Prije točno 35 godina, u jutarnjim satima 2. kolovoza 1990., prve iračke postrojbe ušle su u Kuvajt. Invazija je bila brza i brutalna. Za samo dva sata pao je glavni i najveći grad te zaljevske države, Al-Kuwait, a u iduća dva dana oklopne divizije i 88 000 iračkih vojnika, 'pregazilo' je malobrojnu kuvajtsku vojsku, koja je brojila tek oko 20 000 pripadnika. Bio je to početak duboke krize koja će kasnije prerasti u Zaljevski rat te zauvijek promijeniti Bliski istok. Iz zemlje koja je doslovno preko noći bila okupirana s obitelji i najbližim suradnicima, izbjegao je tadašnji vladar Kuvajta, šeik Jaber al-Ahmed al-Sabah te se sklonio u Saudijsku Arabiju. S druge strane, Saddam Hussein je zadovoljno trljao ruke te je potezom pera 8. kolovoza anektirao Kuvajt, proglasivši ga 19. iračkom provincijom. Za Irak, koji je nakon višegodišnjeg rata s Iranom bio pritisnut ozbiljnom, ekonomskom krizom, Kuvajt je predstavljao bogat 'ratni plijen', jer njegovom je okupacijom Irak zagospodario s čak 20 posto svjetskih rezervi nafte.
Iako se na prvu činilo da je razlog iračkog napada bio isključivo novac koji je Kuvajt vrtio na prodaji nafte, u pozadini je ipak bilo i drugih dubokih i kompleksnih razloga, a jedan od krupnijih bio je dug. Naime, u vrijeme iračko-iranskog rata Kuvajt je odobrio Iraku milijarde dolara zajmova. No, kada je taj iscrpljujući, osmogodišnji rat završio Sadam, čija je zemlja tada imala četvrtu najveću vojsku na svijetu, tražio je da se dugovi otpišu. Kada su svi pregovori o vraćanju zajmova pali su u vodu napetosti su eskalirale, a još ih je više rasplamsala odluka Kuvajta o povećanju proizvodnje nafte, u ljeto 1990., jer se takva odluka tumačila kao prva faza američkog plana destabilizacije Iraka.
Sadam je tada optužio Kuvajt za prekoračenje proizvodnih kvota nafte unutar OPEC-a, što je srušilo cijenu barela, a to je prema procjenama Irak stajalo oko 7 milijardi dolara godišnje. Irački je vođa tvrdio i da Kuvajt tehnikom kosog bušenja krade naftu iz pograničnog polja, što je ponovno rasplamsalo i neke stare, teritorijalne probleme. Kao rezultat svega toga došla je iračka odluka o invaziji na Kuvajt, koja je počela 2. kolovoza, 1990. Iz te se operacije trebala izvući dvostruka korist – jedan cilj bio je poništi veliki dug Iraka prema Kuvajtu, a drugi kroz iskorištavanje kuvajtskih, naftnih polja, osigurati novi, jaki izvor prihoda za financijski oslabljeni Irak koji je bio pred bankrotom zbog troškova osmogodišnjeg rata s Iranom.
Potez Saddama Husseina nije prošao bez odgovora
Odmah tog 2. kolovoza Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju 660, kojom se osuđuje invazija na Kuvajt i zahtjeva trenutačno i bezuvjetno povlačenje iračke vojske iz te zemlje. No, Saddam Hussein je to ignorirao te je 6. kolovoza Vijeće odobrilo američki trgovinski embargo, a tri dana kasnije, 9. kolovoza, započela je operacija kodnog imena 'Pustinjski štit' - jedna od najvećih vojnih mobilizacija u povijesti. Mobilizirano je čak 956.600 vojnika, najviše iz Sjedinjenih Država. Međunarodna koalicija u konačnici je obuhvatila čak 42 zemlje, a u nju su, osim SAD-a i Kuvajta, ušle i Francuska, Italija, Velika Britanija, Kanada, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Omar, Sirija, Maroko, Egipat, Pakistan i Bangladeš. Bio je to najveći vojni savez od Drugog svjetskog rata.
Dana 29. studenog 1990. Irak je dobio ultimatum da se do 15. siječnja 1991. povuče ili će se snositi posljedice. Kada je rok ultimatuma istekao, 700 000 vojnika savezničkih snaga krenulo je u napad na iračke snage koje su brojile oko 650 000 vojnika - 17. siječnja 1991. godine, u četiri sata i trideset minuta, započela je velika vojna operacija 'Pustinjska Oluja'. Prve udare izveli su američki helikopteri Apache, koji su uništili iračke radarske postaje, čime je otvoren koridor za borbene zrakoplove. U noći na 17. siječnja s nosača zrakoplova u Perzijskom zaljevu poletjeli su američki i britanski avioni. Tijekom 42 dana i noći, koalicija je izvela više od 100.000 zračnih naleta, za vrijeme kojih je na iračke ciljeve bačeno 88.500 tona bombi, uključujući krstareće projektile i precizno navođeno streljivo. Iračka protuzračna obrana bila je nemoćna u borbi s naprednom tehnologijom, poput nevidljivih F-117 lovaca.
"Pozivamo sve Arape, sve borce vjernike da se priključe džihadu. Pozivamo vas da napadnete snage zla, izdaje i korupcije, da napadnete njihove interese. To je vaša obveza!", poručivao je tih dana, Saddam Hussein, pokušavajući borbu protiv međunarodne koalicije prezentirati kao vjerski rat. No, kako do početka Zaljevskog rata većina tamošnjeg stanovništva nije bila podložna 'vjerskim manipulacijama', taj njegov apel nije naišao na odjek koji je očekivao.
Nakon punih pet tjedana zračnih udara, 24. veljače 1991. godine, počela je i velika kopnena akcija kodnog imena 'Pustinjska sablja'. Savezničke, kopnene jedinice ušle su u Irak i Kuvajt. Kopnena faza rata trajala je svega 100 sati – u samo četiri dana Husseinova je vojska bila potpuno slomljena. Nakon sedam mjeseci boravka u Kuvajtu irački su se vojnici masovno predavali no dio iračkih snaga je u povlačenju zapalio više od 700 kuvajtskih naftnih bušotina, čije je gašenje trajalo gotovo devet mjeseci, što je uzrokovalo ekološku katastrofu golemih razmjera.
Kuvajt je oslobođen 27. veljače, dan kasnije tadašnji američki predsjednik, George Bush, proglasio je prekid vatre, a 3. travnja 1991. godine UN je ratificirao rezoluciju 687, prema kojoj je sukob bio završen.Troškovi tog rata procijenjeni su na 61 milijardu dolara, no najveći gubici bili su oni u ljudskim životima. Procjenjuje se da je u zračnim napadima stradalo tisuće civila, a broj iračkih vojnih žrtava kreće se, prema procjenama, između 20.000 do čak 100.000 poginulih, dok je s druge strane koalicija imala znatno manje gubitke - poginulo je ukupno 382 vojnika. U svom izvješću UN je poslijeratno stanje u Iraku opisao kao "gotovo apokaliptično", zemlja je razaranjem bila vraćena u "predindustrijsko doba". Ipak sankcije UN-a protiv Iraka i zabrana trgovanja naftom ostale su na snazi od početka pa do kraja 1990-ih, što je dodatno uzrokovalo teške humanitarne posljedice.
"Video Game War"
'Pustinjska oluja' bila je uvod u desetljeća nestabilnosti i početak kraja Saddamove vladavine, koja je okončana 2003. godine. Zahvaljujući suvremenim tehnologijama ta je vojna operacija otvorila jedno potpuno novo poglavlje ratnog izvještavanja uz izravno i stalno praćenje toka ratnog sukoba. Upravo je Zaljevski rat bio prvi rat u povijesti koji je uživo prenosila televizija. Ratna su zbivanja od samog početka pratile čak tri glavne američke mreže te novi CNN koji je tijekom prvih dana bombardiranja bio i jedina informativna mreža koja je 24 sata uživo izvještavala iz apartmana hotela 'Rashid'. Vojne inovacije medijima su tada omogućile i pristup snimkama kamera koje su bile instalirane na visokotehnološkom oružju koje je bilo usmjereno na iračke ciljeve, što je izvještavanju dalo futurističku dimenziju, a rat je dobio nadimak "Video Game War". Gledatelji diljem svijeta, mogli su uživo pratiti polijetanje lovaca s nosača zrakoplova, gledati kako projektili pogađaju ciljeve, a u pamćenju mnogih ostao je spektakularan, noćni prijenos osvijetljenog neba nad Bagdadom. No, politika SAD-a bila je tada, u pogledu slobode medija, restriktivnija nego u Vijetnamskom ratu. Samo su odabrani novinari smjeli, uz prethodno odobrenje vojske, posjetiti prve crte bojišnice te u nazočnosti časnika razgovarati s vojnicima, a sva izvješća s terena podlijegala su naknadnoj cenzuri. TV mreže su se stoga najviše oslanjale na informacije i foto-materijale koje im je dostavljala vojska.
Douglas Kellner, profesor sa Sveučilišta Columbia, upozorio je da su mediji prezentirali rat kao uzbudljivu priču, pretvarajući ga u dramatičan, domoljubni spektakl. Kritičan je bio i novinar i voditelj emisije "Nightline" na ABC-u, Ted Koppel, izjavivši - "Nisam siguran da je u interesu javnosti gledanje nečega što se čini kao bezbolan rat, kada je možda 50.000 do 100.000 ljudi, na drugoj strani umrlo!"
FOTO Ovako je izgledao veliki mimohod 1995.: Tuđman nosio bijelu uniformu, vozio se u otvorenom vozilu
Otvori KEKS Pay
