Sve se u svemiru kreće. Galaksije putuju kroz međugalaktički prostor, Sunčev sustav kruži oko središta Mliječne staze, a planeti, asteroidi i kometi slijede svoje putanje oko Sunca. U toj beskrajnoj dinamici povremeno naiđemo i na nešto što očito ne pripada ovome sustavu: međuzvjezdani objekt, tijelo koje je nastalo oko neke druge zvijezde i nakon dugog putovanja nakratko uđe u naše kozmičko susjedstvo. Prije 2017. nijedan objekt izvan Sunčeva sustava nije bio izravno otkriven u našem kozmičkom susjedstvu. Sve se promijenilo pojavom 1I/ʻOumuamue, prvog potvrđenog međuzvjezdanog tijela koje je ušlo u Sunčev sustav. Dvije godine kasnije uslijedio je 2I/Borisov, prvi međuzvjezdani komet s jasno vidljivim repom. A onda ove godine otkriven je i treći poznati primjerak, 3I/ATLAS.
ʻOumuamua je već pri otkriću pokazao osobine koje odstupaju od poznatih kometa i asteroida. Borisov, za razliku od njega, ponašao se kao tipičan komet, ali je njegova međuzvjezdana putanja potvrdila da takva tijela zaista ulaze u Sunčev sustav. Prema dosadašnjim opažanjima i preliminarnim analizama tima kojem pripada i astrofizičar Avi Loeb sa Sveučilišta Harvard, 3I/ATLAS pokazuje najmanje deset obilježja koja se teško mogu uklopiti u postojeće modele kometa i asteroida, čak i uzimajući u obzir da je riječ o međuzvjezdanom objektu.
Prva neuobičajena stvar tiče se njegove putanje. 3I/ATLAS se kreće retrogradno, suprotno od uobičajenog smjera orbita planeta, ali njegova orbita pritom leži gotovo točno u ravnini ekliptike. Takvo poravnanje, unutar svega nekoliko stupnjeva, iznimno je rijetko za objekt koji dolazi iz međuzvjezdanog prostora, gdje bi smjerovi dolaska trebali biti nasumično raspoređeni. Tijekom srpnja i kolovoza 2025. ATLAS je pokazao mlaz plina usmjeren prema Suncu, što je suprotno uobičajenim repovima kometa koji uvijek nastaju na strani suprotnoj od Sunca. Ovaj tzv. anti-rep nije bio optička varka zbog geometrije promatranja, već stvarna orijentacija izbačenog materijala. Takav je fenomen vrlo rijedak u kometarnoj fizici i sugerira da je riječ o objektu s neuobičajenim sastavom ili unutarnjom strukturom.
Procjene veličine jezgre 3I/ATLAS-a govore o objektu promjera do nekoliko kilometara, što je znatno više od prethodnih međuzvjezdanih posjetitelja čije su jezgre bile reda veličine stotina metara. No zbog nesigurnosti u gustoći i unutarnjoj strukturi, masa objekta još uvijek nije pouzdano određena. Zasad je tek jasno da 3I/ATLAS kombinira relativno velik promjer s iznimno velikom brzinom kretanja, neuobičajenom među tijelima koja smo dosad detektirali u našem sustavu. Osim toga, putanja i vrijeme dolaska 3I/ATLAS-a gotovo su “podešeni”, kako kaže Loeb, jer je objekt prošao relativno blizu Marsa, Venere i Jupitera, ali je istovremeno ostao vrlo teško vidljiv sa Zemlje baš u trenutku perihela, kada bi promatranje bilo najvrjednije. Vjerojatnost da se ovakav raspored dogodi slučajno iznosi oko 0,005 posto, što upućuje na iznimno neuobičajenu podudarnost u vremenu i geometriji njegova dolaska.
Kemijski sastav 3I/ATLAS-a još je neobičniji. Spektroskopska mjerenja pokazala su izrazito visok udio nikla u odnosu na željezo, karakterističan više za industrijske legure nego za kometarni materijal. Uz to, omjer nikla i cijanida je tisućama puta veći nego kod drugih kometa, uključujući i međuzvjezdani komet Borisov. Umjesto leda i prašine bogate vodom, kao kod većine kometa, plinovi iz 3I/ATLAS-a sadrže svega oko četiri posto vode po masi. Optička mjerenja potvrđuju da dijelovi okolice 3I/ATLAS-a pokazuju vrlo duboku negativnu polarizaciju svjetlosti, s minimalnom vrijednošću oko -2,7 % pri faznom kutu od približno 7°, što je kombinacija koja nije opažena kod poznatih kometa ili asteroida. Takvo ponašanje upućuje na prisustvo čestica prašine vrlo sitnih dimenzija, moguće glatkih površina ili neuobičajenog sastava materijala, no konkretan uzrok i dalje ostaje predmet istraživanja.
Još jedna podudarnost privukla je pozornost: objekt je u Sunčev sustav stigao iz smjera koji se nalazi u blizini položaja na nebu odakle je 1977. detektiran tzv. “Wow! Signal”, kratkotrajni radiovalni impuls nepoznatog porijekla. Iako se ta činjenica ne smatra dokazom za bilo kakvu vezu, statistička podudarnost iznosi manje od jednog posto. U razdoblju blizu perihela 3I/ATLAS je neobično brzo pojačao sjaj, a pritom je zabilježen izrazito plavi spektar reflektirane svjetlosti, intenzivniji od Sunčeve u istom području valnih duljina. Takvo ubrzano posvjetljenje rijetko je i među kometima koji pokazuju snažnu aktivnost. Jedno od mogućih objašnjenja je naglo oslobađanje tvari koje se lako sublimiraju, ali nije isključeno ni djelovanje procesa koji još nisu u potpunosti objašnjeni u okviru kometarne fizike.
Možda najzagonetniji aspekt promatranja odnosi se na negravitacijsko ubrzanje tijela. Da bi objekt ubrzao na način zabilježen u mjerenjima, morao bi otpustiti oko 13 posto svoje mase u obliku plinova. Međutim, pokazatelji takve masovne sublimacije zasad nisu uočeni u slikama nakon prolaska perihela. Sve ove osobine, svaka za sebe, mogle bi se protumačiti unutar postojećih modela, ali njihova kombinacija čini 3I/ATLAS vrlo teškim za uklapanje u poznate kategorije. Loeb i njegovi kolege naglašavaju da se za sada ne može govoriti o umjetnom porijeklu objekta, ali se može govoriti o tome da dosadašnje razumijevanje fizičkog ponašanja kometa — pogotovo međuzvjezdanih — očito nije potpuno.
U nadolazećim mjesecima 3I/ATLAS će se udaljavati od Sunca i postajati sve slabije vidljiv, ali podaci prikupljeni do sada bit će predmet detaljne analize. S napretkom instrumenata kao što su svemirski teleskopi nove generacije i zemaljski sustavi kao opservatorij Vera C. Rubin, očekuje se da će se slični objekti otkrivati sve češće. Ako se ti trendovi potvrde, 3I/ATLAS bi mogao biti tek prvi primjer u nizu objekata koji stvarno proširuju našu definiciju “prirodnog” tijela u svemiru. Otkrivanje objekata poput 3I/ATLAS-a proširuje prostor za znanstvena pitanja koja dosad nismo ni mogli postaviti. Ako se potvrdi da međuzvjezdana tijela mogu imati osobine koje ne nalazimo nigdje u Sunčevu sustavu, to znači da naš kozmički kontekst nije samo lokalno jedinstven nego i ograničen. U tom slučaju, svemir bi bio raznolikiji nego što smo do sada pretpostavljali, a međuzvjezdani posjetitelji postali bi ključni izvor podataka o uvjetima i materijalima izvan našeg planetarnog susjedstva.
Bez obzira na to hoće li se anomalije 3I/ATLAS-a jednog dana objasniti unutar postojećih fizičkih modela ili će zahtijevati njihovo proširenje, jedno je sigurno: svemir je i dalje prostor koji ne razumijemo do kraja. Upravo zato su ovakva opažanja važna. Ove anomalije su dokaz da znanost napreduje tek kad se pojavi nešto što se ne uklapa. A dok god ostaje nerazjašnjenih objekata, ima smisla graditi teleskope, analizirati podatke i tražiti odgovore.
Jedan objekt sam po sebi ne mijenja naše razumijevanje svemira, ali nailazak tijela poput 3I/ATLAS-a otvara prostor za nova pitanja i provjeru postojećih modela. Ako se potvrdi da međuzvjezdana tijela mogu imati svojstva koja nigdje drugdje ne vidimo, to znači da Sunčev sustav nije pravilo nego iznimka. Upravo u tome leži smisao istraživanja: svemir se ne prilagođava našim teorijama, nego zahtijeva da teorije prate stvarnost.
Otvori KEKS Pay
