Kada se govori o međunarodnom priznanju Hrvatske, najčešće se spominju političke odluke europskih država, diplomatske aktivnosti hrvatskog vodstva, ratna zbivanja na terenu i slavni 15. siječnja 1992. Ipak, iza jednog od najvažnijih procesa u stvaranju suvremene Hrvatske stajalo je tijelo koje nije raspolagalo vojskom, nije donosilo zakone niti je imalo izvršnu vlast. Riječ je o Arbitražnom povjerenstvu Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatijem kao Badinterovo povjerenstvo.
Njihova mišljenja nastala krajem 1991. i početkom 1992. godine postavila su pravni okvir za međunarodno priznanje novih država nastalih raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), ali i za pitanja granica, sukcesije te položaja manjina koja su aktualna i danas.
O ulozi tog tijela u podcastu projekta SNOVI govorio je pravnik i profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Dalibor Čepulo, započevši s reakcijom međunarodne zajednice na ideju osamostaljenja.
—U Hrvatskoj je obavljen referendum koji je bio poznat kao referendum o neovisnosti. Iako su njegova pitanja bila dosta nejasno postavljena, on je ipak u onim okolnostima imao vrlo jasno značenje opredjeljenja za neovisnost. To je kod međunarodne zajednice izazvalo svojevrsno osvještavanje da je to zaista ozbiljan pothvat i početak vrlo ozbiljnih reakcija koje su u pravilu bile negativne. Glavni i temeljni razlog je da međunarodna zajednica s podozrenjem i odbijanjem gleda na događaje poput proglašenja neovisnosti jer ono krši temeljno načelo međunarodnog prava, a to je teritorijalni integritet država— objasnio je Čepulo.
Dodatno su na stavove europskih država utjecali geopolitički interesi, ali i percepcije Hrvatske koje su bile opterećene interpretacijama iz Drugoga svjetskog rata.
U ljeto 1991. Europska zajednica pokušala je zaustaviti eskalaciju sukoba Brijunskom deklaracijom i tromjesečnim moratorijem na provedbu odluka o neovisnosti Hrvatske. Međutim, kako su se sukobi širili, a rat u Hrvatskoj postajao sve brutalniji, postalo je jasno da dotadašnja politika ne daje rezultate.
Mirovna konferencija kao pokušaj političkog rješenja
Krajem kolovoza i početkom rujna 1991. osnovana je Mirovna konferencija o Jugoslaviji pod vodstvom britanskog diplomata lorda Petera Carringtona. Njezin je cilj bio pronaći političko rješenje koje bi zaustavilo rat i osiguralo stabilnost prostora bivše Jugoslavije.
—Početak je bio da priznanja neovisnosti novih država neće biti, nego da će one biti priznate kao suvereni subjekti koji će ostati u nekoj vrsti labave zajednice koja će onda na tom području garantirati mirno stanje i kakvu-takvu suradnju— kazao je.
No razvoj događaja na terenu ubrzo je pokazao da je takvo rješenje teško ostvarivo. Istodobno je Njemačka sve snažnije zagovarala priznanje Hrvatske i Slovenije, a unutar Europske zajednice sazrijevala je svijest da će dotadašnja politika morati biti promijenjena.
U prosincu 1991. doneseni su novi kriteriji za priznavanje država. Uz klasične elemente državnosti, poput teritorija, stanovništva i organizirane vlasti, uvedeni su i dodatni kriteriji.
—Ovdje su, međutim, po prvi put postavljeni novi uvjeti. Ovi koje smo spomenuli, poštivanje prvenstveno ljudskih prava, manjinskih prava i demokracije— dodao je Čepulo.
Tko je činio Badinterovo povjerenstvo?
Paralelno s radom Mirovne konferencije osnovano je i Arbitražno povjerenstvo koje je trebalo odgovarati na najvažnija pravna pitanja nastala tijekom raspada Jugoslavije. Činilo ga je pet predsjednika ustavnih sudova europskih država, a predsjedavao mu je francuski pravnik Robert Badinter, po kojemu je tijelo kasnije i dobilo ime.
Čepulo ističe da se uloga Povjerenstva u praksi razvila drukčije od onoga što je bilo predviđeno pri njegovu osnivanju:
—Dogodilo se, međutim, to da nijedan spor nije iznesen pred arbitražno povjerenstvo i da ono de facto nije donijelo ni jednu jedinu odluku—
Unatoč tome, mišljenja koja je Povjerenstvo donosilo postala su važna referentna točka u procesu međunarodnog priznanja novih država.
Mišljenje koje je promijenilo tijek rasprave
Najvažnije među njima bilo je prvo mišljenje, doneseno krajem 1991. godine. Pred Povjerenstvom se našlo ključno pitanje: radi li se o secesiji pojedinih republika iz postojeće države ili o raspadu same Jugoslavije?
Razlika nije bila samo teorijska. Da je prihvaćena teza o secesiji, Srbija i Crna Gora bile bi jedini pravni nasljednici Jugoslavije, dok bi nove države morale od početka graditi svoj međunarodni položaj bez prava na zajedničku imovinu bivše države.
Badinterovo povjerenstvo zaključilo je drukčije.
—Prema tome je Povjerenstvo izvelo zaključak da je SFRJ u procesu raspada i da taj proces još nije završen; on traje— objasnio je.
Tom formulacijom otvoren je put konceptu prema kojemu su sve republike ravnopravni nasljednici bivše federacije.
—To je mišljenje izazvalo potpuni šok kod srpske delegacije. Zabilježeno je da je Milošević vikao i govorio o uroti— zaključio je Čepulo.
Granice republika postale su granice država
Jedno od najpoznatijih pitanja kojim se Povjerenstvo bavilo odnosilo se na granice. Srbija je tvrdila da su granice između republika bile samo administrativne crte koje ne mogu automatski postati međunarodne granice novih država.
Badinterovo povjerenstvo posegnulo je za načelom uti possidetis ili „kako posjedujete, tako ćete i posjedovati“, dotad uglavnom korištenim u procesima dekolonizacije u Africi i Latinskoj Americi. Prema tom načelu, granice koje postoje u trenutku stjecanja neovisnosti postaju međunarodno priznate granice novih država. Drugim riječima, granice republika Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i drugih republika postale su međunarodne granice bez obzira na stanje na bojištu.
Povjerenstvo je dodatno naglasilo da se teritorijalna osvajanja ostvarena silom ne mogu priznati. Ta je odluka imala goleme posljedice za Hrvatsku jer je u trenutku njezina donošenja velik dio hrvatskog teritorija bio pod okupacijom.
Zašto su mišljenja važna i danas?
Iako formalno nisu bila obvezujuće odluke, mišljenja Badinterova povjerenstva postala su temelj međunarodnog pristupa raspadu Jugoslavije.
—Ta su mišljenja imala veliku snagu zbog činjenice da se radilo o neovisnom sudbenom tijelu u kojem su sudjelovali eminentni stručnjaci. To, čak i prema samom međunarodnom pravu, ne znači da njihova mišljenja, budući da su mišljenja, a ne odluke, postaju vrelo međunarodnog prava, ali znači da imaju snažan utjecaj na međunarodno pravo i na odluke koje se donose— objasnio je Čepulo.
Europska zajednica uglavnom ih je prihvatila kao podlogu za vlastite odluke o priznanju novih država, a nakon toga slijedila su i priznanja ostatka međunarodne zajednice.
Više od tri desetljeća kasnije mnoga pitanja nastala raspadom Jugoslavije i dalje nisu potpuno zatvorena. Sporovi oko pojedinih graničnih točaka, pitanja sukcesije ili položaja manjina i dalje povremeno izazivaju političke napetosti. Ipak, temeljni okvir ostao je isti.
Kako zaključuje profesor Čepulo, načela koja je utvrdilo Badinterovo povjerenstvo i dalje predstavljaju osnovu međudržavnih odnosa na prostoru bivše Jugoslavije. Povjerenstvo nije zaustavilo rat, nije moglo promijeniti stanje na bojištu niti nametnuti politička rješenja, ali njegovih nekoliko mišljenja postalo je jedan od ključnih pravnih stupova na kojima su izgrađene međunarodno priznate granice i državnost Hrvatske.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
