Dok je bio na čelu samostalne hrvatske države, Franjo Tuđman nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Veličali su ga ili napadali i lijevi i desni, i Hrvati i antihrvati, i istinoljupci i krivokletnici, i fašisti i antifašisti, i dobronamjerni i zlonamjerni, i objektivni i neobjektivni... Nema toga tko se nije osjetio pozvanim ocijeniti njegov lik i djelo, bio u pravu ili u krivu. Ni danas, 25 godina od njegove smrti, ništa se nije promijenilo. Pogotovo u taboru njegovih protivnika, koji proizvodnjom nevjerojatne količine negativnih članaka o Tuđmanu i njegovoj ostavštini pokušavaju poreći da je ostvario išta dobro. U tome taboru nisu svi jugoslaveni (postjugoslaveni), no njima je Tuđmanovo najveće djelo – samostalna i demokratska država Hrvatska – zasigurno najveća kazna, a život u njoj najveća muka.
– Za vrijeme Tuđmanove vlasti Hrvatska se osamostalila, obranila, oslobodila i integrirala okupirani dio teritorija. Sve je to učinjeno na temelju Tuđmanove jasne vizije, precizno postavljenih ciljeva i njihove provedbe u skladu s postojećim ljudskim i materijalnim resursima. To su činjenice koje je nemoguće zanijekati, kao što je činjenica da se Tuđmanovoj politici od početka protivio kako dio domaće oporbe različitih profila tako i ne baš zanemariv dio inozemnih političkih snaga. Svi su se oni zalagali uglavnom za očuvanje ili obnovu bilo kakvog oblika jugoslavenske zajednice, u rasponu od Jugoslavije kao države pa do „regije“ kao nekog sličnog, ali ne do kraja definiranog pojma koji obuhvaća „naše zemlje“ i „naše narode“ – kaže povjesničar Ivo Lučić.
Činjenica je doduše i to da su generacije Hrvata sanjale socijalno osjetljiviju, demokratski razvijeniju i gospodarski snažniju državu, no nisu li njezina izgradnja i napredak briga novih naraštaja? Je li pravedno, i nadasve ispravno, svu krivnju za njezine manjkavosti svaljivati na njezina tvorca, na Franju Tuđmana? Jasna je namjera onih koji to čine, koji Tuđmanu lijepe etiketu diktatora, koji mu nameću odgovornost za ratne zločine, za lopovluk i koješta drugo: zanijekati da je riječ najvećem državniku u povijesti hrvatskog naroda i portretirati ga kao velikog negativca. Zbog toga je i danas izložen dezinformacijskim kampanjama, a u njihovu su središtu – mitovi.
Premda se temelje na klevetama i poluinformacijama, u javnom prostoru i danas egzistira desetak mitova o Tuđmanu. Najpoznatiji su mitovi o izdaji Vukovara, podjeli BiH u Karađorđevu i 200 bogatih obitelji koje bi trebale vladati Hrvatskom, no još su itekako živi i mitovi o salveti i Paddyju Ashdownu, o izdaji (prodaji) Bosanske Posavine, o izazivanju rata s Muslimanima zbog navodne opsjednutosti Banovinom Hrvatskom, o ksenofobiji i antisemitizmu, o utjecaju Maksa Luburića kao „izumitelja“ ideje hrvatske pomirbe, o tome da je demokracija počela s Ivicom Račanom, no mi ćemo se ovom prigodom osvrnuti na mit o udruženom zločinačkom pothvatu i o Tuđmanu kao projektu Udbe.
Kad je riječ o udruženom zločinačkom pothvatu (UZP), važno je napomenuti da ne namjeravamo negirati presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), nego upozoriti na neke nedosljednosti i dvostruka mjerila u odlukama toga suda. U postupku protiv šestorice Hrvata iz BiH sud je većinom glasova utvrdio da je UZP postojao i da mu je krajnji cilj bilo etničko čišćenje muslimanskoga stanovništva radi uspostave hrvatskog entiteta u BiH, a glavni dokazi o sudjelovanju Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u bili su tzv. Tuđmanovi transkripti. Sudac Jean-Claude Antonetti s tom se odlukom nije složio, jer je nakon analize 64 transkripta zaključio da UZP nije postojao.
I američki odvjetnik Luka Mišetić tvrdi da Žalbeno vijeće ne samo da ničim nije dokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine nego ih nije ni moglo imenovati članovima UZP-a jer nisu bili stranke u postupku. K tomu, odbilo je obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost. S druge strane, nijedan dužnosnik Srbije nije proglašen sudionikom zločinačkih pothvata Ratka Mladića i Radovana Karadžića, pa Mišetić opravdano pita: „Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni, a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?“
>>> FOTO Ovo su spomenici Franji Tuđmanu u Hrvatskoj. Koji od njih ga najbolje predstavlja?
Teza o Tuđmanu kao projektu Udbe jedan je od najpodlijih mitova koji se vežu za prvoga predsjednika, a zasniva se na tvrdnji da je ondašnja republička Služba državne sigurnosti (SDS) procijenila kako se jedino Tuđman može oduprijeti velikosrpskim pretenzijama i u konačnici ostvariti hrvatsku državu, pa je, u vrijeme kad mu je bila oduzeta putovnica, tolerirala njegova putovanja u inozemstvo. Pritom je navodno najvažniju ulogu imao šef hrvatske Udbe Josip Perković, koji je pomagao Tuđmanu da dobije putovnicu i tako mu omogućio da u inozemstvu stvori emigrantsku bazu za svoj kasniji politički uspon u Hrvatskoj. A Tuđman mu se odužio dajući mu nakon izborne pobjede važno mjesto u sustavu.
Povjesničar Ivo Lučić kaže da je teza o Tuđmanu kao Udbinu projektu krenula od „nekih operetnih likova koji se predstavljaju hrvatskom desnicom“, a koji su bili i ostali protiv Tuđmanove politike jer je 1991. u službu prihvatio komuniste i „udbaše“ (kako se kolokvijalno nazivaju bivši pripadnici Službe državne sigurnosti SR Hrvatske), umjesto da se s njima već tada radikalno obračuna.
– Tu su tezu – dodaje Lučić – vrlo rado i spremno prihvatili i neki od tih „udbaša“ dajući sebi na važnosti i pripisujući sebi zasluge u osamostaljenju i obrani Hrvatske. Tako je i njihov posljednji šef u intervjuu Vjesniku objavljenom u studenome 1998., dok je Tuđman bio živ, rekao da ga je upoznao 1990., nakon što je Tuđman postao predsjednik države. A u intervjuu Večernjem listu objavljenom petnaest godina poslije, 30. prosinca 2013., pod pritiskom njemačkog pravosuđa i u potrazi za podrškom javnosti i argumentima koji bi osporili njegovo izručenje, ustvrdio je da je Tuđmana upoznao osamdesetih te da mu je osobno „sredio“ putovnicu i s njim „komunicirao“. Po toj tvrdnji i iz navedenog razloga nastala je i neka otužna knjižica.
Tuđman na sve to ne može odgovoriti, kaže Lučić, ali odgovor daju logika i zdrav razum, Tuđmanov životopis i njegova postignuća. – U nedavno objavljenoj knjizi Julienne Bušić „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“ objavljen je Tuđmanov intervju koji je u svibnju 1980. dao francuskom novinaru Michelu Barthelemyju, kao i Tuđmanova obraćanja sudu u veljači 1981. Samo to dovoljno je za realan zaključak o Tuđmanovu karakteru, svjetonazoru i političkim uvjerenjima. Da ne spominjemo već davno objavljeni Tuđmanov osobni dnevnik te čitav niz knjiga i članaka koji analiziraju i opisuju Tuđmana, njegov život i rad. Iz svega toga jasno proizlazi zaključak: nije Tuđman bio „Udbin projekt“, nego je prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske veliki dio pripadnika socijalističkih sigurnosnih službi vješto i uspješno upregao u svoj projekt – poentira Lučić i dodaje:
– Naravno, oni koji nemaju dostojanstva, snage i karaktera ne mogu ni razumjeti da netko može imati jasno definiran vlastiti cilj, raditi iz svog dubokog uvjerenja i biti spreman iskoristiti šansu kad se ona ukaže. Upravo je to potpuna suprotnost tomu da si od nekoga vođen, da si nečiji „projekt“. Osim toga, tu se radi i o pokušajima popravljanja vlastite prošlosti. Jedni nastoje opravdati svoje nepristajanje uz Tuđmana ili odustajanje u vrijeme stvaranja, obrane i oslobađanja hrvatske države, a drugi pokušavaju naglasiti i preuveličati svoju ulogu u tom povijesnom procesu. Oscar Wilde napisao je da „nijedan čovjek nije dovoljno bogat da kupi svoju prošlost“, isto tako nijedan čovjek nije dovoljno politički i društveno moćan da bitno popravi svoj životopis. Vrijeme je pokazalo da unatoč silnim propagandnim i političkim akcijama i kampanjama nitko ne može osporiti niti umanjiti veličanstveno Tuđmanovo djelo – zaključuje Ivo Lučić.
Povjesničar Josip Mihaljević također smatra kako dostupni dokazi i povijesni kontekst ne podržavaju tvrdnju, zapravo teoriju zavjere, da je Tuđman bio projekt Udbe. – Ne postoje nikakvi dokazi koji bi potvrdili nešto takvo. Tuđman je projekt Udbe bio samo u tom smislu što je bio objekt njezina interesa, kao jedan od onih koje se smatralo unutrašnjim neprijateljima. O tome svjedoči njegov dosje koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Taj dosje, iako evidentno necjelovit, ne daje nikakav dokaz da je imao ikakav drugi odnos s Udbom (SDS-om) osim onoga koji je sa službom imao kao osoba pod operativnom obradom, odnosno osoba čija se djelatnost smatrala neprijateljskom i nad kojom se provodio nadzor. Ni Tuđmanov dnevnik ne daje nikakve argumente za takve teze – napominje Mihaljević.
Jedan od navodnih dokaza da je Tuđman Udbin projekt jest činjenica da je 1977. putovao u inozemstvo, a putovnicu mu je navodno dala Udba, jer kako bi inače bilo moguće da Tuđman, nakon što je odslužio kaznu, putuje slobodno po Europi dok dobar dio hrvatskih proljećara robija.
– Tuđman je u to vrijeme bio odsječen od bilo kakvog javnog djelovanja i nadzirala ga je Služba državne sigurnosti, koju nekritički smatramo sveznajućom i kojoj se ama baš ništa ne može sakriti. No i u takvom sustavu postojale su pukotine pa su im neke stvari mogle i promaknuti. Tuđmanov ilegalni boravak u Švedskoj u listopadu 1977. organizirala je skupina Hrvata iz Društva „Matija Gubec“ na čelu s Brankom Salajem i Vladimirom Rozijanom, a Tuđman je jugoslavensku granicu prešao lažnom putovnicom, a ne nekom koju mu je dala Udba – objašnjava Mihaljević i dodaje kako se zaboravlja da je Udba samo instrument Saveza komunista te da nije djelovala bez naloga ili odobrenja politike, odnosno vrha Partije.
– Neki teoretičari zavjera – podsjeća Mihaljević – idu još i dalje pa plasiraju apsurdne teze da je vrh SKH odlučio kako je Tuđman tobože jedini koji može provesti tranziciju iz komunističkog režima u demokraciju. To više govori o bujnosti mašte u našem javnom prostoru. Vrh SKH zasigurno sedamdesetih i osamdesetih u Tuđmanu nije vidio ništa više od nepoćudnog disidenta kojeg valja ušutkati. Također, Partija nije planirala izgubiti izbore 1990. Komunisti su se nadali kakvoj-takvoj pobjedi pa su kreirali izborni sustav koji relativnom pobjedniku daje puno veću moć nego što bi bila razlika u broju osvojenih glasova. Međutim, prevarili su se i na izborima uvjerljivo izgubili, a novi je izborni sustav na kraju išao na ruku relativnom pobjedniku – HDZ-u. Istina jest da su brojni članovi Partije svoj politički put nastavili u HDZ-u, na kraju krajeva i Tuđman je nekad bio član Partije – kaže Mihaljević, koji smatra da teorije o povezanosti Tuđmana i Udbe proizlaze iz podatka da su brojni pripadnici nekadašnjeg republičkog SDS-a ostali u službi i nakon demokratskih promjena.
– Ali to je bila nužnost koju je Tuđman shvaćao i koju im je otvoreno nudio. Oni koji su ga do jučer progonili, nakon njegove pobjede na izborima, i u kontekstu jačanja velikosrpske politike iz Beograda, prihvatili su njegovu ponudu. Perković je ostao u službi, ali sada u onoj koja je trebala služiti novom, demokratskom poretku. Mnogi takav rasplet teško prihvaćaju pa su skloni tezama poput te o Tuđmanu kao projektu Udbe – objašnjava Josip Mihaljević i napominje kako takve teze dolaze i od onih koji žele omalovažiti Tuđmanov politički uspjeh. Mi bismo pak dodali da je prvi predsjednik takve nazivao jalnušima i smušenjacima. Njih je bilo i bit će ih još, no oni prolaze, a Tuđman i njegovo djelo ostaju.
>>> FOTO Ovo bi svatko treba znati za svoje mjesto! Možete li pogoditi grbova hrvatskih gradova?
Tuđman je bio pravi čovjek u pravo vrijeme. Svaki režim se najbolje ruši iznutra. Ljudi iz Udbe oko njega su bili kao stvoreni za to i postigli su željeni cilj ,a to je Hrvatska država. Pretvorba je mrlja na tome ali nema tog državnika u povijesti koji nema neke mrlje. Sve ostalo je antihrvatska propaganda ljudi koji su tada izgubili svoje neograničene povlastice iz bivše države i još dan danas se ne mogu pomiriti s time.