Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Jedemo li hrvatsko: Imamo dovoljno samo krumpira, kupusa i mandarina

Pandemija je mnogima otvorila oči i osvijestila važnost oslanjanja na domaću proizvodnju hrane koja bi mogla biti New Deal Hrvatske. Poljoprivreda bi mogla biti sektor koji je dobio novu priliku, a nema ni jednog razloga da Hrvatska danas ne proizvodi veći dio hrane za domaće tržište
14. veljače 2021. u 06:56 55 komentara 9391 prikaza
Gradska svakodnevica u centru Zagreba uoči Dana mrtvih
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Dalmatinska panceta uskoro bi se trebala pridružiti listi zaštićenih hrvatskih proizvoda u EU, uz bok dalmatinskom, drniškom, krčkom i istarskom pršutu, varaždinskom zelju, neretvanskim mandarinama, baranjskom kulenu... čime će joj i u očima potrošača – i ne samo domaćih – zasluženo rasti cijena. Naravno da je to potvrda proizvođačima za predan i dugotrajan trud da se njezina kvaliteta, ugled i tradicijski način proizvodnje na zemljopisnom području od oko 12.260 četvornih kilometara četiriju dalmatinskih županija (i grada Novalje!) nagrade i izvan granica Lijepe Naše. No zna li se kako je danas sirovina tek svake druge ili treće dalmatinske pancete na policama domaćeg podrijetla, a ostatak iz uvoza – teško se iznova ne zapitati ima li ičega u Hrvatskoj čega proizvodimo dovoljno i gdje je kraj našoj ovisnosti o uvozu. Usporedbe radi, u prvih 11 mjeseci prošle godine uvezli smo oko 5000 tona svježeg carskog mesa, odnosno svinjskih potrbušina, te smrznutih špekova, panceta... (ne računajući već gotove suhomesnate proizvode koje su u toj kategoriji uvezli sami trgovci), što je ravno uvozu pola milijuna svinja. Slično je i s pršutima. Od milijun komada koji su se trošili u godinama prije pandemije, oko 350 tisuća komada proizvodilo se “kod kuće” na domaćem dimu i buri, od čega ih je tek oko 100 tisuća sirovina od svinja s domaćih farmi.

Ukraine Summit Press Conference - Paris NOVO DRAMATIČNO ZAOŠTRAVANJE Rusija zaprijetila da će prekinuti odnose s EU i uskratiti joj cjepivo

Ivica Pivac, predsjednik uprave MI Braća Pivac, kaže kako je samodostatnost ključna strateška odrednica njegove, ali i drugih hrvatskih mesnih industrija. Stalno šire mrežu kooperanata kad je riječ o uzgoju svinja i junadi. Trenutačno surađuju s njih 80-ak s područja Slavonije, Međimurja i sjeverozapadne Hrvatske te imaju i vlastiti uzgoj junadi na trima farmama.

– Takav nam je način poslovanja, uz kvalitetno organizirane procese u različitim krajevima Hrvatske, omogućio da kontinuitet nabave sirovine, proizvodnje i opskrbe maloprodaje čak ni u jeku pandemije ni u jednom trenutku nije bio doveden u pitanje. A upravo nam je pandemija svima otvorila oči i osvijestila važnost samodostatnosti i oslanjanja na domaću proizvodnju te potrebe prepoznavanja poljoprivrede i stočarstva kao strateških gospodarskih grana – kaže Pivac.

Veliki manjak pršuta

Kad je riječ o svinjskom mesu, dijelovi koji se na domaćem tržištu najviše traže su vrat, lopatica i leđa, dok se od prerađevina najviše prodaju panceta, hamburger i dimljeni vrat, zatim pršut te kranjska kobasica.

– Procjenjuje se da ukupna proizvodnja pršuta u Hrvatskoj iznosi oko 400.000 komada te se vidi da nismo ni blizu ostvarenja samodostatnosti od oko milijun komada. No, mi za svoju proizvodnju oko 80% sirovih butova nabavljamo iz Hrvatske, s naših farmi i farmi naših kooperanata. Što se tiče pancete, dostupnost domaće sirovine zadovoljava otprilike tek polovicu ukupnih potreba. Tako se u Hrvatskoj godišnje proizvede oko 1500 tona pancete, a za tu nam količinu treba oko 2200 tona sirovine. Ipak, situacija se popravlja jer smo unatrag pet godina imali na raspolaganju od 5 do 10% sirovine iz Hrvatske, a danas smo, zahvaljujući kontinuiranim ulaganjima i aktivnostima, već 60% – objašnjava on te ističe kako treba napomenuti da zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla kupcima jamči kupnju autentičnog i kontroliranog proizvoda čija se proizvodnja, odnosno prerada, mora odvijati na definiranom području, no pritom upotrijebljena sirovina ne mora potjecati isključivo od životinja koje su rođene i uzgajane na tom području, čak ni iz Hrvatske. Ključno je da proizvodnja prati propisanu specifikaciju proizvoda, s naglaskom na očuvanje tradicionalnosti proizvodnog procesa u uvjetima specifičnih klimatskih uvjeta karakterističnih za područje Dalmacije.

Ilustracija | Autor : Kristina Franić Foto: Kristina Franić

– Kad govorimo o izvozu, valja istaknuti potencijal kineskog tržišta na kojem postoji velika potražnja za klaoničkim nusproduktima koji ondje postižu dobru cijenu, za razliku od tržišta Europske unije gdje nisu toliko traženi. Također, treba izdvojiti i proizvode s dodanom vrijednošću, u našem slučaju proizvode sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla, koji se upravo svojom specifičnošću mogu istaknuti izvan hrvatskih granica, pogotovo na tržištima na kojima potrošači prepoznaju vrijednost certificiranih proizvoda. Tu je i domaća junetina, koja je vrlo tražena na tržištu najzahtjevnijih i najatraktivnijih svjetskih gastronomskih destinacija kao što su Milano, Firenza i Toscana – napominje te dodaje kako Pivac Grupa nastavlja intenzivno raditi na povećanju kapaciteta vlastitog uzgoja i daljnjim investicijama. No očekuju da i država pronađe načine kojima će snažnije podržati domaće proizvođače, prije svega intenzivnijim ulaganjem u oporavak zapostavljenih područja Slavonije, ali i Dalmatinske zagore.

Vanjskotrgovinski deficit

Međutim, želje se u Hrvatskoj sporo ostvaruju, nerijetko i na štetu samih proizvođača, koji su na nemilosrdnom EU tržištu često bez ikakve zaštite i u utakmici u kojoj konkurencija i dampinškim cijenama udara “ispod pojasa”. 

Prema podacima HGK, u prvih 11 mjeseci prošle godine Hrvatska u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda s inozemstvom bilježi bolje rezultate u odnosu na isto razdoblje 2019., odnosno veći izvoz, manji uvoz i smanjeni deficit.

Vanjskotrgovinski deficit poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda smanjen je za čak 30%, odnosno za 345 milijuna eura u odnosu na isto razdoblje u prethodnoj godini koja je bila rekordna po vanjskotrgovinskom deficitu, više od 1,23 milijarde eura. Podsjetimo, u 2019. uvezli smo hrane za 3,4 milijarde eura, a izvezli za 2,2 mlrd. Iz HGK ističu kako uvoz u prvih 11 mjeseci 2020. pao 6,5% i zaustavio se na razini od 2,94 milijarde (smanjenje od 203 mil. eura). Izvoz bilježi rast od 7,2% i iznosi 2,13 milijarde eura (povećanje od 142 mil.). Pokrivenost uvoza izvozom porasla je sa 63 na 73%, pri čemu i dalje najviše uvozimo meso (10,8% ukupnog uvoza), proizvode na osnovi žitarica i škroba (8,6%), mlijeko, jaja i med (7,7%), hranu za životinje (7,7%) te pića (7,5%). U izvozu su najzastupljenije žitarice (13,2%), različiti prehrambeni proizvodi visokog stupnja prerade (9,5%), ribe (8,2%), proizvodi na osnovi žitarica i škroba (7,8%) te uljarice (7,4%).

Svakodnevica u razrušenoj Petrinji UZNEMIRIO GRAĐANE Novi potres na Baniji, osjetio se do Zagreba: 'Srce u petama, glava pod štokom. Bome se jako osjetio'

– Nažalost, još ne možemo govoriti o smanjenju prehrambene ovisnosti Hrvatske. Prividno bolji rezultati najvećim su dijelom posljedica pada turizma i blokade HoReCa kanala (hoteli, restorani, kafići), odnosno smanjene potrošnje uzrokovane pandemijom bolesti COVID-19 više od 50% – komentira Dragan Kovačević, potpredsjednik HGK. Hrvatska ostvaruje suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni žitarica, uljarica, riba, mesnim i ribljim prerađevinama te duhanu i cigaretama. Žitarice i uljarice pritom generiraju čak 76% suficita, dok u svim ostalim kategorijama poljoprivredno-prehrambenih proizvoda ostvarujemo deficit. Najveći je u razmjeni mesa, mlijeka i jaja, hrane za životinje, koji generiraju čak 46% deficita.

– Istina je da nas je pandemija okrenula više prema potrošnji domaćih proizvoda, pogotovo u razdobljima ograničenja kretanja ljudi i roba. Međutim, za povećanje samodostatnosti i prehrambene neovisnosti hrvatska poljoprivreda mora povećati obujam proizvodnje, a ulaganjem u nove tehnologije i digitalizaciju proizvodnost i konkurentnost. S druge strane treba raditi na promjeni strukture proizvodnje u korist visokodohodovnih kultura, voća, povrća i proizvoda s većom dodanom vrijednosti, mesa, mlijeka te isto tako jačati prerađivačke kapacitete. Vjerujemo da će intenzivnije korištenje sredstava EU fondova i državnog proračuna, ponajprije uz mjere ruralnog razvoja, tome znatno doprinijeti – napominje Kovačević. Slično misli i Branko Bobetić, direktor Croatiastočara.

– Kad bismo gledali koliko utječe i na ostale sektore, proizvodnja hrane trebala bi biti New Deal Hrvatske u sljedećih 10-15 godina. Stočarstvo i peradarstvo općenito su najveći multiplikatori bruto dodane vrijednosti s obzirom na to da su vezani za žitarice i uljarice te pritom od četiri do šest puta multipliciraju zaposlenost i doprinos lokalnim i državnim proračunima – kaže Bobetić.

Po površini i broju stanovnika Hrvatska se često poistovjećuje s Irskom, no ta zemlja izvozi poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u vrijednosti 12 milijardi eura godišnje. Mi pak gledamo kako nam se proizvodnja godinama urušava.

KHL Medvescak - Jokerit 'za uspješnost' Procurio bizaran dokument: Bandićeva pročelnica za samu sebe tražila izdašnu nagradu

Hobotnice s Filipina

Kod proizvoda stočarstva samodostatni smo manje od 70%, kod goveđeg mesa 65%, svinjskog mesa (koje nam je glavnu uvozni proizvod “težak” 207 mil. eura u 2019.) 49%, a piletine 85%. Uvozimo iz cijelog EU, od Litve do Poljske, Danske i Nizozemske, ovisno o vrsti, a ribu poput smrznute aljaške kolje iz Kine, soljene inćune i iz BiH i Perua, riblje peraje i ostale jestive ostatke i iz Srbije, lignje i iz JAR-a, hobotnice s Filipina, norveške škampe iz Slovenije, a kozice, među ostalim, iz Indonezije, Kenije i Singapura. U proizvodnji mlijeka samodostatnost nam je također tek 49%. Svaki drugi sir nam je iz uvoza s intratržišta. Lani smo u 11 mjeseci proizveli 29.000 tona i jednako toliko uvezli. Udio uvoznog sira, i to najviše jeftinih poput gaude, edamca... koji se nerijetko prodaju po dampinškim cijenama i “surogat” su sira, u domaćoj potrošnji već nam je 58%.

– Njemačka ima 10-godišnji plan revitalizacije govedarstva do 2030. na kojem uvelike radi i u njega su uključeni svi, od Vlade, ministarstva, proizvođača i retailera, a mi se još mučimo sa strategijom hrvatske poljoprivrede. Imamo tek skup podataka Svjetske banke, a ne još plan što, kako i koliko – i to na dugi rok, da on bude plan i svih vlada koje dolaze – kaže Bobetić.

Ispada tako da stojimo u mjestu, a uz slabu kupovnu moć, građanima, za koje se u pandemiji očekivalo da će poput lokalpatriota pohrliti na kupnju domaćeg, i dalje je najbitnija cijena. Čini se i kako cvjeta online prodaja domaćeg, no u velikom broju slučajeva ne razlikuje se od prodaje na tržnicama na kojima caruju prekupci i/ili OPG-i koji prodaju na tone robe s nekoliko registriranih kvadrata i bez fiskalnih kasa – pod domaće čak i banane i ananas. Prema istraživanju stavova europskih potrošača koje je lani tijekom prosinca objavila Europska komisija, za čak 54% hrvatskih potrošača najvažniji kriterij kod kupnje hrane je cijena. Od deset ponuđenih kriterija za izbor – podrijetlo hrane tek je na 6. mjestu, što nije ni čudno zna li se da Hrvati troše gotovo 30% svog budžeta u odnosu na EU prosjek od 12% (u razvijenim zapadnim ekonomijama 7-10%), a cijene su nerijetko više od europskih.

S druge strane, danas smo samodostatni samo u nekoliko poljoprivrednih proizvoda. U proizvodima ratarstva ostvarujemo vrlo visoku stopu samodostatnosti uljarica od više od 300% (kod soje i 500%), a kod žitarica oko 120%. Najznačajnija ratarska kultura kukuruz ostvaruje stopu od 140%, pšenica čak 160%. Žalosno, ali istinito, pokraj te ogromne proizvodnje pšenice, kruh i peciva su nam među top tri uvozna proizvoda, iza svinjetine i pripravaka za hranu za životinje. Svaki peti kruh i pecivo su iz uvoza, a najčešće nam stižu kao već gotovi smrznuti poluproizvodi koje trgovački lanci samo dopeku.

vrbovsko | Autor : Kristina Stedul Fabac/PIXSELL Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL Krumpir je jedna od rijetkih povrtnica koje proizvedemo dovoljno za svoje potrebe

Iz Žitozajednice doznajemo kako je proizvodnja brašna u 2020. zbog pandemije neznatno pala u odnosu na godinu prije, s 283 tisuće na 279 tisuća tona. No u razdoblju od ulaska RH u EU izgubili smo gotovo 20% proizvodnje brašna.

– Naše su potrebe za domaćom pšenicom u tom razdoblju pale za više od sto tisuća tona – kaže direktorica Žitozajednice Nada Barišić te dodaje kako je ulaskom u EU uvoz pekarskih proizvoda iznosio svega 42 tisuće tona, da bi u 2017. narastao na 63, u 2018. na 68, a u 2019. na više od 79 tisuća tona. Na njega smo samo preklani potrošili čak 169,4 milijuna eura.

– Možemo slobodno reći da se uvoz za manje od desetljeća udvostručio – tvrdi ona.

– Međutim 2020. godina u prvih jedanaest mjeseci u odnosu na isto razdoblje 2019. pokazuje napokon pad uvoza pekarskih proizvoda sa 70.874 tone na 69.635 tona. Od toga je uvoz kruha s 11.200 pao na 9956 tona. Uvezeno je i nešto manje slatkih i slanih pekarskih proizvoda pa ohrabruje činjenica da nakon niza godina konstantnog rasta uvoza imamo godinu u kojoj taj trend nije prisutan. No 2020. je ionako iznimna godina pa je tek za vidjeti radi li se o pravoj promjeni trenda. Pekarstvo bilježi 10-postotni pad industrijske proizvodnje u 2020. u odnosu na 2019. Uzmemo li u obzir činjenicu da smo lani imali rekordnu žetvu pšenice s više od 900 tisuća tona te da ove krušarice imamo dovoljno za svoje potrebe, izvozimo u pravilu jeftinu sirovinu, a uvozimo i nadalje proizvode dodane vrijednosti – kazala je Barišić.

Kod proizvodnje povrća samodostatni smo pak 60%, kod voća 50% – samo mandarina, višanja, a i u boljim klimatskim godinama i jabuka proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe. Vjekoslav Budanec, predsjednik Zajednice udruga povrćara Hrvatske, kaže kako u svim drugim povrtnim vrstama, osim u kupusnjačama i krumpiru, oskudijevamo, a mogli bismo gotovo sve proizvoditi gotovo cijele godine s obzirom na klimatske prednosti Hrvatske. Najlakše je samodostatnost dizati povrtnicama koje rastu na otvorenom.

RIJETKI NOSE MASKU Prosvjed u Zagrebu: Građani traže ukidanje svih mjera

– Povrće nije voćnjak, ono u godinu dana da i nekoliko plodoreda, obrtaj robe je jako brz, a što se tiče zaštićenih prostora, poput plastenika, to je priča od 2-3 godine – ističe on. Naravno, moramo biti i konkurentni, a to možemo samo ako proizvođači dignu proizvodnju, ako se udruže i ujedine količine na jednom mjestu.

– Ne moramo biti samodostatni baš u svemu, niti nužno moramo imati rajčicu u razdoblju od Božića do proljeća, to zahtijeva veće troškove grijanja, ali ako nemamo salate koja se vrlo lako može uzgojiti, kupusa, mrkve... to je već zabrinjavajuće. Na institucijama je da naprave dobar plan koji će uključivati regionalizaciju proizvodnje, što i gdje, te da konačno krenemo u realizaciju – kaže Budanec. Dodaje kako i sad ima pomaka, ali su tako spori da ni idućih 30 godina nećemo napraviti ništa važnije. Žalosno je primjerice da sad uvozimo batat čak iz Južne Amerike, a i kod nas bez problema uspijeva i nije kompliciran za uzgoj. Ili grah iz Kine i Kanade, a imamo bolje uvjete za proizvodnju. Ni salatu uopće ne bismo trebali uvoziti. Čak i u ljetnim mjesecima u nas može rasti – u Lici i Gorskom kotaru – objašnjava naš sugovornik. No samo smo u prvih 11 mjeseci 2020. uvezli salate ze 7,5 milijuna eura, mrkve, repe i cikle za 6,5 milijuna, crvenog luka za 11,5, rajčice za 11,3, a krumpira za 13 milijuna eura. Ukupno smo povrća uvezli za 132 mil. eura.

A ni priča voćara nije puno optimističnija. Samodostatnost u rijetkim kulturama koristi se kako bi trgovci u jeku sezone te domaće robe pohrlili po uvozne jabuke iz Poljske, naglo rušili otkupnu cijenu domaćim mandarinama ili lubenicama pa završavaju kao hrana za svinje. Ulupane potpore u lješnjake, bademe i orahe ne daju rezultata pa nam samo orasi stižu iz Moldavije, Gruzije, Čilea, Uzbekistana, Kine... za 4,6 milijuna eura u 11 mjeseci 2020. U 192,7 milijuna eura teškom uvozu u prvih 11 mjeseci 2020. samo smo jabuka i krušaka uvezli za 14 milijuna eura, marelica, trešanja i višanja za 20,6, grožđa za 12, a dinja i lubenica za pet milijuna eura. Zemlja smo bogodana i za agrume, no i njih radije uvozimo – za 38,6 milijuna eura.

Kako smo toliko zabrazdili u prehrambenu ovisnost da nam je i u sezoni uvozno draže od domaćeg, pitamo prof. Ivu Grgića sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta?

U šibenskom Domu zdravlja prvi pacijenti cijepljeni cjepivom AstraZeneca OBJAVILI DETALJNIJE UPUTE HZJZ: Kada nije moguće imati osobu iz prioritetnih skupina, razumno je cijepiti druge osobe da se cjepivo ne baci

– Početkom devedesetih godina u Hrvatskoj se događaju dva istodobna zločina. Jedan je rat, a drugi je tranzicijska pljačka. I oba pogađaju agroindustrijski kompleks. U ratu su stradali poljoprivredni proizvodni resursi, a što nije tako stradalo – uzdrmano je privatizacijskom pljačkom. Uloga kombinata je bila vrlo važna i u organiziranju manjih poljoprivrednih proizvođača kako kroz transfer tehnologija tako i kroz osigurano tržište za njihove proizvode. I tako su se sredinom devedesetih godina naši OPGovi našli u zrakopraznom prostoru te dodatno ugroženi i liberalizacijom uvoza proizvoda niske cijene i sumnjive kakvoće. U vrijeme niskih zarada i male turističke potražnje uvozna se ovisnost nije često osjetila, ali tijekom vremena zbog povećane potražnje i skromne domaće proizvodnje, vanjskotrgovinski deficit postaje sve veći – kaže prof. Grgić. Tako je daleke 1996. uvoz iznosio oko 650 milijuna dolara, a izvoz 547 milijuna dolara. Pokrivenost uvoza izvozom je bila oko 84%. Već 2006. godine uvezli smo hrane za 1,9 milijardi dolara, a izvezli za 1,2 milijarde, pri čemu je pokrivenost uvoza izvozom bila oko 63%, koliko i u 2019.

– Ovako velike promjene u vrijednosti rezultat su i promjena na svjetskim tržištima, ali i razlike u strukturi uvoza i izvoza. Hrvatska, nažalost, često izvozi primarne proizvode kao što su pšenica, kukuruz, žive životinje i slično, a uvozi prerađevine dodane vrijednosti. Kroz sve to vrijeme domaći potrošači se navikavaju na jeftinije proizvode, a poslovno usitnjeni domaći proizvođači nemaju puno šanse čak ni na domaćem, a kamoli na tržištu razvijenih i dohodovno izdašnijih država. Stoga priče o potrošačkom domoljublju u našim prilikama, niskog standarda, nisu više ni za malu djecu. Smiješne su! – kaže Grgić.

Konkurentnost ipak raste

Kako onda dignuti proizvodnju?

– Za početak moramo prihvatiti da je ruralni poljoprivredni prostor devastiran, čak više demografski nego proizvodno. I od toga treba početi te jednostavno postaviti kratkoročne, ali i dugoročne ciljeve. Uz neosporno poštovanje tržišne utakmice za heterogenu proizvodnu sliku Hrvatske moramo poticati odgovarajuće proizvodne modele uz stalno praćenje korištenja sredstava potpore, jednogodišnjih i još više onih dugoročnih, kao što su potpore investicijama, koncesijskog korištenja poljoprivrednih površina... Isplata potpore kao nagrade samo zato što se neko bavi proizvodnjom moguća je kod visoko profesionalizirane poljoprivredne proizvodnje, a kod nas je to uglavnom bilo razbacivanje naših nacionalnih sredstava uplaćenih u EU proračun. Stoga pitam dosadašnje čelnike Ministarstva poljoprivrede zašto su lagali, kada ih se pitalo zbog čega se potpore jače ne vežu i uz samu količinu i kakvoću proizvodnje, da je to nemoguće? Sve svoje promašaje i neznanje opravdavali su „EU direktivom xy“ – tvrdi Grgić. Napominje kako povećanje proizvodnje traži i bolje gospodarenje proizvodnim resursima, uvođenje u proizvodnju napuštenih i zapuštenih poljoprivrednih površina, provedbu okrupnjavanja i postupka komasacije, ali i stvaranje novih nositelja i organizatora proizvodnje te jače poslovno povezivanje manjih proizvođača kroz zadruge i proizvođačke organizacije. A tada će proizvodi biti i jeftiniji i kvalitetniji kako za domaće tako i za inozemne potrošače.

mesnice | Autor : Petar Glebov/PIXSELL Foto: Petar Glebov/PIXSELL Sve vrste mesa uvozimo jer ne proizvodimo dovoljno. Uvozimo iz cijelog EU, od Litve do Poljske, Danske i Nizozemske...

I Zvjezdana Blažić, nezavisna konzultantica za poljoprivredno-prehrambeni sektor, smatra kako Hrvatska nema jasnu viziju što želi od poljoprivredne proizvodnje, niti koja je budućnost ruralnog prostora.

– Golema je depopulacija ruralnih sredina, te u manjim ruralnim sredinama i do 80% stanovništva koristi razne oblike socijalne pomoći. Prekinut je vertikalni lanac vrijednosti između poljoprivrednih proizvođača, prerađivačke industrije i maloprodaje (osim kod velikih integriranih sustava), a prehrambeno prerađivačka industrija se snažno oslanja na uvozne sirovine – nabraja ona te ističe i nisku produktivnost, lošu javnu infrastrukturu poput navodnjavanja, skladišnih kapaciteta, hladnjača, logistike, visoku cijenu kapitala... S druge strane, u poljoprivredu se nakon sedam godina članstva u EU ulažu i golema sredstava te se putem mehanizama EU polako mijenja struktura poljoprivrednih proizvođača i uvode neophodne nove tehnologije. Nakon stagnacije proteklih godina, lani je konačno zabilježen i primjetni rast poljoprivredne proizvodnje.

– Prema privremenoj procjeni DZS-a, poljoprivredna proizvodnja je u 2020. rasla 4,7% u odnosu na 2019., odnosno s 17,9 milijardi kuna na 18,8 milijardi kuna. Također, zabilježen je porast neto dodane vrijednosti i produktivnosti od gotovo 10% – kaže Blažić. Sve to veseli jer je do rasta došlo nakon godina kontinuiranog pada i posljednjih godina stagnacije. Najviša vrijednost poljoprivredne proizvodnje bila je 2008. (22,6 mlrd. kn, odnosno tri milijarde eura), da bi u pretpristupnoj 2012. pala na 20,9 mlrd. kn te nastavila padati s izuzetkom 2016., a u 2017. je vrijednost pala na 15,9 mlrd. kn (2,12 milijardi eura). Prošla godina bila je izuzetno dobra klimatološka godina za proizvodnju nekih kultura poput žitarica, no jedan dio rasta vrijednosti proizvodnje u 2020. je i u potporama koje za poljoprivredne proizvođače i ribare bile dosta izdašne. Isplaćeno je gotovo sedam milijardi kuna. Uz redovna izravna plaćanja, isplaćuju se i brojne potpore iz ruralnog razvoja, ali i izvanredne potpore koje su odobrene kao reakcija na COVID-krizu.

Za njih nema zime Mladi se opet okupljali u Zagrebu: 'Dosta nam je izolacije, želimo se družiti'

– Podaci o vanjskotrgovinskoj razmjeni prošle godine upućuju na to da nam je konkurentnost ipak u porastu. Samim time i uz podršku svih sudionika u lancu opskrbe poljoprivreda bi mogla iz ove krize izaći kao sektor koji je dobio novu priliku – smatra ona te dodaje kako nema ni jednog razloga da Hrvatska danas ne proizvodi veći dio hrane za domaće tržište, pa i zbog kontrole kvalitete i troškova distribucije, ali i sigurnosnih razloga. No problem je što većinom izvozimo sirovine, soju, kukuruz, pšenicu, koje pronalaze tržište, ali nemaju dodanu vrijednost koju bi dobile da se izvoze kroz meso, dakle kroz razvoj i rast domaćeg stočarstva, mesne industrije i slično. Hrvatska ima golemu samodostatnost u proizvodnji soje, no ona završava uglavnom u izvozu, a mi uvozimo stočnu hranu na osnovi soje u gotovo istom iznosu za koji smo izvezli sirovinu.

– COVID-19 pružio nam je priliku da ozbiljno razmislimo o načinu na koji proizvodimo i konzumiramo hranu te da se okrenemo znatnije domaćoj proizvodnji. Takav cilj trebao bi biti i sastavni dio Strateške vizija za poljoprivredu i jedan od strateških ciljeva u idućem desetogodišnjem razdoblju – tvrdi Blažić. Dodaje kako je put prema konkurentnosti ključ održivosti poljoprivredne proizvodnje, no na njemu će se Hrvatska suočiti s kompleksnim strukturnim izazovima. Trebat će vremena i resursa za nužnu uspostavu nositelja aktivnosti te usklađenje proizvođača, ali i zakonodavstva, znanosti i politike. No znatno prije toga najveća prilika hrvatske poljoprivrede je sama Hrvatska: domaće tržište koje se godinama uporno senzibiliziralo za kupnju domaćeg proizvoda, a kojega danas nema dovoljno. Za iduće razdoblje do 2030. godine, uz podizanje stupnja samodostatnosti, moguće je osigurati i izvoz onih proizvoda za koje postoje izražene komparativne prednosti na izvoznim tržištima.

– Već danas postoji potražnja za proizvodima na bazi junetine gdje su proizvodi domaćeg baby-beefa vrlo traženi na tržištu EU. Također imamo velike mogućnosti u izvozu mesnih prerađevina. Odlični su rezultati i na području ribarskih proizvoda, naročito marikulture. Šećer je godinama naš najvažniji izvozni proizvod. Potencijali su i kod duhana, voća i povrća te prerađevina na osnovi voća, zamrznutog i konzerviranog povrća te mnogobrojnih proizvoda prehrambene industrije hrane i pića koji su već prisutni na inozemnim tržištima, ali za koje postoji mogućnost boljeg plasmana u većim količinama i cijeni – rekla je Blažić.

Zagreb: HSS i Demokrati o Interpelaciji o radu Vlade Republike Hrvatske NOVI ZAKON O SJEMENU Lenart poručio: 'Novim se zakonom čini šteta najslabijima'

Uložit će se milijarde

Ministrica poljoprivrede Marija Vučković svjesna je kako se problemi koji su se u hrvatskoj poljoprivredi gomilali godinama ne mogu riješiti preko noći, no rezultati, tvrdi, pokazuju da se kreću u dobrom smjeru.

– Nastojimo reagirati na poremećaje brzo, podupirati strukturnu preobrazbu kontinuitetom u investicijskim mjerama, postupnim i upornim promjenama u dohodovnim potporama i, dolazimo do jako važnog, konačno je potrebno znati što se i kako proizvodi na državnom zemljištu. U cijelosti – ističe ministrica. Na upit kako proizvesti više domaćeg, odgovara kako su u tome jako važni kampanja, marketing i poticanje svijesti potrošača o važnosti konzumacije lokalnih proizvoda, kao i isticanje kvalitete i prepoznatljivosti hrvatskih proizvoda.

– Ipak, najvažnije su investicijske mjere, preuzimanje novih tehnologija i inovacija te poticanje generacijske obnove hrvatskog poljoprivrednog gospodarstva s jedne strane, rekla bih sa strane ponude, a s druge strane stvaranje konkurentnih i povezanih lanaca opskrbe u Hrvatskoj i prema izvozu. Naša je misija povezati dionike, osigurati stabilan dohodak primarnim proizvođačima koji su izvor svega, osigurati investicije za stvaranje veće dodane vrijednosti i rast hrvatske poljoprivredno-prehrambene industrije u međunarodnim okvirima te omogućiti svakom hrvatskom čovjeku kupnju kvalitetnih hrvatskih proizvoda po konkurentnim cijenama – napominje.

Vođinci: Ministri Vučković i Banožić na otvorenju dječjeg vrtića Mladost Zakon o sjemenu Ministrica Vučković: Nije istina da kumice neće moći prodavati svoje proizvode zbog novog zakona

Smatra kako je, s obzirom na klimatske i pedološke uvjete, moguće i potrebno povećavati proizvodnju povrća i voća.

– To i radimo novim natječajima za financiranje trajnih nasada opremom koja smanjuje neizvjesnost od klimatskih nepogoda i plasteničke i stakleničke proizvodnje. Proizvodnju mesa i mlijeka povećat ćemo ulaganjem u preradbene kapacitete. Još se obrađuje natječaj vrijedan 300 milijuna kuna u sektoru prerade koji će iznjedriti niz izvanrednih investicija kako malih tako i velikih prerađivača. Najavljujemo i novi s ne manjom alokacijom. Iako je bilo protivnika takvih zamisli, želimo povećati investicije u preradu i tako potaknuti industriju na razvoj konkurentnih i poštenih odnosa s primarnim poljoprivrednim proizvođačima, ali i omogućiti onima iz primarnog sektora, uglavnom malima i srednjima, da se odvaže na daljnji korak i počnu prerađivati proizvode. Viša dodana vrijednost je imperativ – objašnjava te dodaje kako će ostvarenju cilja povećanja vrijednosti hrvatske poljoprivrede doprinijeti kumulativno sve aktivnosti obuhvaćene budućom strategijama poljoprivrede i akvakulture.

Strategija sadrži šest skupina aktivnosti unutar kojih će se razraditi specifične mjere, a jedna od njih su proizvodno vezana plaćanja (PVP).

– Nova pravila za PVP dosljedno slijede nacrt strategije. Mi ne možemo vezati potporu za jedinicu proizvodnje, međutim, neshvatljivo je jedinu proizvodno vezanu potporu na neki način i u nekim dijelovima pretvoriti u neproizvodno vezanu. Vežemo je za minimalne prinose ili stočne resurse, a s druge strane u sektoru voća i povrća ograničavamo površine, čime blago preraspodjeljujemo potporu na male i srednje. Za financiranje hrvatske poljoprivrede u razdoblju 2021. – 2027. predviđeno je oko pet milijardi eura – kazala je Vučković.

VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"

Ivan Ljubičić
hollywoodska priča
Prepoznajete ga? Kao izbjeglica došao iz Banje Luke u Hrvatsku, a danas je težak milijune eura
Pevex
NOVO RUHO DOMA
Istražujemo – kako se pripremiti za proljetne renovacije
  • vvvggg:

    Izraelci uzgajaju hranu u pustinji a mi ne možemo u plodnoj Slavonij!!?? Ta ista Slavonija se raseljava a uskoro ćete vidjeti kako postepeno prelazi u ruke stranaca!!Shvacate li vi hdzovci kakvu katastrofalnu politiku podržavate??

  • doktorica:

    uništena je sva industrija,sad možemo jesti samo krumpir i zelje

  • theo:

    imamo treći najveći pad bdp-a u EU već smo ionako na dnu europe, svi se dodatno udaljavaju od nas ovi od ispod se približavaju čak i srbija, a plenki sazove konferenciju i priča bajke kako je to super i uspijeh ... prikaži još! vlade, majketi mile pa je li ovo zaista skrivena kamera gdje nas sve u cijeloj državi prave budalama i sad će jedna dan reći ovo sve za hdz je samo bila šala......