Naslovnica Vijesti Hrvatska

Boris Mikšić ne odustaje od Hrvatske! Ulaže u Baranju i otkriva hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima

Povod ovoj priči nedavno je objavljena vijest da je s donacijom vrijednom 300 tisuća kuna pomogao obnovu ranjenog vukovarskog Vodotornja
30. siječnja 2017. u 19:20 16 komentara 19083 prikaza
Boris Mikšić
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/6

"Ja dajem, ne dolazim uzeti. Sam financiram svoju kampanju i nepotkupljiv sam. Iza mene nema interesnih lobija čije interese moram štititi. Ja štitim interese mladih jer ne želim da se iseljavaju pod pritiskom egzistencijalnih problema. Namjeravam se boriti protiv korupcije i protiv birokracije koja je pregolema i neefikasna, protiv činjenice da nas kapital zaobilazi. Svoju plaću, budem li izabran, darovat ću u humanitarne svrhe. Prije trideset godina uputio sam se u Ameriku i ostvario američki san, a sada sam se vratio u domovinu da joj vratim dug". 

Ovako je govorio, ima tome više od desetljeća, Boris Mikšić, predsjednički kandidat koji je, premda posve nepoznat široj javnosti, izazvao silnu pomutnju na ondašnjoj političkoj sceni te zadobio povjerenje gotovo 400 tisuća hrvatskih birača.

Gradit će novu tvornicu

Iza sebe je ostavio iskusnu političarku Đurđu Adlešič, HSP-ovu uzdanicu Slavena Leticu, Tuđmanova maga Ivića Pašalića. 

Istina, Pantovčak nije uspio osvojiti ni iz dva pokušaja, ali "dečko s Trešnjevke", kako su mu tepali mediji, nije se vratio "preko bare" podvijena repa niti se odrekao Hrvatske. No u fokusu njegova djelovanja danas više nije politika, već gospodarstvo.

S obzirom na to da posljednjih godina živi na relaciji između Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske, ali daleko od reflektora, najširoj javnosti ostalo je nepoznato da danas vodi uspješnu tvornicu u Belom Manastiru, da će ovog proljeća u neposrednoj blizini početi gradnja nove tvornice, da širi posao prema Splitu, da je otvorio dva ureda u Zagrebu, ali i desetke radnih mjesta diljem Hrvatske, da svakoga ljeta krstari Jadranom te da je obiteljsko gnijezdo, nakon svih lutanja, savio u Baranji. 

Premda je mogao baciti sidro u bilo kojem kutku svijeta, što ovog 68-godišnjaka tjera da se uporno, pa i sve češće vraća Hrvatskoj?

"Korijeni. Čovjek se uvijek vraća svojim korijenima", kaže, onako, na prvu. 

"Posjedujem devet kuća: na Floridi, Havajima, u Minnesoti, u Wisconsinu, Coloradu, u Njemačkoj, na Lošinju. Imam penthouse i dva stana, ali meni je najljepše u mojoj klijeti iznad Belog Manastira".

Povod ovoj priči nedavno je objavljena vijest da je Boris Mikšić s donacijom vrijednom 300 tisuća kuna pomogao obnovu ranjenog vukovarskog Vodotornja.

Tako je saniran i Pentagon

Mikšić je, naime, donirao antikorozivnu tehnologiju koja produljuje životni vijek betonskih konstrukcija i slovi za najbolju te vrste u svijetu: ovaj proizvod, korišten je i za sanaciju Pentagona poslije terorističkih napada 11. rujna, prilikom izgradnje i sanacije najpoznatijih svjetskih građevina poput Empire State Buildinga u New Yorku te najviše zgrade na svijetu Burj Khalife u Dubaiju. Što ga, zapravo, veže uz Vukovar?

"Vodotoranj je simbol naše neovisnosti, naše borbe za opstanak, spomenik za buduće generacije koji se mora zaštiti od zuba vremena, za vijeke vjekova, da stoji nad Vukovarom i podsjeti nove generacije koje dolaze što taj grad znači za Hrvatsku", tvrdi Boris Mikšić. 

Potom govori kako je 90-ih, u vrijeme kad je imenovan počasnim generalnim konzulom Hrvatske u SAD-u, bio pozvan da ispred Nacionalne garde Minnesote predstavi Hrvatsku kao kandidata za Partnerstvo za mir. 

"Američkim časnicima tada sam prikazao film u produkciji Hrvatske televizije, upravo o Vukovaru. Prizori su bili toliko tragični da su ljudi ostali zapanjeni, poslije sam ih i osobno vodio u Vukovar nakon oslobođenja. Silno ih je dirnulo i željeli su pomoći. Nedugo nakon toga ostvarili smo toliko željeno članstvo, kao prvi korak do ulaska u NATO", ističe naš sugovornik o svojim čvrstim poveznicama s Vukovarom. 

Uostalom, upravo je iz tog grada otpočeo svoju predsjedničku kampanju 2004., a Vukovarcima poklonio koncert Miše Kovača.

Smrt, porez i korozija

"Imao sam veliku želju otvoriti tvornicu baš u Vukovaru, no u to vrijeme infrastruktura nije postojala, dok je Beli Manastir već imao poslovnu zonu pa sam 2006. odlučio ondje sagraditi tvornicu. I Baranja je također puno propatila u Domovinskom ratu, moja je želja bila zaposliti ljude. Sanjao sam Hrvatsku kao zemlju prosperiteta i novih tehnologija pa sam kupio zemlju i podigao EcoCortec, prvu hrvatsku tvornicu biorazgradive plastike", priznaje otkrivajući svoj cilj da Hrvatsku strateški pozicionira kao centar Europe za ekološku tehnologiju zaštite od korozije. 

Stoga u svibnju u Belom Manastiru pokraj postojeće počinje graditi novu tvornicu s ciljem da udvostruči, čak i utrostruči proizvodnju koja je ponajviše namijenjena europskom tržištu, ali i domaćem Končaru te Ministarstvu obrane. 

Danas zapošljava 40 radnika, uskoro će otvoriti radna mjesta za njih još toliko.

"Bit će posla u toj struci. Tri stvari u životu ne možeš izbjeći: smrt, porez i koroziju. Želio bih da moj primjer svakodnevno služi mladim obeshrabrenim poduzetnicima kao poticaj da se u našoj domovini unatoč još uvijek brojnim administrativnim preprekama može uspješno poslovati", otkriva.

U Baranju, osim novih radnih mjesta, donosi i inozemni kapital. Naime, nedavno je Beli Manastir posjetila grupa američkih ulagača iz Minnesote, gdje u gradu Cambridgeu Mikšić također posjeduje tvornicu, a predstavnici dvaju gradova pritom su potpisali povelju prijateljstva pa će uskoro gospodarstvenici iz Baranje uzvratiti posjet Americi. Čini se kako politika više nije u fokusu njegova interesa.

"Kada danas gledam unatrag, nije mi žao što sam se upustio u tu priču. Postavio sam temelje za svakog nadolazećeg nezavisnog političara jer u ono vrijeme taj je pojam za Hrvate bio nepoznanica, danas su nezavisne liste popularne, pogledajte uostalom Most. Pa iako su birači dotad poznavali samo jake stranke i stranačke kandidate, ipak sam bio prepoznat, toliko mi je ljudi dalo glas iako me nisu poznavali, ali su očito bili željni promjene i to me motiviralo da se angažiram u politici. Hoću li se ikad vratiti u političku arenu? Ambicija zasad nemam, ali kad je riječ o meni, sve se može u času promijeniti", ističe naš sugovornik kojeg pitamo prati li političku scenu u Hrvatskoj. 

Itekako, otkriva, pa kad boravi u Americi, jutro počinjem pregledom Večernjakova portala, gdje prati najnovije vijesti. 

Iznimno je zadovoljan radom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Kad već njemu nije pošlo za rukom useliti se na Pantovčak, zanimalo nas je vodi li predsjednica Hrvatsku u smjeru u kojem bi je on vodio?

"Divim joj se kao političarki i kao osobi, mislim da je jako puno napravila za Hrvatsku, uostalom, čestitao sam joj na pobjedi. U ovoj novoj eri Hrvatske ona je prava osoba za predsjednicu i drago mi je što je šeficom države postala jedna žena, kad već Hillary Clinton to, na žalost, nije uspjela u Americi. Kolinda Grabar-Kitarović ima jako dobar osjećaj u kom smjeru Hrvatska treba ići, da se prisloni Zapadu i NATO-u, kako bismo imali stabilnost, ali i investicije", naglašava Boris Mikšić dodajući da je za ocjenu rada Vlade Andreja Plenkovića još prerano, ali je zadovoljan što imamo stabilnu Vladu.

"Vidim da se puno radi, ali uspjeh ne može doći preko noći, imaju četiri godine da se pokažu. U Vladi vidim puno novih lica što je dobro, premijeru želim puno sreće u radu i, ako ja bilo što mogu pomoći na političkom ili gospodarskom planu, tu sam".

Iskustvo u političkom ringu donijelo mu je puno novog iskustva, ali i gubitak na intimnom planu. 

Sa završetkom kampanje okončao je i njegov brak s Talijankom Annom, s kojom je u Minnesoti živio u vili nalik na onu iz filmskog klasika "Prohujalo s vihorom".

Nakon poraza na izborima za hrvatskog predsjednika, ali i razvoda, neko vrijeme proveo je u svojoj kući na Floridi s roditeljima, a upravo njima može zahvaliti za prvi susret s novom suprugom Ines, američkom Njemicom podrijetlom iz Münchena. Putovanja diljem svijeta beskrajno ih vesele, ali jedna je adresa za njih ipak neprocjenjiva.

Obitelj Orlić Francisco José Orlich Bolmarcich Voljeni hrvatski predsjednik Kostarike Boris Mikšić Uskoro potpisivanje sporazuma Boris Mikšić dovodi američke ulagače u Baranju

"Iako imamo rezidencije diljem svijeta, naša kuća u Hrvatskoj je najmanja, ali mome srcu najdraža. Ima dušu i posebnu toplinu. U toj kući zrači pozitivna energija iz starog drveta od kojega je sagrađena. Ines koju ponekad zovem Heidi zbog rodne joj Bavarske dovela je u moj život i jednu drugu radost. To je slatka pekinezerica koju sam preimenovao u Munchkin. Naravno, Munchkin zahtijeva svoju kućicu koju smo joj sagradili na vrhu naše farme praveći se da je naš pas čuvar. Svi zajedno osjećamo veliku bliskost između sebe i jedinstvene prirode koja nas u Baranji okružuje", govori Mikšić o farmi kojom dominira plantaža bresaka.

Ondje se još može ubrati i šljiva, jabuka, trešanja, smokvi koje nakon sezone branja supružnici doniraju lokalnim školama.

"Kuća na našoj farmi namještena je ručno rađenim rustikalnim namještajem od slavonskog hrasta. Ines je odabrala ručno rađene tradicionalne stolnjake i nadgledala je uređenje kuće. Ona je izvrsna kuharica koja uživa pripravljajući jela, a od moje majke je naučila nekoliko starih hrvatskih recepata koje rado sprema. To je moj 'hrvatski san' koji živim", zaključuje naš sugovornik.

Elipso

  • beitsche:

    Gospon Boris svaka vam cast. Da nije bilo zavidnji ljubomornih I pokvarenjastva vi bi ste bili nas Presidente prije par godina. .Ne odustajte

  • Avatar milidobrović
    milidobrović:

    svaka čast, velika je razlika između njega i onih koji su postali vlasnici tvornica privatizacijom- pa ih upropastili, jer nikad im nisu ni pripadale. kamo sreće da je više takvih.

  • mobitel20:

    Najnormalniji pogled na drzavu i svijet od normalnog Hrvata. Zalosno je sto u vrijeme danasnje jugonacionalisticke hibridne agresije i za takve ,najnormalnije stavove, moramo reci : Bravo ! Svako dobro Ti zelim, Borise Miksicu!