I danas, više od stoljeća nakon što su žene prvi put izišle na ulicu kako bi prosvjedima tražile ista radna prava kao i muškarci, obilježavajući Međunarodni dan žena ustrojen u čast njihove borbe, bitka nije završena. U nekim je dijelovima svijeta situacija u 21. stoljeću gora nego ikada prije, posebno u zemljama u kojima žene nemaju pravo glasa, školovanja, odlučivanja i o čemu. U našem je okruženju situacija kudikamo bolja nego u takvim društvima, no bitka nije gotova, a niz se stečenih prava žena i danas dovodi u pitanje. Stoga smo o izazovima današnje borbe za ženska prava i razlozima zbog kojih se i dalje na Dan žena održavaju Noćni marševi po gradovima razgovarali sa ženama uključenima u tu tematiku.
– Živimo u neizvjesnim geopolitičkim i ekonomskim vremenima i za muškarce i za žene, vremenima u kojima smo izgubili osnovnu ljudsku sigurnost, sigurnost radnog mjesta i sigurnost ljudskih prava. Prava žena, naučile smo, nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo, uvijek treba biti na oprezu, jer iako osvojena uz ustrajnu borbu naših pretkinja i suvremenika, ona se često krše, poništavaju i oduzimaju. Nema područja ljudske djelatnosti a da ne možemo govoriti o diskriminaciji žena, često i dvostrukoj ili trostrukoj – po klasnoj i rasnoj, dobnoj ili manjinskoj osnovi. Bez obzira na to što danas žene u Hrvatskoj čine 60% visokoobrazovanih osoba, njihovo sudjelovanje u odlučivanju ili podjeli moći, od uprava poduzeća, do ravnateljskih, ministarskih ili rektorskih mjesta, izostaje. Danas možemo reći da su naše pretkinje izborile pravo na rad, no to je i dalje manje plaćen rad, s manjim izgledima za pristojnu mirovinu i većim izgledima za siromaštvo. Ženski rad uvijek je rad u "dvije smjene", pri čemu je najveći dio kućanskog rada neplaćeni ženski kućanski rad i skrb za djecu i starije. Žene ne pristaju da je za njih najveća sreća "posjedovati tri ugla u kući" dok muškarci posjeduju atraktivna i dobro plaćena radna mjesta i nekretnine – smatra Rada Borić, feministkinja, ženska i mirovna aktivistkinja.
Dodaje da uz pravo na rad, žene traže i pravo na dostojanstvenu zaradu, pri čemu je važna podrška koja omogućuje ženi i ostvarivanje poslovnog života, ali i slobodnog vremena, a to je moguće ako država i lokalna zajednica osiguravaju dječje vrtiće i skrb za starije osobe. – Kada pitate koje nam je pravo danas najugroženije, svakako se uvijek vraćamo na seksualna i reproduktivna prava žena, na njihovu autonomiju u odlučivanju o svome tijelu, posljedično svome životu, a govorimo o pravu na medicinski prekid trudnoće na zahtjev žene jer svjedočimo da zbog nedostupnosti sigurnih pobačaja žene i umiru. Stoga je dobro da je i Europska komisija, nakon Europskog parlamenta, odlučila ženama iz zemalja čije nacionalno zakonodavstvo ne osigurava pravo na legalan i siguran pobačaj osigurati ga u zemljama koje imaju u zakonodavstvu zaštitu ženskih reproduktivnih prava. Te će zemlje moći koristiti sredstva iz socijalnog fonda EU kako bi pokrile troškove tim ženama. Pobjeda je to žena i muškaraca koji su podržali inicijativu My Voice, My Choice koja je prikupila više od milijun potpisa, potrebnih da se o toj inicijativi i raspravlja u Parlamentu i Komisiji. No ta je pobjeda samo djelomična. I u Europi i u Americi i u svijetu prava žena nisu uvijek ni trajno osigurana i poštovana. Vrlo često, vidimo i u slučaju Epstein, štite se moćni nasilnici, dok žrtve nemaju podršku. Kao ni žene u Afganistanu ili Iranu. Prije nekoliko dana u Iraku je na kućnom pragu ubijena braniteljica ženskih prava, moja prijateljica Yunar Mohammed – navodi Rada Borić.
Upozorava i na probleme vezane uz nasilje nad ženama. Ističe da iako se žene osnažuju da prijavljuju nasilje, svjedočimo brutalizaciji nasilja i femicidu te institucijama koje neadekvatno odgovaraju na nasilje, ne prepoznaju rizike od femicida, pa umjesto da se osigura jača institucionalna zaštita žena, kazne nisu odvraćajuće, a prevencija nasilja samo je upisana u strategije i akcijske planove. – Uz novi val repatrijarhalizacije društva, poništavaju se stečena prava na autonomiju i slobodu. Žene ne očekuju da im netko pokloni prava. Zato smo i glasne u njihovoj obrani. Žene se udružuju, umrežavaju, solidarno odgovaraju na nasilje, ono nad ženama, kao i nad prirodom. Uoči 8. marta, Međunarodnog dana žena, želim podsjetiti da su teško stečena prava tu da ostanu, a ne da se krše ili dokidaju, te da smo zabrinute i ljutite što se uporno, profita radi, kreiraju ratovi i dokidaju slobode. Zato ćemo opet biti na Noćnom maršu! – poručuje Rada Borić. I Katarina Peović iz Radničke fronte, istraživačica medija i kulture, podsjeća da pravo na pobačaj u Hrvatskoj nije upisano u Ustav iako je upisano u ustave mnogih bivših republika SFRJ.
– SFRJ je još 1974. godine, prije svih u Europi, ugradila žensko pravo na pobačaj u svoj ustav. Francuska je tek prije nekoliko godina to pravo ugradila u svoj. Dakle, nekad smo bili avangarda, a zadnjih 30 godina, u mnogim pogledima, stagniramo ili čak nazadujemo. Naime, iz prvog Ustava Republike Hrvatske 1990. to je pravo izbačeno. Treba reći da je u hrvatskom društvu konstantna snažna podrška pravu žene na izbor. Prema svim istraživanjima 70-80% ispitanika u svim anketama podržava pravo na izbor. No problem je što se to pravo ugrožava u praksi. Naime, u bolnicama je visok tzv. prigovor savjesti, odnosno mogućnost da liječnik ne izvodi taj zahvat. Na to se mnogi liječnici odlučuju iz pragmatike, ne uvjerenja. No bez obzira koji su razlozi – posljedice su katastrofalne, pogotovu za siromašnije žene i žene u ruralnim krajevima. Uz to, jak je pritisak konzervativaca na ovo žensko pravo. Pa se svaki mjesec na javnim trgovima okupljaju konzervativci tražeći da se to pravo ženama uskrati "u ime obitelji", u ime lažnog "morala" i u ime pseudoznanosti i teorija o životu od začeća – smatra K. Peović.
Dodaje da nije čudno da su žene često najglasnije zagovornice patrijarhata, s obzirom na to da rod i spol nisu ključni za razumijevanje podređenog položaja u kojem se žene nalaze. – Biti za ili protiv pobačaja najčešće je posljedica odgoja, utjecaja roditelja, škole, Crkve, ali često i oportunizma jer biti na toj strani znači imati zaštitu snažnih društvenih aktera. Problem je što se retradicionalizacija Hrvatske zbiva uz potporu Katoličke crkve kao snažne i financijski moćne institucije – dodaje ta naša sugovornica. Smatra i da su žene u kapitalističkom društvu kao radnice još više eksploatirane od muškaraca.
– Kad je riječ o pravu na ravnopravnost u plaćama za iste poslove, jasno je da je podređena pozicija žena strukturalna i sistemska. Često se čuje "i neki muškarci su zlostavljani" ili "i neke radnike eksploatiraju na radu upravo žene menadžerice". I ti pojedinačni slučajevi katkad su i točni. No kada se oni uzimaju kako bi se relativiziralo žensku podređenu poziciju, onda se gleda šira slika, odnosno činjenica da kada si žena, imaš puno veće šanse biti u skupini najeksploatiranijeg radništva, biti zlostavljana, biti podređena. One žene koje svoju privilegiranu poziciju koriste protiv podređenih, recimo menadžerice na poslu, ne čine dobro svim ženama. Činjenica da žene imaju niže plaće od muškaraca ne znači da ne postoje žene koje u svojoj struci nisu plaćene bolje od većine muškaraca. No takvih je primjera puno manje – to je statistička činjenica, žene su u prosjeku 14% slabije plaćene od muškaraca. To znači da čak i kada su na istim pozicijama, primaju nižu plaću. Taj jaz puno je veći u privatnom sektoru, gdje nema uređenog sistema i obaveza prema radnicima i radnicama. Koeficijenti koji definiraju kompleksnost radnih mjesta, primjerice na fakultetima, ne dozvoljavaju razlike u plaćama, kao i javni sustav plaća. U privatnom sektoru se, pak, privatnici zalažu za plaće “po dogovoru” i tajnost plaće. Privatni sektor tako lakše može eksploatirati žene – pojašnjava K. Peović.
Uspoređujući položaj žena danas u Hrvatskoj s ostatkom svijeta, kaže da je hrvatski položaj fragilan. – Naša politika i sva prava koja još imamo, a koja smo izborili, nesigurna su. Vladajuća politika ovisi o politikama nasilnih moćnih blokova kojima smo, bez referenduma i pitanja, dali svoje povjerenje. Prevedeno, ako smo s Plenkovićem stali uz genocidne izraelske politike, onda nam nitko ne garantira da sutra nećemo ukinuti pobačaj – smatra Katarina Peović. U Rijeci će 8. ožujka biti održan Noćni marš, a Greta Grakalić Rački iz udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava kaže da je ove godine to deveto izdanje manifestacije, pokrenuto po uzorku na zagrebački koji je pokrenula inicijativa fAktiv.
– Svake godine marš ima tematski fokus kojim nastojimo otvoriti određeno društveno pitanje koje se reflektira na ženskim životima. Ove godine slogan je "Nema antifašizma bez žena", čime podsjećamo na povijesnu i suvremenu ulogu žena u antifašističkim i demokratskim borbama. Prijašnjih godina poruke su bile, primjerice, "Slobodne budite" ili "Ni anke jena već". Javni prosvjedi poput Noćnog marša samo su mali, premda najvidljiviji dio našeg rada. Pri udruzi SOS Rijeka djeluje Savjetovalište za žene žrtve partnerskog i seksualnog nasilja, koje svake godine pruža podršku za više stotina žena. Naime, borba za ženska prava i dalje je nužna jer nismo postigle zadovoljavajuću razinu emancipacije i slobode. U Hrvatskoj se i dalje suočavamo s ozbiljnim problemom rodno uvjetovanog nasilja. Prema dostupnim podacima, 2025. godine ubijeno je 19 žena, a većina tih ubojstava dogodila se u kontekstu partnerskog odnosa. Istodobno, broj prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji kontinuirano je visok, a organizacije koje rade sa žrtvama svakodnevno svjedoče koliko je nasilje u intimnim odnosima i dalje tvrdokorno. Problem nije samo u činu nasilja nego i u društvenoj reakciji na njega. U javnom prostoru i dalje je snažno prisutna kultura okrivljavanja žrtve: propituje se zašto žena nije prije otišla, zašto je ostala u odnosu, kako je bila odjevena ili što je radila... Takav pristup prebacuje odgovornost s počinitelja na žrtvu i obeshrabruje žene da prijave nasilje i izađu iz nasilnih odnosa. Ženama koje imaju djecu često se spočitava da "dijete ima pravo na oca", a smetne se s uma da je nasilje pred djetetom istovremeno i nasilje prema samom djetetu – kaže G. Grakalić Rački.
Dodaje da svjedočimo i snažnim pritiscima na reproduktivna prava žena – i to ne samo u Hrvatskoj! – Iako je pravo na prekid trudnoće u Hrvatskoj formalno legalno temeljem zakona iz 1978., pristup toj zdravstvenoj usluzi u praksi je otežan. Politički i društveni pritisci za ograničavanje prava na prekid trudnoće ne prestaju. Paralelno s tim, sveobuhvatna seksualna edukacija u obrazovnom sustavu ostaje tabu iako upravo kvalitetno obrazovanje i pristup informacijama pomažu mladima da donose informirane odluke o vlastitom zdravlju i životu – kaže naša sugovornica. Dodaje da postoje i brojni drugi segmenti u kojima stvarna ravnopravnost još nije ostvarena. Poput ekonomske nejednakosti, koja je i dalje prisutna.
– Uz to, od žena se očekuje i stalno ulaganje u vlastiti izgled kako bi izgledale što mlađe i privlačnije muškarcima, što se u javnim raspravama katkad naziva i "četvrtom smjenom". Zbog svega navedenog smatramo da su izlasci na ulicu barem jednom godišnje – nužni. Oni podsjećaju da prava koja danas smatramo temeljnima nisu došla sama od sebe, nego su rezultat dugih društvenih borbi. Istodobno upozoravaju da se dio tih prava i danas dovodi u pitanje te da je nužno nastaviti raditi na društvu u kojem će sigurnost, dostojanstvo i ravnopravnost žena biti stvarnost, a ne samo deklarativno načelo – ističe Greta Grakalić Rački. Antonija Stojanović iz udruge LORI, suorganizatora riječkog Noćnog marša, kaže da je borba važna jer puna ravnopravnost još nije postignuta, ne samo u Hrvatskoj nego ni u jednoj zemlji u svijetu.
– O tome svjedoče dostupni podaci. Često se govori kako su žene u potpunosti ravnopravne u svemu, ali to nema utemeljenja u podacima relevantnih institucija ni na nacionalnoj ni na međunarodnoj razini, niti u realnosti koju žene žive. Ni u jednoj zemlji svijeta odrasli muškarac ne treba ničiju dozvolu za putovanje, školovanje, dok u mnogim zemljama žene nemaju tu slobodu i pravo. Isto je i s pristupom brojnim uslugama, školovanju. U Hrvatskoj se može vidjeti rodni jaz i ako se gleda podatke npr. Državnog zavoda za statistiku u dokumentu "Žene i muškarci u Hrvatskoj 2022. godine". Iako su žene više razine obrazovanja nego muškarci, zarađuju 10,2% manje od muškaraca! Indeks rodne ravnopravnosti kao pokazatelj stanja u EU u pogledu rodne ravnopravnosti pokazuje da zapravo ni u jednoj zemlji EU puna, stopostotna ravnopravnost u svim područjima života još nije ostvarena. A poreze i obveze prema državi imamo iste, nemamo nikakav popust zbog toga što nemamo jednake mogućnosti – kaže A. Stojanović. Željka Markić, izvršna direktorica udruge U ime obitelji, kaže da se danas žene suočavaju s brojnim izazovima, od kojih su neki zajednički ženama u razvijenim i nerazvijenim državama, a neki su specifični.
– Važno je da se zalažemo za prava i zaštitu svih ljudi, žena, muškaraca i djece, rođene i nerođene. U pluralnom, slobodnom društvu sve što je unutar granica zakona i poštivanja dostojanstva svojih neistomišljenika je u redu. Moram reći da je u Hrvatskoj zalaganje za ženska prava kroz brojne udruge financirane javnim novcem i po ideološko-političkoj liniji jako kompromitiralo legitimne zahtjeva za poboljšanje života žena i priznavanje našeg doprinosa kulturi, gospodarstvu, politici, društvu u cjelini. Danas razgovaramo o ženskim pitanjima i u ozračju nakaradne situacije u kojoj uime žena govore biološki muškarci koji se osjećaju kao žene. Ovo otimanje ženskog sporta, prava na intimne prostore za žene kao i javnog prostora podupiru i najviše pozicionirane političarke. Tako je na primjer bivša američka prva dama Hillary Clinton ove godine na Münchenskom forumu o pravima žena kao prvog sugovornika odabrala biološkog muškarca koji se deklarira kao žena ili trans ženu. Nije li to odlična ilustracija stanja ženskih prava u zapadnim državama? – kaže Željka Markić.
Ističe da su, što se tiče Hrvatske, trudnice i majke male djece najdiskriminiranija skupina kad se govori o Zakonu o radu iako im isti taj Zakon daje apsolutnu zaštitu od otkaza. Unatoč tome, upravo su trudnice i majke male i bolesne djece najčešće žrtve pokušaja nezakonitog otkaza, pritiska na "sporazumni" raskid, neprihvaćanja povratka na isto radno mjesto, neproduživanja ugovora na određeno vrijeme nakon trudnoće, degradacije ili diskriminacije pri povratku s rodiljnog dopusta ili postavljanja nedopuštenih pitanja o trudnoći i planiranju obitelji na razgovorima za posao ili tijekom rada.
– U 2024. godini u prijavama diskriminacije na temelju spola 86,2% pritužbi odnosilo se upravo na diskriminaciju trudnica i majki male ili bolesne djece. Dakle, u Hrvatskoj je danas, u 2026. godini, majčinstvo glavni izvor diskriminacije zaposlenih žena. A o tome se u javnosti gotovo uopće ne čuje. Zatrpani smo pričama o "pravima" koja to uopće nisu, stalnim neprijateljskim narativom radikalnih feministkinja prema muškarcima, a istodobno su najdiskriminiranija skupina u društvu žene koje se odluče biti majke. Prije nekoliko godina Hrvatska je osuđena na Europskom sudu za ljudska prava jer je utvrđeno kršenje prava ženi kojoj su otkazali ugovor na određeno vrijeme dok je bila trudna, a država nije osigurala dovoljnu zaštitu. Kazne za ovakvu diskriminaciju, onda kad se žene u ranjivoj poziciji i odluče tužiti – rijetke su i niske. Umjesto da se žene koje donose na svijet ono najvrednije – novog čovjeka – sagledava kao važne za cijelo društvo, njih se maltretira. Umjesto da se rad žena u kući i briga za djecu, stare i bolesne dodatno financira – jer te žene stvaraju novu društvenu vrijednost – oduzima im se ekonomska sigurnost na koju zakonski imaju pravo – pojašnjava Ž. Markić.
Ističe i da je razvoj tehnologije doveo do novog oblika eksploatacije žena putem surogatstva, s obzirom na to da se danas žene slabijeg imovinskog statusa iskorištava za nošenje i rađanje djece onima koji su od njih bogatiji. – U ovom trgovanju ženama i djecom sudjeluje sve više muških, homoseksualnih parova, koji majku trajno oduzimaju djeci koju kupuju. Biznis surogatstva danas vrijedi oko 30 milijardi dolara. Procjene su da će u sljedeće tri godine dosegnuti vrijednost od 150 milijardi dolara. Zamislite koliko se novca ulaže u lobiranje za ovu strašnu praksu: oblik eksploatacije žene i njezina tijela/reproduktivnih organa koji ženu ponižava i tretira je kao stroj za rađanje, svodeći ženu isključivo na njezinu funkciju rađanja. Zar nije paradoksalno da mnoge žene koje sebe proglašavaju feministkinjama o tome šute? Drago mi je da je surogatstvo zabranjeno u Hrvatskoj, ali nedavna odluka Ustavnog suda pokazala je da je potrebno još bolje zaštititi žene i djecu od ove strašne prakse u Hrvatskoj. Doista je tužno da smo proteklih tjedana u hrvatskim medijima mogli čitati članke koje su napisale žene, novinarke koje u stvari reklamiraju surogatstvo i iznose djelomične informacije, kao da su na platnoj listi biznisa surogatstva – ističe Ž. Markić.
Kaže da dok razgovaramo o pravima žena, trebamo imati na umu da je preduvjet svih ženskih prava – pravo na život. Razvoj medicine omogućio je nova saznanja o razvoju svakog ljudskog bića u utrobi njegove ili njezine majke. – Od priča o brojnim pravima – ostaje istina da je pravo na život temeljno ljudsko pravo. I preduvjet svih drugih ljudskih i ženskih prava. Da bi žena mogla odlučivati o svom životu, prvo njezina majka treba odlučiti poštivati njezino pravo na život. Paradoks je da su danas feministkinje one koje se najrevnije zalažu da žene usmrćuju svoje nerođene kćeri. Koja inverzija istine i vrijednosti... – kaže Željka Markić iz udruge U ime obitelji.
Otvori KEKS Pay
Sto puta proklete “aktivistkinje” feminizam i pertizanke. Necu da nas zastupaju ovakve nakaze. Samo zlo rade ženama. Zato i imamo toliko nasilja zbog ovakvih nakaza koje su agresivne i nitko ih nece. Jos samo ona baba fali.. Jezivo