Na današnji dan, u zoru, 1. rujna 1939. godine, napadom nacističke Njemačke na Poljsku započeo je Drugi svjetski rat. Bio je to dan kada su ideologije mržnje i totalitarizma pokrenule mehanizam uništenja koji će gurnuti svijet u šestogodišnju noćnu moru najkrvavijeg i najrazornijeg sukoba u ljudskoj povijesti koji je zauvijek promijenio svijet. U šest godina i jedan dan, koliko je trajao, Drugi svjetski rat odnio je, prema procjenama, između 70 i 85 milijuna života, što je činilo oko 3 posto svjetske populacije, a većina žrtava bili su civili.
Toj krvavoj, rujanskoj zori prethodila je lavina precizno ciljanih laži koje su potom pokrenule neviđenu vojnu silu s ciljem planiranog uništenja jedne suverene nacije. Naime, u noći s 31. kolovoza na 1. rujna, dok se nesvjesna nadolazeće katastrofe Europa spremala na spavanje, u sklopu tajne operacije kodnog imena "Himmler", pripadnici SS-a, maskirani u poljske vojne uniforme, izveli su orkestriranu seriju lažnih napada na njemačke ciljeve duž cijele 2.300 kilometara duge granice.
Najpoznatiji u nizu tih insceniranih napada bio je onaj na radio-stanicu u industrijskom gradu Gleiwitz, danas Gliwice u Poljskoj). Oko 20 sati grupa elitnih SS-ovaca, predvođena veteranom tajnih operacija, Alfredom Naujocksom, nasilno je upala u zgradu te radio-postaje. Nakon što su brutalno svladali njemačko osoblje, preuzeli su kontrolu nad odašiljačem i emitirali kratku, ali pažljivo pripremljenu antinjemačku poruku na poljskom jeziku, kojom su pozvali sve Poljake da se oružjem suprotstave njemačkom okupatoru.
No, najciničniji dio te morbidne predstave tek je uslijedio. Kao "nepobitni dokaz" navodnog poljskog zločina i agresije, SS-ovci su u prostorije radio-postaje unijeli tijelo ubijenog Franciszeka Honioka. Tog 43-godišnjeg farmera koji je bio simpatizer poljske manjine u regiji, Gestapo je nekoliko dana ranije potajno uhitio pod lažnim optužbama za špijunažu, nakon čega je bio hladnokrvno ubio injekcijom. Honiokov leš, odjeven u poljsku uniformu i posut krvlju, kako bi prizor bio što uvjerljiviji, trebao je poslužiti kao "materijalni dokaz" da su Poljaci uistinu napali njemačku infrastrukturu i ubili nedužne njemačke civile. Već sljedećeg jutra fotografije prizora iz radio postaje bile su plasirane u sve njemačke medije kao ilustracija laži o "barbarskom poljskom napadu". Za Josepha Goebbelsa i njegovu propagandnu mašineriju to je bio i više nego dovoljan povod za rat.
U petak, prvog dana rujna, točno u 4 sata i 45 minuta, topovi s njemačkog bojnog broda Schleswig-Holstein, koji je tjedan dana ranije pod izlikom miroljubivog posjeta uplovio u luku Slobodnog Grada Danziga (Gdańska), otvorili su vatru na malo, poljsko vojno skladište na poluotoku Westerplatte. Bez formalne objave rata, gotovo istovremeno, njemački su se bombarderi obrušili na poljski gradić Wieluń, sravnivši ga sa zemljom, pri čemu je ubijeno više od tisuću civila. Diljem 2.300 kilometara duge granice, na poljski je teritorij prešlo milijun i pol njemačkih vojnika, 2.700 tenkova, a zračni je prostor nadlijetao veliki broj zrakoplova.
No, po riječima koje je Adolf Hitler tog jutra izgovorio u Reichstagu, to nije bila agresija Njemačke na Poljsku, nego odgovor na poljsku agresiju na Njemačku. Naime, u maniri vještog političkog manipulatora, Hitler je u svom govoru pred zastupnicima Reichstaga, opisivao navodne poljske zločine protiv njemačke manjine u Poljskoj, tvrdeći da je riječ o "neviđenom, krvavom teroru", koji je navodno trajao mjesecima. Plasiranjem takvih priča o maltretiranju folksdojčera, nacistička propaganda mašinerija danima je promišljeno pripremala javno mnijenje za iskrivljenu interpretaciju događaja prema kojoj Treći Reich nije bio agresor, nego žrtva primorana braniti se od ničim izazvanog napada susjedne države. Nacistička je propaganda tako invaziju pretvorila u obrambeni rat - "Verteidigungskrieg" – koji je bio nužan kako bi se, navodno, zaštitili ugroženi njemački civili. Takva manipulacija činjenicama trebala je pred međunarodnom zajednicom, ali i njemačkom javnošću, opravdati pažljivo isplaniran, prvi korak osvajačkog rata. No, kako je Hitler nekoliko dana ranije objasnio svojim generalima, cilj nije bio samo osvajanje teritorija, nego i "fizičko uništenje neprijatelja", ubijanje "svih muškaraca, žena i djece poljskog porijekla ili jezika, bez sažaljenja i milosti", kako bi se stvorio "Lebensraum" – životni prostor za Nijemce.
Kobna politika popuštanja i jedan ključan trenutak
Za europske diplomate i političke analitičare koji su pažljivo pratili razvoj događaja početak rata nije bio iznenađenje, nego logična i neizbježna kulminacija višegodišnje politike popuštanja i diplomatskog smirivanja koju su zapadne sile, posebno Velika Britanije i Francuska, provodile pred Hitlerovom nezaustavljivom i sve agresivnijom ekspanzionističkom politikom. Ta se politika zapadnih sila temeljila na pogrešnoj procjeni da će, udovoljavanje njemačkim teritorijalnim zahtjevima dovesti do stabilizacije Europe. No, dogodilo se upravo suprotno – takva je politika nacističku Njemačku samo ohrabrila da i dalje nastavi s još ambicioznijim, osvajačkim planovima. Ključni trenutak koji je Hitleru dao zeleno svjetlo dogodio se 23. kolovoza 1939., kada su nacistička Njemačka i Sovjetski Savez, šokirali svijet potpisivanjem pakta o nenapadanju, poznatijeg kao Pakt Ribbentrop-Molotov. No, taj je sporazum o nenapadanju sadržavao i tajne dodatke o podjeli interesnih sfera. U tajnom dijelu sporazuma Hitler i Staljin podijelili su Istočnu Europu - Njemačkoj je trebala pripasti zapadna trećina Poljske, a Sovjetskom Savezu dvije istočne trećine, kao i Finska, Estonija, Latvija i moldavska pokrajina Besarabija. Nakon što se Hitler tim paktom osigurao od rata na dva fronta, put za napad na Poljsku bio je otvoren.
Njemački vojni plan za invaziju na Poljsku, "Fall Weiss", imao je za cilj da njemačke snage napadnu Poljsku iz tri pravca - glavni udar iz Šleske, drugi iz Istočne Pruske, te pomoćni udar iz Slovačke koja je nakon njemačke invazije i okupacije u ožujku 1939. služila kao njemačka marionetska država.
Vojni plan "Fall Weiss" predviđao je munjeviti rat ili "Blitzkrieg" - revolucionarnu vojnu doktrinu koja je predstavljala radikalnu promjenu te potpuni odmak od statičkog ratovanja, s dugotrajnim opsadama i pozicijskim borbama, što je bilo prakticirano tijekom Prvog svjetskog rata. Cilj je sada bio izbjeći dugotrajne, iscrpljujuće sukobe koji bi opteretili njemačku ekonomiju i poljuljali moral. Taj novi koncept "munjevitog rata" temeljio se na koordiniranoj uporabi svih raspoloživih vojnih grana u brzim, sinkroniziranim napadima čiji je cilj bio probiti neprijateljske linije, okružiti i potpuno dezorganizirati neprijatelja prije no što stigne u potpunosti mobilizirati i organizirati obranu.
‘Blitzkrieg’ je kombinirao tri ključna elementa - prvi je bio brzina napredovanja mehaniziranih jedinica, osobito panzer-divizije, koje su trebale probiti neprijateljske linije na najslabijim točkama. Drugi ključan element bio je masovna uporaba taktičkog zrakoplovstva koje je, bombardiranjem ključnih ciljeva i stvaranjem panike, pružalo podršku kopnenim snagama. Treći važan element bili su sofisticirani komunikacijski sustavi koji su omogućavali koordinaciju između različitih vojnih odsjeka u realnom vremenu.
Strateška pogreška i ‘Lažni rat’
Poljska je, s druge strane, bila u vrlo nezavidnom položaju. S tek nekoliko stotina tenkova, koji nisu bili dorasli njemačkima, poljska vojska, iako je brojila oko milijun vojnika, bila je i tehnički zastarjela, a po vojnoj doktrini inferiorna. Uz to, poljski obrambeni plan bio je fatalno pogrešan - umjesto koncentracije snaga na ključnim obrambenim pozicijama ili povlačenja na prirodne prepreke i obrambene linije, poput rijeka Visle i San, poljsko vojno vodstvo donijelo je kobnu odluku o linearnoj obrani koja je, ionako ograničene resurse, rasporedila na preširokom frontu. Poljske su snage bile tanko i nestrateški razvučene duž cijele, 2.300 kilometara, duge granice s Njemačkom. Brojčano inferiornije od njemačkih, poljske su snage time bile dodatno oslabljene i međusobno izolirane, bez mogućnosti brzog prebacivanja pojačanja. Bila je to fundamentalna, strateška pogreška koja je u konačnici i zapečatila sudbinu poljske obrane. Naime, raštrkane po cijeloj granici, u relativno malim grupama, bez adekvatne koordinacije i komunikacije između pojedinih sektora, poljske su jedinice postale laka meta za njemačku ‘Blitzkrieg’ taktiku koja se oslanjala upravo na koncentraciju snaga na uskim sektorima, kako bi probila obranu. Klasična taktika okruživanja omogućila je Wehrmachtu da izolira i uništi poljske snage i prije no što su se uspjele reorganizirati ili povući na sigurniju poziciju.
No, osim kobnog obrambenog plana, pogrešnim se pokazalo i to što su se Poljaci uzdali u vojni savez s Francuskom i Velikom Britanijom. Bili su uvjereni da će saveznici odmah napasti Njemačku, no, unatoč jamstvima koje je Poljska dobila od svojih zapadnih saveznika, očekivana pomoć, u značajnijem obliku, nikada nije stigla. Paralizirani strahom od ponavljanja krvoprolića Prvog svjetskog rata i vjerujući u mogućnost diplomatskog rješenja, zapadni su saveznici odreagirali vrlo blago. Iako su 3. rujna Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska formalno objavile rat Njemačkoj, bio je to samo početak tzv. razdoblja ‘Lažnog rata’. Naime, Francuska je tog 3. rujna pokrenula ograničenu ofenzivu u Saarskoj oblasti, no taj je napad bio više simboličan. Samo 11 francuskih divizija prešlo je granicu i zauzelo nekoliko manjih, njemačkih sela, bez ikakve namjere da prodru dublje u njemački teritorij ili stvore drugi front koji bi prisilio Wehrmacht na podjelu snaga i tako rasteretio Poljake. Već 12. rujna, dok su se poljske snage još uvijek očajnički borile, Francuzi su zaustavili ofenzivu te su se počeli povlačiti na svoje početne pozicije, iza Maginotove linije. S druge strane, Velika Britanija se ograničila na bombardiranje njemačkih pomorskih ciljeva i distribuciju propagandnih letaka nad njemačkim teritorijem, što je ironično nazvano "Confetti War" ili "Phoney War". Taj period tzv. ‘Lažnog rata’, ili ‘Sjedećeg rata’ – ‘Sitzkrieg’, potrajao je sve do njemačke invazije na Francusku, u svibnju 1940. godine, a za sve to vrijeme Poljska je bila prepuštena sama sebi i ostavljena da se, bez adekvatne pomoći Saveznika, bori s tsunamijem njemačke i sovjetske agresije.
4 tjedna koja su slomila Poljsku
Unatoč herojskom otporu Poljaka, njemačka tehnička, operativna i brojčana superiornost brzo je došla do potpunog izražaja. Njemačke zračne snage, Luftwaffe, u to su vrijeme bile najmodernija i tehnički najnaprednija zračna sila na svijetu, opremljena najnovijim lovačkim zrakoplovima, bombarderima te čuvenim "Štukama", zrakoplovima za precizno bombardiranje, koji su zavijanjem sirena tijekom napada, širili strah i paniku među vojnicima i civilnim stanovništvom, već je u prvim danima uspješno uništavala komunikacijske sustave.
Iako su se poljske snage očajnički borile, a opkoljena Varšava i unatoč neprekidnom bombardiranju pružala otpor, uslijedio je konačni udarac. Dana 17. rujna, dok je poljska vlada planirala uspostavu posljednje linije obrane na jugoistoku zemlje, sovjetska Crvena armija, s više od 800.000 vojnika, napala je Poljsku s istoka. Pod izlikom "zaštite bjeloruske i ukrajinske manjine" Staljin je tada, od države koja se raspala, zagrabio svoj dio plijena koji je bio dogovoren s Hitlerom. Suočena s borbom na dva fronta i to protiv dvije najmoćnije vojne sile u Europi, poljska se obrana potpuno slomila - 28. rujna 1939. Varšava je kapitulirala, a 6. listopada i posljednje organizirane poljske jedinice položile su oružje. Iako se nikada nije formalno predala, podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza, Poljska je, kao država, prestala postojati.
No, pod vodstvom generala Władysława Sikorskog u Londonu je bila formirana nova poljska vlada u egzilu, koju su savezničke države priznale kao jedinu, legitimnu predstavnicu poljskog naroda. Desetci tisuća poljskih vojnika, pilota, mornara i časnika, koji su uspjeli pobjeći iz okupirane domovine, reorganizirani su u nove, vojne formacije koje su se borile na svim bojištima na strani Saveznika. Te poljske oružane snage u egzilu, koje su na vrhuncu brojile preko 200.000 ljudi, do samog su kraja rata sudjelovale u svim ključnim bitkama, održavajući pri tom živim plamen poljske neovisnosti u vrijeme kada je njihova zemlja bila podijeljena između dvaju totalitarnih režima.
Otvori KEKS Pay
I tada kao i danas ratove pokreću laži i podmetanja.