Libanon u srijedu obilježava prvu godišnjicu razorne eksplozije u beirutskoj luci zbog čega je 4. kolovoza proglašen nacionalnim Danom žalosti.
Tog dana najavljeni su veliki prosvjedi i štrajk jer još uvijek, unatoč tome što je prošlo godinu dana od najveće tragedije koja je zadesila Libanon, nitko još nije odgovarao. Tog kobnog dana kojeg će generacije Libanonaca pamtiti, oko 2750 tona amonij nitrata eksplodiralo je u skladištu beirutske luke pri čemu je ubijeno najmanje 200, a ozlijeđeno oko 6000 ljudi.
Eksplozije koje su zaredale uništile su veliki dio luke i obližnja susjedstva te je čak 300.000 ljudi moralo napustiti svoje domove. Libanonski seizmolozi su rekli da je ta eksplozija tada bila ekvivalentna potresu magnitude 4.3. Nijedna zgrada u krugu luke nije pošteđena, a u područjima udaljenim i 45 kilometara od mjesta eksplozije, popucala su prozorska stakla.
Libanonski premijer Hassan Diab je tada rekao da je "neprihvatljivo da teret amonij nitrata, oko 2750 tone, bude oko šest godina u jednom skladištu bez ikakvih zaštitnih mjera" te da "neće znati za odmor dok se ne pronađu odgovorni za to što se dogodilo".
U međuvremenu, vlada je dala ostavku i Libanon je 9 mjeseci bez vlade. Ono što je zanimljivo da gotovo svi političari i odgovorni za tu tragediju u Libanonu koja se dogodila zbog nemara, uhljebljivanja, korupcije, kriminala, godinu dana su šutjeli da bi nekoliko dana prije obljetnice ponovno nadglasavali jedni druge i svi traže da se što prije pronađu krivici za tu tragediju i izvedu se pred lice pravde.
Isto to su učinili i netom nakon eksplozije i sad su šutjeli godinu dana da nitko nije pričao o tome. Ono što je najgore 300 tisuća ljudi koji su ostali bez stanova još uvijek su bez krova nad glavom. Toliko o brizi o narodu od strane političara.
Na dan obilježavanja te tragedije 4. kolovoza biti će zatvorene sve javne ustanove i općine, zastave će biti spuštene na pola koplja, a radijske i televizijske postaje će prilagoditi svoje programe kako bi podsjetili na tu tragediju i izrazili solidarnost s obiteljima poginulih te ozlijeđenima i njihovim obiteljima.
Taj je događaj izazvao ogorčenje stanovništva prema političkoj eliti Libanona koje je čelnike optužilo za nemar, zbog čega je premijer Diab dao ostavku.
U utorak je bivši premijer Saad Hariri rekao da će njegov klub zastupnika zatražiti "suspenziju svih ustavnih članaka koji omogućuju imunitet od sudskog progona za sve predsjednike, ministre, zastupnike, dužnosnike, suce te čak i odvjetnike".
Gotovo godinu dana nakon eksplozije, libanonske vlasti tek trebaju dati jasno objašnjenje o tome kako je amonijev nitrat stigao u beirutsku luku, tj. tko je tu kemijsku substancu dopremio u zemlju.
Za razliku od mnogo političara i u Libanonu i u svijetu, koji su nakon što su gledali strahote, najavili pomoć Libanonu i solidarizirali se sa njim, za sada jedini tko je najavio dolazak u Libanon je brazilska nogometna legenda Ronaldinho. On će u povodu godišnjice velike tragedije posjetiti Vatrogasnu brigadu Karantina koja je u eksploziji izgubila 10 članova te će u blizini luke položiti vijenac za žrtve.
Ovo nije prvi put da Ronaldinho posjećuje Libanon, jer je prije 4 godine na stadionu Sports City u Beirutu odigrao utakmicu između veterana Barcelone i Real Madrida. U to je vrijeme Ronaldinho posjetio palaču Baabda i upoznao libanonskog predsjednika Michela Aouna. Ronaldinho se smatra jednim od najpoznatijih igrača koje je brazilski nogomet predstavio, budući da je s reprezentacijom Brazila okrunjen naslovom svjetskog prvenstva 2002. godine, a igrao je u klubovima Barcelone, Milana i Paris Saint-Germaina. Bio je najbolji igrač na svijetu i osvojio Zlatnu loptu.
Istodobno Libanon, koji je nažalost već mjesecima u potrazi za svojom Vladom, tone u sve dublji mrak a inflacija je dostigla svoj vrhunac. Ono što najviše zabrinjava Libanonce je mogući ponovni građanski rat jer tenzije svakodnevno rastu a dodatno ih je povećalo i povlačenje Saada Haririja koji u 9 mjeseci nije uspio sastaviti novu vladu Libanona, koja je mogla okončati gotovo devetomjesečnu prazninu, u vrijeme dok se zemlja suočava s velikom ekonomskom krizom.
Naime, Libanon prolazi kroz ekonomsku krizu, koju je Svjetska banka opisala kao jednu od najgorih na svijetu u posljednjih150 godina. Mandatar libanonskog premijera Saad Hariri rekao je da daje ostavku, pozivajući se na "ključne razlike" s predsjednikom Aounom što će zasigurno gurnuti zemlju u dublji kaos i neizvjesnost.
Gotovo svo Libanonci strahuju od mogućeg izbijanja novog krvavog građanskog rata jer uz tešku ekonomsku krizu kroz koju prolazi Libanon, libanonsko društvo politički je podijeljeno.
U strahu od mogućih nemira i rata Europska unija je zaprijetila kako je spremna uvesti ciljane sankcije libanonskim čelnicima odgovornim za političku blokadu kako bi pomogla u formiranju vlade i u donošenju reforma koje će izvući zemlju iz krize. Ministri vanjskih poslova EU-a zatražili su na svojoj zadnjoj sjednici 12. srpnja donošenje pravnog okvira za te sankcije i on je odobren u petak, navodi se u priopćenju. Dvadeset sedmorica se još moraju dogovoriti o popisu pravnih i fizičkih subjekata kojima će se uvesti sankcije i jednoglasno ga odobriti. Ovaj pravni okvir "omogućuje uvođenje sankcija pravnim i fizičkim osobama odgovornim za povredu demokracije i vladavine prava u Libanonu", dodaje se u priopćenju.
Iduća sjednica ministara vanjskih poslova EU-a planirana je 21. rujna.
Nakon konzultacija s raznim parlamentarnim blokovima u ponedjeljak, libanonski predsjednik Michel Aoun imenovao je novog premijera koji će se nositi s ekonomskim teškoćama zemlje. Mandatar za sastav libanonske vlade, 65-godišnji Najib Mikati, milijarder i poslovni čovjek koji je dvaput bio premijer 2005. te 2011. godine, dobio je 72 glasa potrebnih za formiranje nove vlade te je obećao da će sastaviti vladu u najkraćem roku.
Mikatija, koji potječe iz sjevernog lučkog grada Tripolija, imenovali su glavni parlamentarni blokovi u zemlji, uključujući proiranski šijitski pokret Hezbolah. Kršćanske libanonske snage i Aounov slobodni domoljubni pokret nisu imenovali nijednog kandidata za to mjesto.
Zadaća novog premijera bit će formiranje, uglavnom tehnokratske vlade koja mora što prije odgovoriti na ekonomsku krizu, najtežu u Libanonu od završetka građanskog rata 1990. godine. Prema ustavu, predsjednik se mora savjetovati s različitim blokovima u parlamentu prije nego što pozove premijera da sastavi novu vladu. Dana 15. srpnja mandatar Said Hariri odstupio je, pozivajući se na političke sukobe.
Libanonski predsjednik trebao bi biti kršćanski maronit, premijer sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijitski musliman, prema nepisanom sporazumu o uspostavi ravnoteže u multikonfesionalnoj državi koja datira iz 1943. godine.
Poslije Drugog svjetskog rata Libanon je postao neovisna republika, no problemi su tek tada počeli. Svi oni koji su šezdesetih, ali i nešto poslije toga bili u toj državi mogli su se uvjeriti u neobičnu ljepotu i bogatstvo, koji su privlačili ne samo turiste, već i svjetsku kremu koja je u Libanonu vidjela nešto posebno. Beirut je cvjetao, a onda su se događaji na Bliskom istoku prelili i na Libanon. Palestinci su dolazili, mijenjao se ustav i sve je ključalo.
Građanski je rat počeo 1975. godine, Palestinska oslobodilačka organizacija u Libanon je preselila svoj stožer. Punih 15 godina tu se ratovalo između islamskih i kršćanskih frakcija, Falange i PLO-a uz koje su bili i libanonski ljevičari. Izrael je 1982. pokrenuo invaziju na Libanon, i nakon što su izraelske trupe stigle do Zapadnog dijela Beiruta, gdje je bilo uporište PLO-a, te ga opkolili i držali pod opsadom 83 dana , palestinski borci na čelu sa tadašnjim liderom Jaserom Arafatom, bili su prisiljeni napustiti Libanon te su otišli u Siriju, Tunis....
Međutim, 90-tih godina , promijenila se politička klima na Bliskom istoku i velike sile , zbog invazije na Kuvajt od strane Sadama Huseina, i prvog Zaljevskog rata, morale su završiti ratovanje u Libanonu. Do dan danas niti jedan Libanonac ne zna zašto je počeo i kako je završio taj 15-godišnji građanski rat u kojem su sudjelovale 53 privatne vojske i milicije, a ubijeno je 200 tisuća ljudi dok je zemlja devastirana do kraja.
U svim ratovima na svijetu u kojima se dogode ratni zločini, odgovorni budi izvedeni pred Međunarodni sud pravde ali to nije bio slučaj u Libanonu. Svi akteri tog krvavog građanskog rata koji su odgovorni za mnoge ratne zločine na kraju su nagrađeni i ostali politički djelovati kao da se ništa nije dogodilo. I to je jedan od razloga što je danas Libanon, osim zbog vanjskih faktora, nestabilna zemlja.
Situacija u Libanon izuzetno je napeta a tenzije rastu svakodnevno, pitanje je koliko će libanonska vojska, koja je slabo naoružana ali do sada drži neutralnost, uspjeti suzbijati i zaustaviti moguće naoružane sukobe koji se svakodnevno događaju. Nije tajna da gotovo sve političke stranke u Libanonu imaju svoje paravojne formacije odnosno vojna krila koja broje na desetke tisuća boraca naoružanih do zuba.
U Libanonu postoje dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret „8. ožujka" naklonjen sirisjkom predsjedniku Bashar Al Assadu s proiranskim Hezbolahom kao i pokret „14. ožujka" proamerički i prosaudijski koji predvodi Saad Hariri. Iako je Libanon mala zemlja, u njemu se prelamao utjecaj ne samo velikih sila SAD-a i Rusije, nego i velikih regionalnih i neprijateljskih sila Saudijske Arabije i Irana.
Odmah nakon otkazivanja datog mandata za sastavljanje vlade, pristaše Haririja izašli su na ulice i blokirali gotovo sve prometnice i sukobili se sa libanonskom vojskom koja je pokušavala silom maknuti blokade. Ekonomski slobodni pad Libanon je najgora kriza od građanskog rata 1975-90. Nema struje, redukcije je po 20 do 23 sata dnevno jer nema goriva za pokretanje generatora. Libanonu su to nije dogodilo u vrijeme najžešćih sukoba za vrijeme građanskog rata, nema lijekova, hrane....u jednom trenutku Beirut, kojeg nazivaju Parizom Istoka, našao se u potpunom mraku.
Libanon koji je u svijetu bio poznat kao drugi najsigurniji bankarski sustav, nakon švicarskog, proglasio je bankrot. Ljudi ne mogu novac dobiti od banaka, valuta je propala, a vladavina Riada Salameha u središnjoj banci suočava se s izvještajima o prijevarama.
Desetljećima je Riad Salameh, šef libanonske središnje banke, pozdravljen u zemlji i inozemstvu kao financijski pomoćnik koji je održavao ekonomiju i stabilnost valute unatoč ratovima, atentatima i čestim političkim nemirima. Libanonska valuta dodatno je oslabljena na paralelnom tržištu, gdje su dolari promijenili vlasništvo na više od 23.000 funti, u odnosu na oko 1500 ranije.
Za kolaps bankarskog sustava najodgovoriniji je sadašnji guverner Riad Salameh, međutim, zbog njegove bliskosti sa bivšim libanonskim premijerom Saadom Haririjem, nikada protiv njega nije bila pokrenuta istraga niti je smijenjen sa te funkcije. Protiv njega tužbu su pokrenule Francuska i Švicarska.
Švicarski tužitelji kažu kako dokumenti pokazuju kako je gospodin Salameh angažirao tvrtku Forry Associates, brokerska kuća u vlasništvu njegovog brata, za upravljanje ponovne prodaje državnih obveznica od strane središnje banke, te da je od 2002. do 2015. banka prenijela najmanje 330 milijuna dolara provizija na švicarski račun tvrtke.
Pokušavajući stabilizirati ekonomiju, koja je prvenstveno žrtva korupcije i nepotizna te uhljebljivanja u libanonskoj vlasti, centralna banka Libanona, krenula je eksperimentirati i naredila da transakcije iz inozemstva budu denominirane u domaćoj valuti, libanonskoj liri, s obzirom da su gotovo sve transakcije u američkim dolarima, koji cirkuliraju kao zamjenska valuta. Valuta doznaka je važna jer su doznake glavno vrelo libanonske ekonomije.
Libanon ne proizvodi puno, a uvozi 80 posto svojih potreba zbog čega ekonomija počiva na bankovnom sektoru, nekretninskom biznisu i doznakama milijuna iseljenih Libanonaca. Promjenom valute doznaka, centralna banka pokrenula je spiralu propasti jer su time nametnuli iluzorni tečaj dolara i lire, ali je tržište učinilo svoje i tečaj lire povuklo u ponor.
Sve to libanonska vlada učinila je pod pritiskom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je vjerovao da će na taj način moći uništiti poslovanje i financijsku moć libanonskog Hezbollaha koji uopće nije ni taknuti pa čak niti okrznut tom inflacijom jer Hezbollah dobiva dolare ili eure direktno iz Irana ili iz dijaspore i što se njih tiče tečaj lire prema dolaru je nebitan jer oni i plaću dobivaju u dolarima.
Takva politika koju je vodio Donald Trump i saudijski princ Bin Salman kako bi oslabili libanonski Hezbollah i utjecaj Irana dokazala se promašenom. Jedino do čega je dovela je da je 85% stanovništva Libanona ispod granice siromaštva, nedostaje hrane, a kolabirao je i sam robno-novčani sistem, cijena hrane skočila je za oko 250 posto, pa građani zaobilaze novac, kako dolare tako i lire i funte te robu trampe za drugu robu.
Državom je zavladala glad, nema struje, lijekova, goriva, pa čak niti kave niti Nescafea .....kolone automobila čekaju na benzinskim crpkama, duge i po 10 do 20 kilometara. Pojavile su se snimke na društvenim mrežama kako ljudi čekajući u redu kuhaju i hranu, a biznismeni obavljaju svoj posao preko prijenosnih računala jer u redu se nekad čeka i po 24 sata.
Police u trgovina kao i u ljekarnama gotovo su prazne. Ono što je paradoksalno da mnogo Libanonaca ide u shopping u Siriju - zemlju koja već 10 godina tone u ratu. Mnogi ljudi umiru zbog nedostatka lijekova ali i hrane. Mlađi ljudi masovno sele u Europu i Kanadu te u SAD, a mnogi Libanonci koji su izgubili čitavo svoje bogatstvo iz očaja su počinili samoubojstava.
Libanonci polako gube nadu i ne vjeruju u bolju budućnost. Pa čak i starosjedioci kažu kako ni za vrijeme najžešćih sukoba nije bilo toliko nestašice.
Beirut, Pariz Istoka, danas je u potpunom mraku. Iako postoji poslovica da nakon mraka dolazi sunce, Libanonci ne vide to sunce na horizontu.
VIDEO Olujno nevrijeme poharalo sisačko, petrinjsko i glinsko područje
Kriva je Hezbolah, tak rana Libanona.