Konobar Vam servira nogometaše manekenke, biznismene, političare...sve! Opis je to knjige "Hrvatska na tacni" Andrije Kunića koju izdaje Rafinerija ideja. "Hrvatska na tacni" iskren je i sirov grupni portret nacije kakav riječima može naslikati samo konobar, čovjek koji je godinama slušao, gledao i upijao sve što se događa u kafićima, restoranima i hotelima diljem zemlje. Andrija Kunić, s britkim humorom i oštrim okom za detalje, pričama o bahatim moćnicima, velikodušnim anonimcima, izgubljenim dušama i skrivenim herojima oslikava put ugostiteljstva. U nastavku donosimo nekoliko ulomaka iz knjige.
Kad nogometaši tulumare, napojnica je 1000 kuna
“Sutra imamo delikatnu situaciju koju bismo voljeli da ti odradiš. Mladen je još premlad da bi bio diskretan. On će sutra odraditi prvu smjenu, kasnije ćemo zatvoriti lokal, napisati da je unutra privatna zabava i ti ćeš ih odraditi”, objasnio mu je ukratko glavni poslodavac što ga čeka.
“O čemu se radi? Tko su gosti, koliko ih bude, imaju li kakav dogovoren meni i dokad namjeravaju biti u lokalu?”
“Dolaze nam moji prijatelji iz stožera nogometne reprezentacije i njihovi gosti, novi izbornik i Brada. Možda dođu i neke njihove prijateljice, ako me razumiješ, pa ne bismo voljeli da Mladen poslije prijateljima priča što je vidio gore. Bude maksimalno tridesetak ljudi.”
“Sve jasno, nemaš brige s tim, ali mi reci kako očekuješ da ja sam kvalitetno odradim takav event. Šank i kuhinja su u prizemlju, event bude na katu, što znači da ću po petnaestak stepenica sam morati nositi piće i hranu i sve sam pripremati.”
“Nemoj se ništa brinuti, budem ja cijelu večer tamo ako ti nešto zaškripi. A mislim i da ćemo dogovoriti neki švedski stol jer mi u nedjelju navečer u kuhinji nema tko odraditi večeru u sljedovima.”
“Aha, onda okej”, preko volje odgovori Zečina.
Znao je da od njegova poslodavca u šanku neće biti nikakve koristi. Jedina mu je utjeha bila informacija o švedskom stolu, koji će ga bar malo rasteretiti u poslu.
Zečina je po dogovoru sa šefom zatvorio lokal, na vrata stavio natpis “privatna zabava”, na katu si pripremio tanjure, beštek i čaše i čekao da se počnu skupljati gosti.
Parking ispred Roberta brzo se počeo puniti BMW-ima, Mercedesima i ostalim zvijerima od automobila, vidio je i Ferrari, iz kojih su počeli izlaziti aktualni i bivši nogometaši. Osim njih i Brade Zečina je prepoznao još poneke uglednike iz svijeta sporta, menadžera kojem je nedavno auto letio u zrak, i gradske dužnosnike. Elitnom su se društvu uskoro pridružile elegantne, atraktivne, namirisane, nakvarcane mlade dame u dekoltiranim haljinama. Većini njih mogle su biti kćeri.
U dogovoru s kuhinjom na švedski je stol servirao pršut, sir, roštilj, hladne salate i nekoliko priloga za svačiji ukus, tako da nije imao pretjeranih obaveza s posluživanjem hrane. Malo su ga više našetali s narudžbama pića, ali je nakon prvog vala nošenja pića na kat u frižider donio artikle koje su najviše naručivali i tako si uštedio dragocjene korake. Njegov se šef čak i nije htio previše gore pokazivati među ekipom koju većinu poznaje iz sportskih krugova i donekle mu je bio pomoć u šanku.
„Samo okvirno zapisuj što su pojeli i popili, ionako se ništa neće kucati, nego ću im to odokativno naplatiti”, rekao mu je.
Nitko se nije napio, atmosfera je bila normalna, a svaka je dama našla žrtvu s kojom će se kasnije izgubiti u noć. Svjedočeći pričama o tome tko je dignuo auto u zrak, tko će kome do kraja sezone puštati utakmice, tko ima koju ljubavnicu i tko će koga voditi na iduće Europsko prvenstvo kao pratnju Zečina se nije previše naradio. Iznad atmosfere trača i zavođenja manekenki uzdignuo se jedino novi izbornik, koji se u obratio Zečini.
“A vi sve ovo sami hendlate, gdje vam je pomoć?”
“Evo Ika dolje u šanku pomaže.”
“A ovdje je? Čudi me da ga nisam vidio, čuo sam nedavno da je preuzeo Roberto. I ja jednog dana planiram u ugostiteljske vode, hvala što ste me podsjetili da je tu, idem ga dolje pitati za pokoji savjet. Znam da ima restoran u Istri, ja bih također otvorio negdje izvan Zagreba pa me zanimaju neke stvari.”
Svi su se u miru razišli i na kraju večeri se pojavio jedan od čelnika Saveza, popio piće i otišao do šefa Ike, s kojim je sve bio dogovorio.
“Hvala ti za organizaciju, koliko smo dužni?” pitao ga je.
“Trebaš R1 račun na Savez da ti ga pošaljem sutra?” upita ga Ika. „Više ti ne mogu kucati jer mi je isteklo radno vrijeme”.
Nadao se da čelnik neće tražiti nikakav račun.
“Ma kakav račun, prozivaju me radi svega što Savez plaća i provjeravaju sve troškove. Imam informacije da sam si radi nestašluka vražjeg Brade na vrat natovario i sam USKOK, samo reci koliko sam ti dužan.”
“Sve jasno. Daj deset tisuća i dobri smo.”
“Evo ti dvanaest, vidim da si se naradio tu dolje”, izvadio je iz džepa dvanaest ljubičastih novčanica, dao mu ih u ruku pred Zečinom i otišao.
“Mili, evo ti tisuću od mene ekstra za ovo što si odradio i još jednom te podsjećam da te molim za diskreciju”, reče Zečini Ika i da mu jednu novčanicu.
Zečina si je upravo riješio božićne troškove te godine.
Supruga direktora naftne kompanije, jedina u životu kojoj je vratio napojnicu
Klinika je bila puna rezervacija za obiteljske ručkove. Te je nedjelje veliku grupu posluživao Zečina jer nitko od stalnih konobara nije htio posluživati goste koji su šefa tjednima molili da im dopusti imati salu samo za sebe kako bi s muzikom mogli proslaviti tatin odlazak, bio je direktor u naftnoj kompaniji, u mirovinu.
Karlovići su bili stalni gosti. Iako su im obiteljski prihodi dopuštali izlaske u najbolje i najskuplje restorane, cicije su obiteljska druženja odrađivale samo u Klinici. Stari su konobari navikli na vječita zanovijetanja gospođe Karlović. Uvijek je tražila izmjene na jelima koje je naručivala za sebe, ali i za ostale za stolom. Ona je odlučivala tko će što jesti, ona je plaćala, a konobarima nikad nije ostavila ni lipe napojnice. Ona je na obiteljskim ručkovima započinjala glasne svađe, konobari su ih morali stišavati i opominjati pred drugim gostima. Ona je sve to, a posao gospodina Karlovića bio je da se ispriča osoblju, ponekad im krišom uvali dvadesetak kuna da se iskupi za neugodnosti. Nitko mu nije zamjerao, svi su ga žalili jer treba doma živjeti s takvom ženom.
Veće fešte s muzikom šef je vrlo rijetko dopuštao, samo navečer, ali usred nedjeljnog ručka, kad bi u restoranu bilo drugih gostiju – nikad. Uostalom, ako im da cijelu salu, izgubit će par stolova koje bi mogao iskoristiti za druge goste. No, gospođa Karlović je bila uporna, došla je do broja vlasnika Klinike i dosađivala mu na godišnjem odmoru. Popustio je i nazvao konobare da im dopuste muziku u vrijeme ručka. Zečino to nije bila prva takva grupa, odradio ih je stotine.
Muzika je bila tu, ali nitko od ovih što naručuju narodne hitove ništa nije stavljao u harmoniku. Kako su došli, svirači su se nakon nekoliko pjesama brzo izgovorili da hitno moraju na drugu gažu i otišli.
Zečina je slutio da će i on proći kao i svirači. Nakon uobičajene svađe, po odlasku muzičara razilaze se i Karlovići. Gospođa je došla na kasu tražiti račun. Iznos je bio dvije tisuće devedeset i sedam kuna.
„U redu je, zadržite ostatak”, reče Zečini gospođa Karlović dajući mu tri tisuće.
„Ma ne treba, podijelite si to djeci da se ne svađaju, sad kad vam suprug ide u mirovinu vama više treba”, replicirao je Zečina vraćajući joj tri kune.
Prvi put u životu je nekome vratio bakšiš. Radi takvih je postupaka često opominjao kolege konobare, jer im nitko nije dužan ostaviti ništa i treba biti zahvalan za svaku kunu ekstra. Ali ovog je puta te tri kune smatrao čistim bezobrazlukom. Danima su gazdu nazivali i molili da im dopusti muziku, izvoljevali da budu sami u sali koja bi primila još toliko gostiju, mijenjali stavke na ustaljenom meniju, sve im je bilo udovoljeno, Zečina je svoj posao odlično odradio... Jedino dobro u svemu tome je što su se brzo razišli i što je nakon njih uspio odraditi još nekoliko stolova i tako izvući dan po pitanju napojnice.
Olimpijski pobjednik nije dao tip ni kad je slavio rođenje djeteta
U smjeni mu se pojavio višestruki svjetski prvak i olimpijski pobjednik koji često na račun Saveza supruzi i njezinim kolegama na posao nosi hranu iz Kloppe. Naručio je dvadesetak jela.
Jedan od najuzornijih sportaša države nije bio ni nogometaš ni tenisač, ali je kao nepobjedivi prvak od sporta jako dobro živio. Njegovo je lice bilo na mnogim proizvodima. Vozio je sponzorski automobil visoke klase, živio u gradskom stanu, iznadprosječno zarađivao, ali je navikao da u restoranu nikad ništa ne plaća. Barem ne u Kloppi, u kojoj su se i on i njegova obitelj redovito zapisivali na račun saveza.
“Imaš neku feštu?” pitao ga je zainteresirano Zečina jer je iz medija znao da mu je supruga trudna.
“Da, da, žena mi je danas rodila i dolaze mi neki ljudi čestitati, pa da ih počastim.”
“Pa čestitam! Neka vam je sa srećom! Nisam ni znao da ti je supruga trudna”, slagao mu je Zečina, dao mu ruku i čekao da sportaš koji je upravo postao otac prvi put u životu ostavi napojnicu. Ili, kad već nije platio hranu za feštu, da bar konobare pita što će popiti.
“Hvala, hvala! Cijenim što si mi čestitao.”
“Hoćeš li popiti nešto, da te počastimo jer si postao tata?” upita ga Zečina cinično.
“O, hvala, baš sam žedan, daj jedno lagano pivce”, odgovorio mu je uvaženi gost koji u Kloppi nikad nije popio ništa osim vode iz pipe; savez nije plaćao piće, samo hranu.
“Daj mu nešto i od mene!” umiješao se kuhar koji se zatekao pored šanka, čuo razgovor i također očekivao barem piće.
“Joj, dečki, hvala vam, nista trebali, bit će mi previše, ali imam razloga za slavlje danas!”
Pravda za konobare, 2500 kuna za dan
Konkurencija La Compagnije organizirala je doček Nove godine za više od tisuću i dvjesto gostiju. Pjeva Mile Kitić, jedan od njegovih omiljenih folk pjevača, naplaćuje se piće, pa je na dnevnicu od tisuću kuna očekivao i neki bakšiš.
Iako je za party je angažirano šezdeset konobara znao je da će se naraditi kao konj. Točno je pretpostavio da će većina biti vanjski, doći će na brzinu zaraditi neku lovu i neće se puno brinuti oko organizacije, financijskih očekivanja poslodavca, kao ni tuđeg inventara. Velika većina bit će mlađi od njega, totalno neiskusni. Dio se neće snaći u podjeli rajona, dio će cijelu noć eskivirati posao i zabušavati na mobitelu ili pušenju. Prije nego što su gosti počeli ulaziti u salu znao je da ga na tisuću kuna dnevnice čeka minimalno toliko bakšiša, a letimičan pogled na kolege bio mu je dovoljan da očekuje i više od toga. Kući se vratio s dvije i pol tisuće kuna. Žena mu po običaju nije zamjerila što ga nije bilo doma jer je radio.
Otvori KEKS Pay
