Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Hrvatska garda u Dresdenu: Ugledni plemići s ratnim iskustvom uz bok njemačkoj i švicarskoj gardi

Uza samog kapetana, u sastavu garde nalazili su se poručnik, zastavnik, nadnarednik, narednik, dva razvodnika, trubač te sami gardisti za koje su vrijedila unaprijed definirana pravila selekcije
11. siječnja 2021. u 23:37 5 komentara 3472 prikaza
Foto: Hrvatski državni arhiv
Pogledajte galeriju 1/2

U siječnju prošle godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu u povodu obilježavanja početka predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije postavljena je izložba “Hrvati  – ljudi iza mita. Janko Šajatović Krabat i hrvatske garde u Europi”, u kojoj se među ostalim  govorilo o hrvatskoj konjaničkoj gardi na dvoru izbornog kneza Saske u Dresdenu u drugoj polovici 17. stoljeća te Janku Šajatoviću Krabatu, časniku te postrojbe koji je na području Lužice u Njemačkoj postao legendaran lik.

Vojislav Šešelj ŠTO VIJEĆE EU ZAMJERA SRBIJI I BIH Veličaju ratne zločince: Pišu knjige, gostuju na TV-u, čak su i u ministarskim foteljama

Na izložbi je prezentirana poznata te novootkrivena građa koja se čuva u domaćim arhivima, kao i ona s njemačkog prostora koju je istražio njemački povjesničar Hans Jürgen Schröter, dugogodišnji  istraživač navedenih tema. No dok se o Šajatoviću Krabatu pisalo, pa tako i u Večernjem listu, hrvatska konjanička garda u Dresdenu nekako  je ostala u medijskoj sjeni iako je riječ o vrlo zanimljivoj temi koja zorno pokazuje percepciju i  položaj hrvatskog čovjeka u Europi 17. stoljeća. 

Dresden se od druge polovice 17. stoljeća prometnuo u jedno od najvažnijih europskih središta. Kao glavni grad važnog i bogatog njemačkog izbornog kneževstva Saske, Dresden je tada bio jedan od centara umjetnosti, arhitekture, muzike, tehnologije, s raskošnim i progresivnim vladarskim dvorom.  Saski izborni kneževi utrošili su velike svote novca ne bi li učinili svoj grad što raskošnijim, a da su  u tome uspjeli pokazuje i činjenica da se Dresdenu tepalo da je  Firenca sjevera.

Važan element tog projekta bile su i dvorske garde kao statusni simbol i zorna vizualna reprezentacija snage  vladara pa je Johann Georg II. na svom dvoru držao najcjenjenije i  najraskošnije dvorske garde - njemačku, švicarsku te ni manje ni više nego hrvatsku.

Stekli posjede u Saskoj

Ustrojavanje Hrvatske tjelesne konjaničke garde na saskom dvoru rezultat je slave i ugleda  koje su hrvatski vojnici, a napose konjanici, stekli na europskoj ratnoj pozornici tijekom dramatičnih godina Tridesetogodišnjeg  rata 1618.-1648. Hrvatski vojnici toliko su se proslavili svojim stilom ratovanja da je cijeli jedan rod vojske – laka konjica – s vremenom dobio generičko ime “Hrvati”.

Hrvatske postrojbe tada  su ustrojavali ili novačili Bavarci, Francuzi, Španjolci te drugi europski uglednici, a to se nastavilo i nakon rata. Poveznica između saskog izbornog kneza i hrvatskog prostora bio je, čini se, ponajprije grof Petar Zrinski, ali vjerojatno i markiz Fran Krsto Frankopan. Njihove bliske veze  pokazuje i činjenica da su pri zasjedanju njemačkih carskih staleža u Regensburgu 1664. oboje pratili izbornog kneza te se vozili u njegovoj privatnoj kočiji koju su pratili hrvatski gardisti. 

Budući da je dozvolu za ustrojavanje hrvatske garde morao dati sam vladar, čini se da je formiranje hrvatske garde dio dogovora prema kojem je saski izborni  knez podržao Leopoldov izbor za cara. Johann Georg II. već se na  krunidbi cara Leopolda 1. kolovoza 1658. u Frankfurtu pojavio s malom hrvatskom pratnjom koju je jedan očevidac opisao na sljedeći način:

“Deset muškaraca u žutim jaknama od atlasa sa zlatnim mašnama, jarko crvenim  hlačama i opasačem iste boje, crnim kapama bogato ukrašenim  zlatnim i srebrnim vrpcama te  jarko crvenim, crnim i žutim perjem i srebrnim ratnim čekićima i sabljama."(Schröter)

Tada su već trajali i pregovori na najvišoj razini o formiranju hrvatske garde u Dresdenu. Za prvog zapovjednika, odnosno kapetana isprva je predložen kranjski plemić barun Barbo, ali budući da je bio stranac, nisu ga prihvatili hrvatski vojnici. Potom je predložen i od gardista prihvaćen grof Drašković, no on je odbio preuzeti zapovjedništvo. Poziciju kapetana na kraju je preuzeo ugledan hrvatski plemić Juraj Silly, kojeg je saski dvorski pregovarač opisao sljedećim riječima:

“...rođenjem pripadnik plemstva, hrabar i razuman čovjek, dobrog imovinskog stanja... u borbama je, da se nastavio rat, zbog dobrog osjećaja za akcije, čak lako mogao postati potpukovnik ili pukovnik” (Schröter).

Uza samog kapetana, u sastavu garde nalazili su se poručnik, zastavnik, nadnarednik, narednik, dva razvodnika, trubač te sami gardisti za koje su vrijedila unaprijed definirana pravila selekcije. Morali su biti ugledni i plemićkog statusa te su oni sami kao i njihovi ljudi morali imati ratno iskustvo, što svakako nije bio problem za permanentnim ratom opterećeno stanovništvo hrvatskog prostora. Hrvati su bili poznati i prepoznati kao vješti i iskusni ratnici, što je uostalom i jedan od glavnih razloga zašto ih je izborni knez angažirao.

Russian President Vladimir Putin takes part in a video conference call outside Moscow ZANIMLJIVO Ruski običaj: Povijest i tajne novogodišnjeg predsjedničkog obraćanja

Poznati kranjski polihistor Janez Vajkard Valvasor, koji je i sam služio u Hrvatskoj krajini, opisao je da Hrvati naoružani sabljama i puškama kreću u boj s takvom “vatrom u prsima” da ju jedino može ugasiti “neprijateljska krv”. Govoreći o tada brojnim Hrvatima u Beloj Krajini u Sloveniji, kaže da daju izvanredne vojnike, kao i njihovi susjedi i sunarodnjaci u Hrvatskoj, čija je ratobornost i vještina jahanja poznata u cijeloj Europi, osobito pak “u Turskoj” gdje se boje njihove sablje kao sigurne smrti. U hrabrosti i neustrašivosti valjano ih slijede i naši kranjski Hrvati, pisao je Valvasor.

Hrvatski gardisti pristigli su u Sasku sredinom ožujka 1660. – sveukupno 52 konjanika s 87 konja te određenim brojem “momaka”. Jezgru je činilo 20 konjanika iz tjelesne garde zapovjednika Hrvatske krajine koje je unovačio knez Janko Šubić Peranski. Svaki je gardist imao svog “momka” koji se brinuo za jednog do dva konja. Jahali su manje i brze hrvatske konje. Nakon što su položili svečanu zakletvu, stupili su na dužnost.

Raskošno odjeveni kao i vojnici tjelesnih gardi zapovjednika Hrvatske krajine, nosili su crvenu husarsku jaknu, jarkocrvene, plave ili crne hlače s bogatim srebrnim i zlatnim vezom, preko ramena im je bila prebačena tigrova ili leopardova koža, na nogama žute čizme sa zlatnim mamuzama, a na glavi kapa (kalpak) od krzna kune ili vuka s perjem čaplje te ukrasnom kopčom – agrafom. Oko vrata su nosili maramu iz koje se razvila kravata, ispod sedla presvučenog crvenim baršunom ili suknom postavljane su tigrove kože ili plavosrebrne ukrašene deke. I uzde su bile presvučene plavom svilom te ukrašene zlatnim i srebrnim okovima.

Bili su naoružani sabljama, velikim ravnim mačevima okovanim srebrom, noževima, mušketama i karabinima, a poneki vojnik i kopljem. Izgledom i opremom nalikovali su ugarskim i poljskim konjanicima s pograničja prema Osmanlijama. Svaka postrojba imala je i svoju zastavu, a zastava hrvatske garde opisana je kao grimizna zastava od svilene tkanine s dva vrška te ukrašena zlatnim plamenom.

S jedne strane nalazio se grb, a s druge kapa i inicijali imena izbornog kneza, sve ušiveno zlatnom i šarenom svilom te s grimiznim resicama na ruhu stijega. Motka je bila obojena crveno-zlatno s trokutastim zlatnim vrhom za koji su bila pričvršćena dva grimizna ukrasa i vrpce (Schröter). Njihova zadaća bila je osiguravati izbornog kneza i njegovu obitelj te participirati u raznim svečanostima i ceremonijama.

Pratili su kneza i obitelj na putovanjima, sudjelovali pri državnim posjetima, u lovu i sl. Ipak, za razliku od švicarske i njemačke garde, hrvatski gardisti sudjelovali su i u ratnim sukobima protiv Osmanlija i Francuza.

Tako je izborni knez udovoljio molbi Peranskog i nekolicine drugih gardista i dozvolio im da se vrate u borbu protiv Osmanlija. Iz takvih ratnih kampanja hrvatski gardisti donosili su ratne trofeje kojima su darivali saskog vladara, poput pušaka koje se i dan-danas nalaze u iznimno bogatoj riznici oružja i vojne opreme u Državnoj umjetničkoj zbirci u Dresdenu. Zapovjednik Juraj Silly umro je već u kolovozu 1661. te je uz velike počasti pokopan u katedrali svetog Petra u Bautzenu u Lužici.

Sačuvan je i zanimljiv opis samog pokopa. Hrvatski gardisti prenijeli su tijelo u crkvu, gdje su pokojniku poštovanje odali mnogobrojni građani i uglednici. Tijelo pokojnika nosilo je deset Hrvata u običnoj odjeći pored kojih su stupala četvorica sluga s fenjerima. Na kraju povorke jahalo je 40 hrvatskih gardista. Zapovjedništvo je potom preuzeo Janko Šubić Peranski, koji je kasnije kao i Šajatović Krabat stekao posjede u Saskoj te zauzeo i upravne položaje u službi izbornog kneza.

U službi kneza i po 14 godina

Život gardista imao je uspone i padove i zasigurno je nosio i dozu neizvjesnosti. Dolazilo je i do napetosti jer su gardisti održavali katoličke mise, što se nije sviđalo lokalnom protestantskom stanovništvu, no kasnije su dobili kneževsku dozvolu da mogu slobodno upražnjavati katoličku vjeru i koristiti hrvatski jezik. Kada je Janko Peranski 1660. odlazio u Sasku, obvezao se vratiti posuđeni novac kada me Bog od zgora iz Saksonije donese. A to nije bila tek fraza jer je onodobno društvo bilo izloženo svakojakim opasnostima.

POVIJESNI PREGLED Iz Večernjakove arhive smo izvukli slike i informacije o potresima u prošlosti: Što smo naučili?

Aktualno zvuči i činjenica da su za odlazak u Dresden predstavnici Gradeca izdali Ivanu Peranskom, bivšem dozapovjedniku, potvrdu da dolazi iz zdravog kraja u kojem ne vlada nikakva epidemija. Međutim, jedna epidemija koja je zadesila Dresden 1680. dodatno je otežala tada već sve lošiji materijalni položaj gardista.

Naime, hrvatski plemić i gardist Juraj Klasnić pisao je očuhu u lipnju 1680. iz Zwickaua da je područjem Dresdena harala neka epidemija, od koje neka vas horvaci orsag občuva gospodin Bog. Klasnić navodi da nigdar nisu Horvati vu Saksonii tako zlom redu bili, kako su sada, kaj god je koji imal to je vu Drezni (Dresdenu) ostavil, a sad se ne srni već po nje. Naime, zbog epidemije je grad bio zaključan i izoliran te gardisti nisu mogli pokupiti svoju imovinu, koja je ostala nezaštićena pa čak i pljačkana. Epidemije i stradanja bili su svakodnevica predmodernog svijeta. Bez obzira na svu nesigurnost, radilo se o prestižnoj službi u kojoj su mnogi ostali godinama.

Nikola Gojmerac iz okolice Ozlja služio je gotovo 13 godina i četiri mjeseca, a Juraj Jurašić iz Karlovca punih 14 godina – uredno i na zadovoljstvo nadređenih. Izvori otkrivaju da su gardisti dolazili sa Žumberka, iz Senja, Krškog, Pribića, Okića, Križevaca, Stubice, Varaždina, Ivanića, dobar dio iz okolice Ozlja, zatim Jalžabeta, Karlovca, Zagreba, Otočca, Ličkog Novog, Legrada, Črnomelja u Sloveniji, Turopolja, Brdovca itd. Hrvatska konjanička tjelesna garda bila je, kao i druge postrojbe, napokon raspuštena u studenom 1680. radi nastojanja novog izbornog kneza Johanna Georga III. da smanji državne rashode.

Iako su kasnije u gardu ulazili i vojnici druge nacionalnosti, pripadnici hrvatske garde u Dresdenu su, kao uostalom i hrvatski vojnici koji su ratovali u Njemačkoj tijekom Tridesetogodišnjeg rata, ostavili za sobom razne spomenike, lokalitete koji i dan-danas nose nazive poput – hrvatski dvor, hrvatski križ, hrvatski kamen i sl.

Mary Donor Pavlović i Milan Pavlović
LJUBAVI BEZ GRANICA
Kako je Milan riskirao život i doveo Mary iz Sierra Leonea u Ljubuški
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
  • Boras:

    I onda se na kraju pitas kako smo spali na ovo sto nam je Tile zacrto...........

  • Barbasmora:

    Veliki, povijesni, nepobjedivi i od samog Boga izabrani Cro narod je najbolji daleko ispred ostalih! Ponosimo se!

  • Mama:

    vise ovakvih tekstova sa malo vise orginalnih zapisa i crteza ili fotografija tih spomenika