Priča o obitelji Viduka i o njihovu sinu Marku priča je o nogometu, ali
i o desecima tisuća Hrvata koji su sredinom prošlog stoljeća krenuli na
put u nepoznato, u Australiju. Nogomet je tada bio veza s domovinom,
veza sa siromaštvom i bijedom iz koje su pobjegli, ali možda još i više
veza s Hajdukom i Dinamom, jedinim sinonimima za hrvatstvo u
komunističkoj Jugoslaviji. Doselivši se u predgrađe Melbourna, Markovi
roditelji Kata i Joso počeli su teško raditi kako bi osigurali
egzistenciju za svoje tri kćeri i sina kojeg su, kako je to nalagao
dobar običaj, upisali u lokalni hrvatski nogometni klub. Ambicija je
bila velika, ali teško je itko mogao očekivati da će Mark jednog dana
biti kapetan Australije na Svjetskom prvenstvu i da će u njoj biti još
pet Hrvata. Nogomet je tada bio igra doseljenika, igra etničkih skupina
koje su tražile afirmaciju i priznanje, utjeha za one s nižim
društvenim statusom, a australski nogomet, kriket i ragbi bili su sport
za aristokraciju bez naglaska koja je držala glavne poluge vlasti i
gospodarstva udobno se smjestivši u prestižne dijelove Sydneya i
Melbourna.
Nogomet kao poveznica
– Nogomet je prije svega bio poveznica koja je okupljala Hrvate u
Australiji. To se vidi i po podatku da Hrvati tamo imaju oko 40
nogometnih klubova, a upravo iz njih su potekli “Australci” Viduka,
Skoko, Kalac, ali i “Hrvati” Šimunić i Didulica – kaže Denis Gudasić,
povratnik iz Australije i jedan od vodećih ljudi Hrvatske uzdanice, oko
koje se okuplja sada već brojna kolonija povratnika.
Iako je Australiju zahvatilo nogometno ludilo, Gudasić smatra da je
ipak preuranjeno govoriti o tome kako je nogomet postao sport broj
jedan.
– Utakmice Svjetskog prvenstva bile su u gluho doba noći (3 sata
ujutro), a njihova gledanost potukla je sve rekorde bez obzira na to
što je prava prijenosa imala jedna mala i neafirmirana kompanija.
Međutim, bojim se da će ovaj interes za nogomet ipak splasnuti i da će
trebati dosta vremena dok nogomet ne postane sport broj jedan. Moguće
je da se dogodi i američki sindrom, gdje nogomet nakon početne euforije
opet životari – kaže Gudasić.
Pozitivni napisi
Premda bi se očekivalo da će nogometna euforija imati jednoznačan
učinak na Hrvate, stvari su ipak nešto složenije, kako je to uobičajeno
u multikulturalnoj i multietničkoj državi. Sama činjenica da se u
reprezentaciji Australije nalazi šest Hrvata pozitivno je odjeknula na
cijelom kontinentu. Prije utakmice Hrvatska – Australija pisalo se o
Hrvatima i Hrvatskoj u svim važnijim medijima, i što je najbitnije, u
pozitivnom kontekstu, za razliku od nekih prošlih vremena kada su
tamošnje Hrvate uglavnom opisivali kao opasne tipove sklone političkom
radikalizmu i ekstremizmu.
Međutim, kako su Hrvati tražili emancipaciju preko nogometa, tako je i
australska država shvatila važnost nogometa u jačanju nacionalnog
jedinstva, pa je upregnula svu državnu mašineriju kako bi nogometni
uzlet prikazali kao uspjeh australske politike. I tu se negdje gubi
hrvatska komponenta reprezentacije, jer su igrači u javnosti nastupali
kao Australci i vrlo su rijetko spominjali svoje hrvatsko podrijetlo.
Da se razumijemo, ljubav prema Australiji nikad nije isključivala
ljubav prema Hrvatskoj, ali ponekad se čovjek jednostavno mora
izjasniti.
– Prva i druga generacija još se nekako drže, još uvijek se osjećaju
Hrvatima, ali treća generacija – e, to su već pravi Australci. Moj sin
Lee Kovačev ostao je živjeti u Australiji i osjeća se kao pravi
Australac. On je druga generacija, a u trećoj generaciji su svi
Australci. Oni Hrvatsku osjećaju kao egzotičnu zemlju svojih predaka i
ništa više – kaže Koloman Kovačev, umirovljenik i povratnik iz
Australije nakon što je tamo proveo više od 40 godina.
Asimilacija
– To se vidi i po tome za koga su naši ljudi navijali kad je Hrvatska
igrala protiv Australije: prva generacija je bila pola-pola, druga više
za Australiju, a treća gotovo u cijelosti za Australiju. Evo, djeca
moje braće koja su treća generacija navijala su za Australiju. To je
tako – uključuje se Gudasić potvrđujući nam kako je to izgubljena
bitka. Jer kad ste u Australiji, nije poželjno imati strani naglasak,
pa tako i naši ljudi žele što prije postati pravi Australci. Možda bi
se ovdje mogao parafrazirati Marx i reći kako se Hrvat, ako se želi
emancipirati kao Australac, treba odreći svog hrvatstva.
Iako australske vlasti priželjkuju asimilaciju, treba reći da ona nije
agresivna. Nigdje na svijetu nema toliko klubova, škola i katoličkih
centara, gdje se Hrvati mogu okupljati i čuvati svoj jezik i kulturu.
Zato gotovo svaki Hrvat druge generacije govori hrvatski vrlo solidno.
Ali treća je generacija presudna i ona se nekako uvijek lakše
identificira s klokanom, nego s hrvatskim grbom.
Nogomet, međutim, sve hrvatske generacije igraju jednako dobro, tako da
će i na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici i, možda za osam
godina baš u Australiji, većinu igrača zasigurno činiti igrači
hrvatskih korijena, kao što je uostalom u ljetopisima već zapisano da
su sinovi siromašnih doseljenika s periferije doveli Australiju u
nogometnu ekstazu.
Bogatih samo 5 posto
Australija je Hrvate prihvatila kad im je bilo najteže i kad ih nitko nije htio, ali to nije bila obećana zemlja u kojoj se lako obogatiti. Tamo ih je čekao težak rad u tvornicama ili na građevini, a tek su rijetki, možda njih 5 posto, uspjeli steći znatnije bogatstvo. Za prvu generaciju, koja je radila uglavnom teške poslove, to je bilo sasvim zadovoljavajuće s obzirom na bijedu iz koje su pobjegli. Druga je generacija već ozbiljnije ušla u poduzetničke vode, a treća se afirmirala i u nekim intelektualnim profesijama. Bilo je, na žalost, i onih koji se nisu snašli, koje je veliki svijet uništio i odveo u siromaštvo i na marginu.
