Politički analitičar Ivica Relković govori o predsjedničkim izborima, šansama kandidata, treba li povećati ovlasti predsjednika...
U trku za Pantovčak ušao je i Miroslav Škoro. Kakve su mu šanse i što to znači za aktualnu predsjednicu?
Miroslav Škoro vrlo se brzo prometnuo ne samo u ozbiljnog kandidata nego i u kandidata koji provocira na reakcije sa svih strana. Kao u zboru, reagirali su razni političari ljevice, a počeli su i HDZ- ovi ministri. Država koja ima nedorečenu ulogu predsjednika o kojoj se uvijek predizborno kaže riječ-dvije, a onda ih opet nastavljamo po tom nedorečenom modelu birati na idućih pet uzaludnih godina, sada je dobila kandidata koji traži više. I može dobiti golemu potporu javnosti za to što traži, čak i bez znanja birača kamo to vodi. I nije za to kriv Škoro, nego ti isti saborski zastupnici i ministri HDZ-a i SDP-a kojima je to samo još jedna od lukrativnih funkcija za svoje političke polulidere i desetke namještenih savjetnika koji nekoga danonoćno savjetuju, svjesni da ti savjeti i nemaju neku primijenjenu svrhu. I dok čekamo aktualnu šeficu ovakvog disfunkcionalnog Pantovčaka, pitam se ima li ona uopće sadržaj kampanje na temelju kojeg se može kandidirati. Što će ona obećati nakon što je Milanović obećao karakter bez ustavnih promjena, a Škoro ustavne promjene s karakterom. Razlikovno gledano, njoj je preostala samo verzija statusa quo bez karaktera.
Škoro traži povećanje ovlasti, no što ako to ne želi parlamentarna većina?
Odavno tvrdim da su sadašnje ovlasti i sama pozicija predsjednika neadekvatne. Ovlasti treba ili smanjiti i prijeći na parlamentarni sustav s realno nebitnim protokolarnim predsjednikom ili se vratiti u neki oblik polupredsjedničkog sustava francuskog modela. Osobno više dugoročne koristi za Hrvatsku vidim u jačem parlamentarizmu s nepodijeljenom izvršnom vlašću. Škoro ide ovim drugim putem, pa se u njegovoj objavi iščitava i francuski model, pa i prema scenariju političkih promjena nekakav Macronov efekt. Pritom govorim samo o efektu pobjede nad mainstream strankama, a ne i o identičnom političkom profilu. Hrvatski put oblika vlasti krenuo je od tog francuskog polupredsjedničkog modela prema njemačkom kancelarskom modelu i zastao je negdje u besmislici na pola puta. Politički mainstream u svojoj bahatoj ignoranciji argumenata koji govore u prilog tome da naš državni upravljački sustav treba ozbiljno popravljati dovodi se do ruba osvete birača koja im se sada može dogoditi na predsjedničkim, a zatim i na svim drugim izbornim ciklusima zaredom. Škoro s jedne, a Kolakušić s druge strane, uopće nisu ono na što su spremni HDZ i SDP u ovom trenutku. No i Kolakušić i Škoro računaju s odbijanjem njihovih ideja od HDZ-a i SDP-a, pa je i Škoro unaprijed maglovito najavio moguću veliku koaliciju. No, najveća ovlast predsjednika u ovom trenutku jest sviđanje javnosti i nebeska popularnost nakon izbora. S takvom popularnošću predsjednik može u vrlo nezgodnu poziciju staviti dvije začahurene parlamentarne opcije samo godinu dana uoči onih pravih i najvažnijih izbora. Ako ne pristanu na njegove zanimljivo posložene zahtjeve, mogu ući u parlamentarni velikokoalicijski harakiri.
Koga vidite u drugom krugu?
Na ovim je izborima drugi krug potencijalno nezanimljiv jer je neusporedivo zanimljiviji prvi krug. Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović kandidati su prijatelji u prvom krugu, jer samo oni jedno drugom mogu biti ravnopravni u drugom krugu. Kolinda Grabar-Kitarović može pobijediti Zorana Milanovića, a ne Miroslava Škoru. Zoran Milanović može pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović, a ne Miroslava Škoru. Oni su si idealni protukandidati. A kao takvi idealni su i Andreju Plenkoviću kao premijeru i Davoru Bernardiću kao neostvarenom vođi oporbe. I obojici gotovo da je svejedno tko će pobijediti u drugom krugu. Ako se želimo našaliti, možemo čak reći da bi Andreju Plenkoviću odgovarala pobjeda Zorana Milanovića, a Davoru Bernardiću Kolinde Grabar-Kitarović. Premijeru je lagodnije imati Predsjednika podbadala s druge strane političkog mainstreama nego vlastitog populističkog moralizatora. Lakše je podijeliti uloge i držati svoju stranu homogenu. A poraz Kolinde Grabar-Kitarović u drugom krugu uvijek se može tumačiti kao osobni poraz jednog kandidata u personaliziranoj kampanji, a ne kao poraz HDZ-a. A zamislimo sudbinu Davora Bernardića nakon gubitka parlamentarnih izbora ako Milanović postane predsjednik. Ispalo bi da je i povratnik Milanović u stanju pobijediti HDZ, a on nije. Bernardiću odgovara Milanovićev ulazak u drugi krug, a ne fijasko u prvom, zbog podizanja elana za parlamentarne izbore. Ali Bernardiću nakon toga uopće više nije imperativno potreban Milanovićev slavodobitni dokaz da je on lider ljevice. No i mainstream desni centar i lijevi centar nikako ne bi voljeli da im budućnost kroji netko treći tko im može poremetiti sljedeće izborne cikluse, pa su Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović kandidati velike koalicije iz nužde. Problem su samo birači tih dviju stranaka koji svoje lidere ne doživljavaju kao one koje žele spašavati uplašeni nekim trećim, kakav je Miroslav Škoro. Pogledajte samo komentare na društvenim mrežama posljednja dva dana. Velika se koalicija protiv Škore doživljava kao zadržavanje političkih povlastica. Mislav Kolakušić već je nešto sasvim drugo. On svojim pretjerano ambicioznim porukama na temelju kojih brzo osvaja protestno biračko tijelo izaziva nelagodu svih ostalih. Njegov ulazak u drugi krug, osim što bi bio iznenađenje, završio bi velikokoalicijskim glasovima za bilo kojeg protukandidata koji bi se u tom drugom krugu s njim našao, ali se takva velikokoalicijska reakcija u javnosti ne bi dočekala kao u slučaju otpora prema Škori, osim ako on ne zaglibi u desnoj margini. I, za razliku od Škore koji bi bio sigurni pobjednik drugog kruga, Kolakušić bi bio sigurni gubitnik drugog kruga.
Zašto predsjednica kalkulira s objavom kandidature?
Zato što je trebalo najprije vidjeti raspored izazivača. Posebno onog tko joj je najvažniji. Objavom kandidature Zorana Milanovića napokon joj je laknulo. Ona ima startnu prednost zbog koje joj je rana objava kandidature nepotrebna i štetna. Sad kad ima takvog protukandidata, malo joj je lakše. Sad bi joj, kao i Zoranu Milanoviću, odgovaralo da se javi još deset malih kandidata koji će razmrviti biračko tijelo. Koliko god pri tome uzimali i njoj i Milanoviću, oni će ipak u tom slučaju ostati na prava dva mjesta na vrhu u prvom krugu. I nebitno je je li to 30, 25 ili 20 posto. Ključno je za njih u toj HDZ – SDP kombinaciji ući u drugi krug. Tu je koncepciju sada pobrkao Škoro. Kandidat kojeg jako teško mogu ismijati među vlastitim biračkim tijelom i u HDZ-u i u SDP-u. Njega, za razliku od Kolakušića, ne mogu redikulizirati u vlastitim političkim dvorištima, a da ne izgube i ozbiljan dio vlastitih birača.
Vjerujete li da su priče kako su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković potencijalni kandidati za šefa Europske komisije samo spin?
Onog trenutka kad su spitzenkandidati postali teret pregovora između triju grupacija – pučana, socijalista i liberala – jasno je da se otvaraju spekulacije tko bi sve mogli biti kandidati kompromisa. I bit će to netko tko nije kandidat nijednih. I to je taktički sasvim očekivano. Sjetite se da smo i mi na domaćem terenu imali upravo takav problem koji ni mnogi domaći analitičari nisu odmah razumjeli. To su bili izbori 2015. i dovoljno velik rezultata Mosta, kao sada liberala u Europskoj uniji, kada je logika odnosa tražila da se za cijenu ulaska u koaliciju s nekim jačim, ali nedovoljno samostalno jakim, traži neutralni premijer. U najmanju ruku netko tko se nije prethodno nominirao, jer jedino takvim izborom neutralnog premijera šalješ poruku da zapravo onaj tko je relativno najjači ipak nije pobijedio. A kad je riječ o Kolindi Grabar-Kitarović i Andreju Plenkoviću kao kandidatima za šefa Europske komisije, to su špekulacije koje na međunarodnom planu laskaju nama kao maloj državi, no to su zasad vjerojatno samo glasine na temelju kojih se ispituje pregovaračka mašta i testiraju pregovaračke elastičnosti.
U slučaju kada bi premijer doista otišao na neku funkciju u Bruxelles, što bi se sve u Hrvatskoj događalo? HDZ je, naime, već jednom samo zamijenio premijera, ali bi li to mogao, bez izbora i u stranci i u državi, izvesti ponovno i što bi to značilo i za HDZ i za državu?
U Hrvatskoj bi se dogodili parlamentarni izbori čije rezultate ne bi mogli predvidjeti ni Nostradamus, Baba Vanga, svizac Phil i sve domaće anketne agencije zajedno. Koliko god neki u HDZ-u priželjkivali odlazak Andreja Plenkovića, promjena koja bi nastala njegovim odlaskom i dolaskom bilo nekog tko bi mu bio samo produžena ruka ili nekog od izravnih oponenata, otvorila bi procese koji se ne bi stigli slegnuti do parlamentarnih izbora, pa bi na njih HDZ išao kao brod bez kormila u oluju. Za Hrvatsku bi to značilo novu političku 2000. godinu u smislu potencijala da netko drugi, a sada i treći, izvan HDZ-a, preuzme vlast.
Ima li HDZ, prema vašem mišljenju, nasljednika za Plenkovića?
Ima barem dva: nasljednika kontinuiteta, ali i nasljednika oponenta. Nasljednik kontinuiteta bio bi samo slabija kopija koja ne bi mogla ni prema javnosti ni unutar stranke održati ovu razinu koja se ionako u javnosti topi, a u stranci prenapreže. No i dalje mislim da su najjače karte HDZ-ova predsjednika zapravo one premijerske. Hrabri potezi na premijerskoj poziciji i pridobivanje povjerenja opće javnosti veći je adut od unutarstranačkog ovladavanja sada kad to nije učinjeno odmah poslije prijevremenih parlamentarnih izbora jer Andrej Plenković i nije došao na čelo HDZ-a iz želje članstva da se HDZ promijeni, nego iz čiste nužde spašavanja stranke. A veću je simpatiju dobio u javnosti nego u vlastitoj stranci te 2016. godine.
Kako gledate na povratak Zorana Milanovića, jeste li među onima koji drže da je nedostajao političkoj sceni?
Taj se povratak događa iz samo jednog jedinog razloga – Bernardićeve nemogućnosti da se nametne kao lider SDP-a i lijevog centra. Da se to dogodilo, Milanovićev bi povratak bio nemoguć. Njegov će povratak bio kratkoročan. Ako ne pobijedi na izborima, taj će povratak biti samo kratka avantura. Ako pobijedi, povratak će vjerojatno biti uložen u osobne svrhe, a ne u smjeru preuzimanja liderstva na ljevici. Sjetimo se Mesića koji je također imao fazu odlaska, a zatim povratka kroz predsjedničku ulogu. Ali nije se dogodilo prelijevanje na neku parlamentarnu i izvršnu razinu, nego je već za njegova prvog mandata na vlast došao Ivo Sanader, pomevši ljevicu koja je u Mesiću gledala svojeg predsjednika.
Kako danas, s odmakom vremena, gledate na situaciju kada je Most potpisao da ide u Vladu s Milanovićem, a na kraju se Božo Petrov predomislio?
Ključna je bila ponuda trojne vlade koja bi jedina mogla jamčiti reformske konsenzuse. Naravno, preduvjet je bio da to bude vlada HDZ-a, SDP-a i Mosta bez ostalih malih stranaka. Trojna vlada, kao privremeni reformski konsenzualni rez u do tada neučinkovitu politiku, bila bi najpotentnija opcija. Ako baš hoćete, evo, i za rješavanje ovakvog nedorečenog predsjedničkog modela koji se stranačkom duopolu sada obija o glavu. Nije postojala opasnost ni da HDZ i SDP u takvoj vladi izigraju Most, jer bi Most uvijek imao izlaznu strategiju i ostavljanje HDZ-a i SDP-a u velikoj koaliciji, s naglaskom na interesno odustajanje od reformi. Milanović je tada potpisao spremnost na trojnu vladu, a ne samo spremnost na vladu s Mostom. Karamarko je, iznenađen takvim Milanovićevim potezom, ispao iz igre. U takvom ruletu pregovora o trojnoj vladi Milanović je odigrao pokeraški i dobio Karamarka. Da, i u samom Mostu je tada nastao izvjesni šok s pitanjem – jesu li to sada pregovori gotovi? Budući da je Petrovu na tom Milanovićevu ruletu ponuđeno premijersko mjesto, šok preuzimanja vlade bio je još ozbiljniji. U tom trenutku osobno sam pred desetak osoba racionalizirao situaciju i konstatirao da su pregovori završeni i da krećemo u smjeru formiranja vlade sa SDP-om. Svjestan tereta u koji je gledao Petrov, tada sam mu ponudio biti savjetnik i oslonac u prvim koracima formiranja vlade. U tom razdoblju lijevo-desnih i trojnih pregovora osobno sam racionalizirao sve tri opcije i za svaku sam pokušao naći rješenje ako se dogodi. Ne možete trojno pregovarati, a biti spremni samo na jednu jedinu opciju. Iako neki i danas misle da bi ta vlada pala nakon mjesec dana Milanovićevim prelamanjem Mosta i preuzimanjem pet-šest zastupnika, mislim da bi ona trajala i danas.
Zašto je Petrov donio odluku koju je donio, je li vam ikada to obrazložio?
Pritisak predsjednice na finaliziranje dogovora upravo je primjer loše oblikovanih ovlasti jer u istreniranim demokracijama, kakva je na djelu u Njemačkoj, mogu proći i tri-četiri mjeseca iscrpnih i strpljivih pregovora u kojima se iščitava i reakcija javnosti, prije negoli se sastavi vladajuća većina. U našem slučaju predsjednica je netaktično prijetila čak i nekakvom svojom privremenom vladom. A onda se dogodio Petrovljev povratak s Pantovčaka i prijelomna odluka pa u Mostu više nije bilo prostora za raspravu. Nikad nisam doznao za sadržaj tog razgovora na Pantovčaku. Osim Nikole Grmoje, mislim da nisu ni drugi.
Koliko je aktualna politička situacija zabrinjavajuća i hoće li velika koalicija biti jedino rješenje nakon idućih parlamentarnih izbora?
Velika koalicija može biti sklopljena iz taktičkih razloga konsenzualnog rješavanja najtežih pitanja bez predbacivanja krivnje lijevih desnima i desnih lijevima. I takva može biti uspješna i dobra. A može biti sklopljena i iz čistog straha od pobjede nepoznatog trećeg. Tada može biti jalova, impotentna i prepotentna istodobno. I nanijeti završnu štetu državi, a onda se raspasti u kaosu vlastite bahatosti. No svaka vlada može i uspjeti ako se odluči za malo hrabrosti. Tako bi uspjela i Mostova sa SDP-om i Oreškovićeva. Takav prostor uvijek ima i tekuća vlada. Plenkovićev su problem ministri koji smiju zaboraviti sve ono zbog čega će mali čovjek biti sankcioniran, iako samo prekršajno. A trebali bi od njega, kao premijera, biti sankcionirani i za manje od onoga što se tolerira građanima i to baš zato što su bili ljudi od njegova osobnog povjerenja. Lider mora biti spreman sankcionirati svoje prijatelje ako su iz osobnih interesa ili aljkavosti iznevjerili i njegovo povjerenje, a ne samo prozivati protivnike. Bolje da je samoinicijativno i preliminarno promijenio i pet ministara (i to ne nužno one na koje je pikirala oporba) nego što je jednog po jednog uspješno branio od oporbe. Velika koalicija može biti i velika prijevara i velika odgovornost konsenzualnog rješavanja najtežih problema. Nije ključ u njoj, nego u iskrenosti onih koji bi je formirali.
Evo još jednog "stručnjaka".