Konobar Vam servira nogometaše manekenke, biznismene, političare...sve! Opis je to knjige "Hrvatska na tacni" Andrije Kunića koju izdaje Rafinerija ideja. "Hrvatska na tacni" iskren je i sirov grupni portret nacije kakav riječima može naslikati samo konobar, čovjek koji je godinama slušao, gledao i upijao sve što se događa u kafićima, restoranima i hotelima diljem zemlje. Andrija Kunić, s britkim humorom i oštrim okom za detalje, pričama o bahatim moćnicima, velikodušnim anonimcima, izgubljenim dušama i skrivenim herojima oslikava put ugostiteljstva. U nastavku donosimo nekoliko ulomaka iz knjige.
Bivši predsjednik je jedan od rijetkih političara koji plaća kešom i daje napojnice
„Bradonjo, odnekud si mi poznat”, reče Zečini bivši hrvatski predsjednik.
Za stolom je sjedio sam, za gablec je naručio grah s kobasicom. Njegovi su čuvari ozbiljnih lica za stolom do ulaza budnim okom pratili situaciju.
“I vi meni. Mora da sam vas već negdje posluživao”, kratko mu odgovori Zečina.
I da je imao više vremena, a nije, jer je posluživao pun rajon gladnih gostiju, bilo bi mu neugodno bivšem predsjedniku reći da mu je prije koju godinu kao student radio u kampanji, a sad mu ovdje poslužuje grah.
“Mogu li dobiti račun?” zatraži ga uvaženi gost.
“Evo, izvolite, trideset šest kuna.”
“Četrdeset, u redu je”, Mesić je platio gablec novcem iz svog novčanika, što je za dužnosnike koje je posluživao bila prilična rijetkost. Uglavnom bi samo dali podatke za R1 račun ili virman, izvadili karticu i potapšali ga po ramenu.
“A što je s računom vaših čuvara, tko plaća njihov ručak?”
“To je odvojeno, njima posebno naplatite.”
“U redu, hvala i ugodan dan Vam želim”, odgovori mu Zečina i ode naplatiti još jedan stol u nizu na kojem nije dobio napojnicu jer su policajci ručak platili karticom i uzeli R1 na MUP. A ceh im je bio preko sto kuna.
General zavodnik
“Alo, momčino”, pozvao ga je general, „pitaj damu za onim stolom tamo u kutu što će popiti!”
“Ja se ispričavam, gospođo Dubravka, general pita što ćete popiti uz ručak”, diskretno je stalnoj gošći rekao Zečina pogledom pokazavši generala.
“O, kako lijepo od njega, može malo crnog vina, danas se više ne vraćam u ured”, naručila je Dubravka piće, podignula čašu i nazdravila zavodniku.
Bartolova knjigovotkinja Dubravka bila je visoka crnka u kasnim pedesetima. Svi su konobari potajno željeli da, kad dolazi na gablec, sjedne u njihov rajon.
General je ponovno pozvao Zečinu za stol.
„Da platim, molim te. I damin ručak.”
Dao je Zečini dvadeset kuna napojnice, ustao, samouvjereno odšetao do Dubravkinog stola i predstavio se tihoj patnji njegovih kolega. Zečini je za dva sata završila smjena, a general i Dubravka i dalje su se družili. Idući su dan na ručak došli zajedno, a među njima se osjećala kemija kao da su zaljubljeni tinejdžeri.
General koji godinama viče na svoje političke suparnike, kojeg je javnost percipirala kao galamdžiju, pred Zečininim je očima, tih, ljubavnici jeo iz ruke.
Operna diva je na račun od 148 kuna dala 2 kune napojnice
“Zečino, budi mi fin i oprezan sa susjedom. Vidim da upravo parkira terenac, ne želim da me umišljena kuja počne blatiti okolo. Lani je u dva restorana napravila cirkus jer je konobari nisu prepoznali, nisu je poslužili čim je ušla”, upozorio je Igor Zečinu pokazujući mu novi BMW X6 iz kojeg je izlazila odnekud mu poznata žena.
“Tko je to? Ne razumijem čega se bojiš. Pa ti bar ne jebeš takve stvari ni pol posto”, reče začuđeni Zečina.
“Operna pjevačica. Prva nam je susjeda. Diva na pozornici, diva i privatno. Razmažena i bezobrazna kad nije po njezinom. Rukovodi raznim komisijama za zapošljavanje glumaca i pjevača, pa kao što na poslu trenira strogoću, još je gora u privatnim izdanjima. Najbolje ti je da samo ignoriraš njezin stav i iduća dva tjedna joj ideš niz dlaku kad je poslužuješ.”
Idući dan diva je s dvoje djece došla na ručak na terasu Agave. Zečina se pravio da je ne prepoznaje i pristupio joj je kao svakoj drugoj gošći.
“Dobar dan, izvolite, trebate stol za troje?” pitao je Tončicu, koja je sa sinom i nećakinjom krenula prema hladovini za najveći stol Agave, namijenjen za osmero ljudi.
“Hvala, idemo tamo za onaj stol!” oštro mu je odgovorila i nastavila se kretati prema željenom stolu.
“Taj stol mi je rezerviran za osmero ljudi”, slagao joj je i pokazao rezervaciju koju je stavio na stol upravo zato da mu za veliki stol ne sjedne manje ljudi.
“Nema veze, meni ne smeta, ustat ćemo ako oni dođu, a i nećemo se dugo zadržavati. Uostalom, možete im uvijek spojiti ona dva manja stola”, pokazala mu je prstom prema dva stola na nenatkrivenoj, sunčanoj strani terase.
Sjetio se Igorovog savjeta, vidio da s njom nema smisla raspravljati i dopustio joj da sjedne gdje želi.
“Vidim da je Igor opet mijenjao konobare. Ti vjerojatno ne znaš kakve pizze mi jedemo. Djeca su alergična na rajčicu pa reci pizza majstoru da ih napravi bez rajčice, ali da rajčicu stavi zasebno u neku malu zdjelicu i da je obavezno zagrije, da mi ne dođe hladna na stol”, rekla mu je zapovjednim tonom.
Zečina se jedva suzdržavao da je ne odbije, ali opet su mu kroz glavu prošle Igorove riječi da izdrži dva tjedna njezinog godišnjeg odmora. Neće svaki dan jesti kod njih i neće je on posluživati baš svaki puta.
Donio im je pizze. „Djeca alergična na paradajz” sama su polijevala umak po pizzama na koje ga pizza majstor nije stavio.
“Donesi mi račun. Rekla sam ti da ćemo ti brzo osloboditi stol, imam još obaveza.”
“Evo izvolite, sto četrdeset osam kuna.”
“Izvoli, sto pedeset i u redu je, to ti je za uslugu!” s ponosom mu je dala dvije kune više očekujući zahvalnost kao da mu je dala dvjesto.
“Hvala vam i ugodan vam dan želim”, hladno joj je odgovorio Zečina nadajući se da je više neće posluživati.
Želja mu se nije ispunila. I iduća je dva tjedna boravka na otoku svaki put sjedala upravo u njegov rajon, tražila izmjene za svako jelo koje je naručila. Kuhinja se ljutila na Zečinu. Igor ju je uspješno izbjegavao i nije se pojavljivao na terasi kad je ona tamo boravila.
Otvori KEKS Pay
U danasnje vrijeme zbilja svatko moze objaviti "knjigu". Steta papira za ovo