Na današnji dan, 10. prosinca 1999., u 23 sata i 15 minuta, umro je prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman. Tu je vijest, dva sata iza ponoći, hrvatskom narodu i javnosti objavio tadašnji predsjednik Hrvatskog državnog sabora, akademik Vlatko Pavletić.„Ustavom i sudbinom određeno je da u ovom najtežem času objavim građanima Republike Hrvatske i svim Hrvaticama i Hrvatima izvan domovine da je prestalo kucati veliko srce doktora Franje Tuđmana, državnika i državotvorca i prvog predsjednika moderne, nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske“, rekao je Pavletić u dva sata ujutro, istaknuvši kako je za hrvatski narod veličina gubitka usporediva jedino s veličinom Tuđmanove ličnosti, predodređene za pobjede pa i za konačnu pobjedu nad smrću, neponištivim trajanjem u Hrvatskoj povjesnici.
Oči u oči s bolešću
S teškom se dijagnozom Franjo Tuđman suočio tri godine prije kraja svog života. Uz nagli gubitak težine, bolovi u trbuhu prisilili su ga da se, u studenom 1996., podvrgne dijagnostičkim pretragama u Zavodu za radiologiju u Kliničkoj bolnici Merkur. Već prvi nalazi upućivali su na zloćudnu bolest te je predsjednik, u pratnji svoje supruge i liječnika, profesora doktora Branimira Jakšića i doktora Stjepana Kranjčevića, hitno otputovao u SAD, u vojnu bolnicu Walter Reed, u Washingtonu. Hrvatskoj je javnosti tada tek šturo priopćeno da će dr. Tuđman nekoliko dana biti na odmoru zbog redovitih, konzultativnih, liječničkih pregleda. No, s druge strane Atlantika, u bolnici Walter Reed, koja se ubraja među najbolje na svijetu, a upravo se u njoj liječe i američki predsjednici, za Tuđmana i njegovu obitelj odvijala se prava drama. Nakon obavljenih pretraga američki su liječnici dijagnosticirali karcinom želuca koji se ne može operirati te su Tuđmanu otvoreno prognozirali da će živjeti još samo tri do četiri mjeseca.
POVEZANI ČLANCI:
Informacije su se čuvale poput državne tajne
Predsjednik je odmah nakon tog saznanja zabranio da se o njegovoj bolesti govori javno, a svoju su mu riječ da će tako i biti prvi dali liječnici, Branimir Jakšić i Stjepan Kranjčević. No i svi ostali liječnici koji su bili uključeni u liječenje predsjednika detalje o njegovoj bolesti i zdravstvenom stanju čuvali su poput prvorazredne državne tajne, a voditelju konzilija, profesoru doktoru Andriji Hebrangu i napismeno su prisegnuli da o tome nikada i nigdje neće govoriti. I sam je Hebrang nekoliko puta izjavio kako će tajnu predsjednikove bolesti odnijeti sa sobom u grob. No, vijest je ipak procurila. Dijagnozu bolesti hrvatskog predsjednika, mimo njegova i znanja njegove obitelji, ali i mimo svake etike, cijelom je svijetu, pa tako i Hrvatskoj javnosti, objavila tada globalna američka TV mreža CNN.
Tri dana nakon toga, 16. studenog, hrvatskoj se javnosti iz SAD-a obratio profesor Jakšić te je, kao osobni predsjednikov liječnik, izjavio kako je pregledom ustanovljeno da su smetnje prouzročene vrijedom želuca i povećanim limfnim čvorovima u trbuhu. Nakon desetodnevnog boravka u SAD-u, fizički i psihički vidno uzdrman i shrvan, predsjednik se 23. studenog vratio u domovinu. Poslije povratka iz Amerike Tuđmanu, možda i prvi put, ponestaje volje za životom. Te 1996., po prvi put od dolaska na vlast, nije otišao niti na svečani doček Nove godine u hotel Interkontinental te je Novu 1997. dočekao u obiteljskom krugu, u svom domu u Nazorovoj.
Vrhunski stručnjaci
Iako se u liječničkim krugovima govorilo da Franjo Tuđman, iz nepoznatih razloga, ima averziju prema liječnicima, u život ga je vratio dr. Andrija Hebrang, uvjerivši ga da nije sve tako crno, te da ne treba odustati prije no što je liječenje i počelo. Snagom svog autoriteta Hebrang je uspio nagovoriti Tuđmana da se podvrgne liječenju. Osnovao je konzilij hrvatskih liječnika, u koji su bili uključeni i francuski liječnici s Instituta za onkologiju 'Gustave Roussy'. Profesor Jakšić tražio je tada najbolje onkologe u Europi, a pariški je Institut odabran jer je tadašnji čelni čovjek Ureda predsjednika, inženjer Hrvoje Šarinić, preko svojih francuskih veza pomogao da tamošnji, vrhunski stručnjaci dođu u Zagreb te sudjeluju u predsjednikovu liječenju. No, iz Hebrangovih priopćenja za javnost, koja su redovno prolazila kroz Tuđmanove ruke, nikada se, pa čak niti iz daleka, nije dalo naslutiti da predsjednik boluje i liječi se od karcinoma.
Točna dijagnoza, ali ne i prognoza
Dijagnoza američkih liječnika da hrvatski predsjednik boluje od karcinoma početnog dijela želuca bila je, dakako, točna, no njihova prognoza da mu ostaju još samo tri do četiri mjeseca života, ipak se nije obistinila, jer Tuđman je, nakon utvrđene dijagnoze, živio još tri godine.
„Franjo Tuđman doista je medicinski fenomen!“, rekao je našim novinarima liječnik koji je izravno sudjelovalo u njegovu liječenju, dodavši da je neistina da je predsjednik liječen i nekim eksperimentalnim, onkološkim metodama, ispiranjem želuca citostaticima, kao što se tada špekuliralo. Nakon povratka iz američke bolnice 'Walter Reed' Tuđman više nikada nije izvan zemlje obavljao nikakve kontrolne preglede, niti liječenja. Kemoterapiju je dobivao u svom Uredu, na Pantovčaku, čemu su redovito bili nadzorni francuski liječnici, a na radioterapiju je dolazio u kasnim, večernjim satima, u Kliniku za tumore.
Svih tih mjeseci jedini znak da je predsjednik na citostatskoj terapiji bio je gubitak kose, odnosno perika koju je nosio mjesecima. Organizam Franje Tuđmana izvrsno je i van svakog očekivanja, reagirao na koktel citostatske terapije koju su mu odredili francuski liječnici. Uz terapiju zračenjem u Klinici za tumore, karcinom želuca se povukao te je 11. svibnja 1997., četiri mjeseca od početka kemoterapije, dr. Hebrang priopćio javnosti kako, nakon pregleda i potrebne dijagnostičke analize, svi biokemijski nalazi i drugi dijagnostički rezultati pokazuju normalno stanje svih organskih sustava, te predsjednik može, bez ograničenja, obavljati sve državničke dužnosti. Krajem lipnja te godine liječnički je konzilij potvrdio da nema tragova prijašnje bolesti te da je liječenje u cijelosti uspješno završeno. Posljednjim priopćenjem, koje je potpisao kao šef konzilija, Hebrang se javio 29. lipnja 1998. godine izvijestivši tada hrvatsku javnost kako je predsjednikovo zdravlje uredno.
Početak kraja
Nakon što se povukla, bolest predsjednika Tuđmana mirovala je gotovo dvije godine te je usprkos crnim prognozama američkih liječnika Tuđman ipak dobio još dvije godine kvalitetnog života. No, 12. veljače 1999., iz posjete Turskoj Tuđman se vraća vidno lošijeg zdravlja. Državni su dužnosnici tada tvrdili da je predsjednik obolio od gripe te se 10 dana nije pojavljivao u javnosti. Liječnički konzilij, u kom nakon Hebrangova razlaza s Tuđmanom, u listopadu 1998., nitko nije službeno preuzeo mjesto voditelja, nije se oglasio, niti tada, a niti sljedećih mjeseci, a ta je duga šutnja potrajala sve do 1. studenog te 1999. godine, kada je predsjednik završio na hitnoj operaciji.
POVEZANI ČLANCI:
Bolest se vratila i to u obliku velike metastaze na mozgu te se brzo rasplamsavala. Predsjednik je opet bio na citostaticima, ali i na zračenju glave. Metastaza na mozgu se povukla, no ubrzo su se pojavile dvije nove metastaze na dva kralješka. Kemoterapija i zračenje više nisu mnogo pomagali.Tuđman je sve teže hodao, fizički je kopnio, a tri mjeseca prije smrti njegova je bolest ušla u posljednju fazu u kojoj terapije više nisu imale bitnog učinka.
Za posjeta Papi i otvaranja hrvatske izložbe u Vatikanu, 28. listopada te 1999. godine po izrazu Tuđmanova lica bilo je jasno da trpi velike bolove te je bio prinuđen skratiti posjet Rimu i sljedeći se dan vratiti u Zagreb. Niti tada nije priznao da ga je bolest slomila. Novinarima, koji su ga po povratku iz Rima dočekali u zračnoj luci, rekao je kako čovjek ima pravo biti umoran, pa i nahlađen.
Posljednje što je učinio, samo nekoliko sati prije no što je završio u bolnici, bilo je polaganje vijenca na Oltar domovine, na blagdan Svih svetih. Tog je 1. studenog, oko 13 sati, zbog bolova u trbuhu dovezen u Kliničku bolnicu Dubrava, gdje je podvrgnut hitnoj, abdominalnoj operaciji, zbog perforacije divertikula debelog crijeva, što se tumačilo komplikacijom uslijed dugotrajne kemoterapije. Ipak, nitko tada nije slutio da je to početak kraja te da iz bolnice Tuđman više neće izaći živ.
Agonija u apartmanu na 7. katu
Nepoznate detalje o tome što se događalo u apartmanu na sedmom katu Kliničke bolnice Dubrava, tijekom posljednjih 40 dana života prvog hrvatskog predsjednika, Večernjakovi su novinari doznali tek godinu dana nakon njegove smrti iz više izvora te kroz autentične priče liječnika koji su tada bili izravno uključeni u liječenje predsjednika. U prvih 10 dana nakon operacije predsjednikovo je stanje bilo stabilno, čak je i ustao iz postelja i hodao bolničkim hodnikom. U posjet su mu dolazili supruga, sin Miroslav, kći Nevenka i unuk Siniša Košutić. Skriveno od očiju javnosti Tuđmana je u bolnici obišao i kardinal Kuharić, koji mu je dao posljednju pomast. Za njegovo je zdravlje, uz brojne građane, tada molio i zagrebački nadbiskup, Josip Bozanić, a želje za ozdravljenjem hrvatskom su predsjedniku uputili i papa Ivan Pavao II, kao i tadašnji predsjednik SAD-a, Bill Clinton.
No, punu istinu o zdravstvenom stanju svoga supruga nije tada znala niti Tuđmanova supruga Ankica, a jedini iz tadašnjeg državnog vrha koji su znali pravu istinu bili su Zlatko Mateša i Vlatko Pavletić. No, sve što su znali morali su zadržati za sebe, u čemu je važnu ulogu odigrao i Miroslav Tuđman, koji je redovito bio nazočan na sastancima liječničkog konzilija. Stariji sin pokojnog predsjednika u bolnici je, kako su kasnije ispričali neki od liječnika, bio obiteljsko-politički angažiran. Aktivno je sudjelovao u kreiranju sadržaja službenih priopćenja konzilija za medije, inzistirajući na izvješćima povoljnijim od stvarnoga stanja. Doktor Jakšić je maksimalno udovoljavao njegovim zahtjevima, no ipak je ponekad, ne želeći prijeći određenu granicu, tražio podršku pojedinih kolega liječnika iz konzilija. Rezultat svega toga bila su štura, kratka izvješća, sročena vrlo lukavo, ali istodobno i medicinski utemeljena.
Tijekom srijede, 10. studenog i u noći na četvrtak, zdravstveno stanje predsjednika naglo se pogoršalo. Došlo je do kapilarnog krvarenja u unutarnjim organima, koje se javlja kao posljedica infekcijskog šoka organizma, ili sepse, ali ne zaustavi li se, u konačnici uništava funkcije organa. Dan poslije tog iznenadnoga krvarenja liječnički je konzilij izvijestio kako je stanje predsjednika Tuđmana loše te je priključen na aparat za umjetno disanje.
Liječnicima, koji su svakodnevno bili uz njega, u apartmanu na sedmom katu, bilo je tada jasno da je to kraj i da poboljšanje zdravstvenog stanja više nije moguće. No, upotrijebivši sva znanja i mogućnosti koje medicina može ponuditi, mjesec su se dana borili za svaki dan predsjednikova života. Kako su zapisali naši novinari, liječnička je ustrajnost prerasla u požrtvovnost, požrtvovnost u dramatičnu te na kraju u očajničku borbu.
No, unatoč vrhunskom, stručnom liječenju, unatoč svim mjerama intenzivne terapije, od farmakološke, do tehnološke, predsjednikov se život polako, ali sigurno, gasio. Njegova je obitelj tu činjenicu vrlo teško i s nevjericom prihvaćala. Stanje cijeloga organizma bilo je toliko teško da više nije mogao razgovarati, bio je danima u farmakološkom snu, iz kog se tek povremeno budio, no upitno je da li je tada više prepoznavao ljude oko sebe.
POVEZANI ČLANCI:
Ispred KB Dubrava počeli su pristizati dopisnici stranih agencija. Austrijski Kurier, francuski Le Monde i još neki strani listovi pisali su o predsjednikovoj borbi sa smrću, ali i špekulirali da je Tuđman već mrtav, budući da nije, kako je bilo najavljeno, tog ponedjeljka raspisao izbore. Dr. Ivić Pašalić tada je za BBC izjavio da će ne raspiše li ih predsjednik za 22. prosinca, izbori biti održani u siječnju 2000. godine. Bila je to prva, službena najava odgode izbora, a oporba i HDZ pregovarali su o zakonskom rješenju kojim bi se osiguralo normalno funkcioniranje države, dok je predsjednik spriječen obavljati svoju dužnost. Zdravstveno se stanje predsjednika dramatično pogoršalo 22. dana liječenja. Unatoč najboljoj mogućoj intenzivnoj terapiji, u noći s nedjelje na ponedjeljak, 22. studenog, vitalni su organi počeli otkazivati, jedan za drugim, no srce je i dalje kucalo.
Na dramatičnoj, izvanrednoj sjednici zastupničkog doma, održanoj 24. studenog, Sabor je dvotrećinskom većinom, s točno 85 glasova, donio Ustavni zakon o privremenoj spriječenosti predsjednika Republike Hrvatske, a 25. studenog, 15 dana prije Tuđmanove smrti, Vlatko Pavletić je na 60 dana preuzeo ovlasti i dužnosti predsjednika Republike, nakon čega je raspisao izbore za 3. siječnja te potpisao 21 zakon i privremeni proračun.
I sljedećih nekoliko dana izvješća liječničkog konzilija govorila su o teškom zdravstvenom stanju predsjednika, koje se dramatično pogoršalo u utorak, 7. prosinca. Takvo kritično stanje potrajalo je iduća tri dana, a u noći, 10. prosinca 1999. u 23 sata i 15 minuta Tuđmanovo je srce prestalo kucati. Njegova obitelj nije dopustila obdukciju. Iako je poznato da je predsjednik Tuđman umro od posljedica metastaziranog karcinoma želuca, konzilij nije objavio službeno priopćenje o neposrednom uzroku smrti. Građani su se od prvog hrvatskog predsjednika opraštali tijekom trodnevne, nacionalne žalosti.
VIDEO Med i jaja da, ali meso i mlijeko ne: Evo što se sve smije nositi preko granice
nikad ga narod hrvatski zaboravit neće!