz krda i nastavljamo prema obali. Dolazimo na mjesto gdje se nalazi izgrađen objekt na samoj plaži, ima nešto suvenira, može se popiti kava i čaj te prošetati po plaži. Lijepa prostrana plaža, vjetar postojano puše, valovi se razbijaju o obalu. Prilazi mi rendžer i kaže:”Tu je 2004. udario tsunami, val je bio visok 12 metara jureći brzinom 800 km na sat s otvorenog mora, točno desetak minuta nakon što se dvadeset džipova sparkiralo. Poginulo je 250 ljudi unutar parka i ni jedna životinja. Svima je taj dan bilo čudno što nema životinja, osim pokoje ptice nikog nije bilo, svi su se povukli u udaljen blok. Životinje su predosjetile.” More koje je tsunami donio u park prekrilo je 5000 hektara parka i nanijelo popriličnu štetu. Ulazimo u džipove pod dojmom zadnjih informacija, vožnja je bitno drugačija, sporija, opuštenija. Rendžer kao da ima grižnju savjesti jer nismo vidjeli ni jednog leoparda po kojima su poznati kaže.”Too hot for leopards, none was seen this week.” Prihvaćamo ruski rulet safari sudbine i zadovoljni pripremljenom adrenalinskom zabavom napuštamo park, zahvalni za privilegij sudbine koji onih 20 džipova nije imalo.
Otvori KEKS Pay
