– Zlato pada – pogleda uprta u nebo zadovoljno izgovara Alen Šopar, a gotovo istodobno toliko željene kapi kiše nestaju, ne ostavivši ni traga na žednom tlu.
– Opet ništa – dodaje 51-godišnji ratar i povrtlar iz Murskog Središća, najsjevernijega grada u Hrvatskoj, smještenog uz granicu sa Slovenijom.
Osigurava sve svoje usjeve
Svjestan je Šopar da se s ovim ludim vremenom više nije igrati pa već godinama osigurava sve svoje usjeve jer "najgore je štedjeti na krivim mjestima". Naravno, nisu zbog osiguranja stabljike njegova kukuruza zelene i kad je sve uokolo spržilo sunce. "Kvaka" je, objašnjavaju nam supružnici Laura i Alen te njihov mlađi sin Leon, student agronomije, u načinu obrade tla. Naime, obitelj Šopar je u konzervacijskom sustavu poljoprivredne proizvodnje, što podrazumijeva da su izbacili plug i da kod njih više nema oranja pa se manje zadire u tlo i oštećuje ga, a u svakom trenutku kad na tlu ne raste glavni usjev, nastoje imati pokrovni. Zbog toga je njihova zemlja puno makro i mikropora koje zadržavaju više vode pa je i u težim godinama prinos usjeva veći.
– Na ovoj parceli provodimo konzervacijsku obradu, a naizmjence i direktnu sjetvu, odnosno no-till, posljednjih četiri-pet godina – dodaje Leon pokazujući pokrov od raži, grahorice i graška iznad kojeg je izrastao kukuruz te lomeći grumen zemlje kako bi nam pokazao strukturu rahlog tla – objašnjava Leon. Nastojeći nam slikovito dočarati dobrobiti za tlo konzervacijske poljoprivrede i zelene gnojidbe, kaže on kako je oduvijek šumska zemlja bila među najboljima. A ona se ne ore.
Osim ratarskih kultura, konzervacijsku obradu tla Šoparovi sada prakticiraju i kod uzgoja krumpira, što još nitko nije radio. I svoju su mehanizaciju nastojali prilagoditi principima konzervacijske poljoprivrede pa su gledali kako to Amerikanci rade i naručili odande sijačicu s uskim kotačima te ju prilagodili svojim potrebama:
– Zapravo, jako malo znamo o ovakvoj poljoprivredi, a nemaš koga ni pitati, svatko kaže drugačije. Nas nekolicina entuzijasta osnovali smo grupu u kojoj razmjenjujemo iskustva i savjete, sastajemo se i razgovaramo. U početku nas je bilo šestero, sad nas je već četrdesetak iz raznih krajeva Hrvatske – govori Alen Šopar.
Plasman ratarskih kultura imaju osiguran, a to što Laurin i Alenov stariji sin, računalac Aleks, ima registrirano i svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, omogućuje im prodaju na kućnom pragu krumpira i heljde, u što smo se i sami imali prilike uvjeriti.
– Nama je bitna kvaliteta, a ne prinos i zato uzgajamo samo sorte koje smatramo najkvalitetnijima, poput bella rose i libre – objašnjava Alen potkrepljujući svoje riječi činjenicom da na polju ostavljaju izvađeni krumpir koji smatraju presitnim za konzumaciju potrošača.
Počeli s uzgojem cikle i zelja
Šoparovi se poljoprivrednom proizvodnjom bave više od 20 godina. Počeli su s uzgojem cikle i zelja na unajmljenoj parceli. Kako je povrće dozrijevalo, tako su ga rezali, kiselili, vakuumirali i prodavali restoranima, đačkim domovima, pojedincima.., zbog čega su registrirali obrt za konzerviranje i kiseljenje povrća. Uzgajati ratarske kulture počeli su desetak godina poslije, a Laura je ostavila stalni posao kako bi se posvetila poljoprivredi. Tijekom godine su okrupnjavali svoje i uzimali nove parcele u zakup šireći proizvodnju. Danas obitelj Šopar obrađuje nešto manje od 100 hektara zemlje na parcelama u Murskom Središću i okolici, u posao su uključeni svi četvero, bez neke posebne podjele zaduženja.
Na oraničnim površinama proizvode se uglavnom ratarske kulture – pšenica, kukuruz, bob, uljana repica i tritikal. Šoparovi redovito odlaze na edukacije i usavršavaju stečena znanja, rado surađuju sa strukom, na njihovim se poljima provode proizvodni pokusi na različitim ratarskim kulturama, a njihovo je gospodarstvo ogledno i inovativno u svakom pogledu. A poljoprivreda je Alenu Šoparu prije nekoliko godina donijela i veliko priznanje Vrijedni Međimurac za osobu godine grada Murskog Središća, uz obrazloženje da već godinama aktivno radi na edukaciji poljoprivrednika, surađuje s resornim ministarstvom, organizira Dane polja i, naravno, proizvodi vrhunske proizvode.
Na stotinjak hektara uzgajaju kukuruz, pšenicu, uljanu repicu, bob i tritikal, a otkup imaju unaprijed dogovoren. Gospodarstvo se bavi i proizvodnjom krumpira te heljde koje prodaju na kućnom pragu. Konvencionalnu su poljoprivredu na svome gospodarstvu u cijelosti zamijenili konzervacijskom, a visoka i održiva razina proizvodnje reflektira se i na njihovim usjevima. Opremljeni su svom potrebnom mehanizacijom – kombajnom, traktorima, sijačicama...
To se zove vrt bez motike.