Bio je to prizor iz najgorih noćnih mora. U 9 sati i 44 minute, u petak, 5. kolovoza 1949., kompozicija vlaka broj 9702, prepuna dječjeg smijeha i uzbuđenja, pretvorila se u hrpu zgužvanog metala i krikova. Djeca iz Zagreba i Beograda, mnoga od njih ratna siročad, putovala su na zasluženo ljetovanje u odmaralište u Medulinu. No, pri samom ulasku u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi, na pruzi koja povezuje Pazin i Pulu, vlak je iskočio iz tračnica. Lokomotiva i prvih pet vagona prošli su skretnicu, no ostatak kompozicije naglo je skrenuo na drugi kolosijek, što je izazvalo lančano prevrtanje vagona. U trenutku, dječji snovi o moru prekinuti su stravičnom tragedijom koja će desetljećima ostati jedna od najvećih i najzagonetnijih nesreća u povijesti bivše države.
U jeku zaoštrenog sukoba Tita i Staljina, vijest o tragičnoj smrti djece u željezničkoj nesreći smatrala se prijetnjom slici o stabilnosti i napretku socijalističke Jugoslavije. U novinama,poput Vjesnika, Borbe i Glasa Istre, nije bilo ni spomena o tragediji. Stranice su bile ispunjene propagandnim naslovima o uspjesima petogodišnjeg plana, prebačenim radnim normama i izgradnji pruge Lupoglav – Štalije, čiji su se radovi odvijali nedaleko od mjesta nesreće.
Tek početkom 21. stoljeća u javnost su počeli izlaziti intervjui sa svjedocima, poput Žarka Rogana i Rudija Aljinovića, koji su kao dječaci preživjeli užas kod Svetog Petra u Šumi. Njihova svjedočanstva bila su potresna i uznemirujuća, ali su otvorila i Pandorinu kutiju nagađanja. Govorilo se da je broj mrtvih bio daleko veći od onog koji se neslužbeno spominjao. Neki su tvrdili da je poginulo i do 90 djece, a da su vlasti namjerno sakrile prave razmjere katastrofe. Širile su se priče o sabotaži, o pogrešno postavljenoj skretnici, pa čak i o tome da je na prugu namjerno izlivena velika količina ulja.
Jedini službeni trag bio je šturo priopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske, objavljeno dva dana nakon nesreće, u kojem se navodi da je "stradalo životom 14 djece iz Zagreba" te da je jedno dijete naknadno preminulo, čime se brojka popela na 15 žrtava. No, sjećanja svjedoka govorila su drugačije. Roganova kuma, koja je bila na identifikaciji tijela na zagrebačkom Mirogoju, tvrdila je da je izbrojala čak 34 lijesa. Ta je brojka postala dio legende o zataškanoj tragediji. Roditelji u Zagrebu, odakle je bila većina djece, u panici su tražili informacije, no službenih odgovora nije bilo. Pitanje "što se zaista dogodilo?" ostalo je bez odgovora gotovo 75 godina, a preživjeli su nosili traumu ne znajući ni točan broj svojih stradalih prijatelja, ni uzrok nesreće, ni je li itko ikada za nju odgovarao.
Prekretnica u rasvjetljavanju misterija dogodila se nedavno, kada je povjesničar Martin Previšić u Arhivu Jugoslavije u Beogradu pronašao ključni dokument: elaborat pod nazivom "Kratak izveštaj o nesreći na željezničkoj stanici Sv. Petra koja se dogodila 5. VIII 1949. godine". Dokument, sastavljen za informiranje samog Josipa Broza Tita, na prvoj stranici nosi njegov paraf i kratku bilješku: "Vidio. T." To je bio neoboriv dokaz da je državni vrh bio detaljno upoznat s katastrofom, ali i da je svjesno odlučio prešutjeti je. Izvješće na dvanaest stranica, uz sedam stranica fotodokumentacije, konačno je ponudilo službenu verziju događaja. U nesreći je, prema tom dokumentu, smrtno stradalo osamnaest osoba – petnaestero djece i troje odraslih. Posljednja žrtva, dječak, preminuo je od ozljeda u rovinjskoj bolnici.
Kao najvjerojatniji uzrok nesreće, izvješće navodi ljudsku pogrešku. Istraga je utvrdila da je kompozicija vlaka u Zagrebu sastavljena pogrešno, bez poštivanja pravila o rasporedu vagona prema njihovoj masi. Teži vagoni nalazili su se iza lakših. Prilikom ulaska u stanicu Sveti Petar u Šumi, vjerojatno zbog kočenja ili prevelike brzine na zavojitoj pruzi, teži vagoni su svojom masom pritisnuli lakši vagon (broj 32 440) ispred sebe, izdigli ga iz tračnica, nakon čega je on udario u skretnicu i onesposobio je. To je uzrokovalo da ostatak kompozicije skrene na krivi kolosijek i prevrne se. Ipak, čak i u službenom izvješću osjeća se duh vremena. Istražitelji su ostavili otvorenom mogućnost "izvjesne neprijateljske akcije", odnosno sabotaže, jer je "bilo poznato kuda ta kompozicija ide" i da na tako zahtjevnom terenu nepravilno složeni vagoni mogu dovesti do nesreće. Zbog nesreće je uhićeno devet osoba, uglavnom željezničkog osoblja, no do danas nije poznato je li ikome suđeno.
Dokumenti otkrivaju i detalje o organizaciji spašavanja. Prvi su u pomoć priskočili radnici sa stanice, a ubrzo su stigli pripadnici mornaričke auto-škole, odjeli unutrašnjih poslova iz Pazina i Pule te dvanaest vojnih i civilnih liječnika. Sva su djeca do 14 sati prebačena u bolnice u Puli i Rovinju. Lakše ozlijeđeni su nakon nekoliko dana poslani na ljetovanje u Medulin, dok su tijela poginulih kasno navečer 6. kolovoza krenula vlakom za Zagreb na identifikaciju.
Otvori KEKS Pay
Velikosrpskom agresijom jna i karađrorđevih sljedbenika ubijeno je nedavno preko 400 djece zašto se to u regijonu prikriva???