Prije 29 godina, 3. travnja 1996., u stravičnoj zrakoplovnoj nesreći poginuli su američki ministar trgovine, Ronald Brown te čitava njegova delegacija, kao i svi putnici, među kojima su bila i dva Hrvata. Ipak, među članovima posade jedna je osoba preživjela tragediju – bila je to stjuardesa Shelley Kelly. Mlada žena, koju su spasioci pronašli u repu olupine, preživjela je nesreću, no ubrzo nakon nje je umrla. Smrt jedine osoba koja je mogla ispričati što se tog dana događalo u avionu pokrenula je lavinu sumnji, koje su pojačane kada je tri dana nakon nesreće šef navigacije aerodroma Čilipi, Niko Jerkuić, pronađen mrtav.
Ronald Brown, prvi Afroamerikanac na ministarskom položaju u povijesti SAD-a, tog je travnja, prije 29 godina, bio u misiji poticanja demokracije i trgovine u jugoistočnoj Europi. Nakon posjete bazi SFOR-a u Tuzli, američko se izaslanstvo, na čelu s ministrom Brownom, trebao sastati s hrvatskim dužnosnicima u Dubrovniku. Vremenski su uvjeti tog dana bili iznimno loši. Zbog obilne kiše i jake bure, svi su komercijalni letovi bili otkazani, no američki Boeing CT-43, koji je bio modificirani Boeing 737-200, dakle preuređen za vojne svrhe, ipak je poletio put Dubrovnika. Signalno upozorenje da zbog lošeg vremena preusmjere let te slete u Split, piloti tog kobnog dana, navodno, nisu dobili. Kako su zbog promjene rute već kasnili na odredište, unatoč kiši, buri i magli, pilot Ashley Davis odlučio je da će ipak sletjeti na aerodrom u Čilipima. No, nadomak cilja, nešto prije tri sata poslijepodne, avion u kom je bila američka delegacija iznenada je nestao te se više nije javljao dubrovačkim kontrolorima leta. Odmah je započela opsežna potraga. Teren je pretraživalo stotinjak hrvatskih policajaca i vojnika, a nakon četiri sata traganja pronađeni su ostaci američkog Boeinga. Utvrđeno je da je udario u konavosko brdo, Sveti Ivan, nakon čega se srušio, samo tri kilometra od aerodroma u Čilipima, nadomak Dubrovnika.
Osim ministra Browna, u avionu su bile još 34 osobe. Među poginulima je bio i hrvatski fotoreporter, Nikša Antonini, te glavni urednik The New York Timesa, ureda u Frankfurtu, Nathaniel C. Nash. No, u repu aviona, jedinom dijelu Boeinga koji je ostao čitav, spasioci su tog dana pronašli stjuardesu, Shelley Kelley. Ona je bila jedina osoba koja je preživjela zrakoplovnu nesreću, no, samo na kratko. Naime, nedugo nakon što su ju izvukli iz olupine aviona, Shelley Kelley je preminula na rukama liječnika. Pitanje što se tog kobnog, 3. travnja, događalo u američkom avionu, ostalo je time bez odgovora, a smrt mlade stjuardese bila povod za brojne sumnje.
Te poratne 1996. dubrovački aerodrom, koji je zbog rata nekoliko godina prije toga bio izvan funkcije, još uvijek nije imao svu potrebnu tehnologiju, sofisticirane uređaje koji pomažu pri slijetanju i polijetanju zrakoplova, pa čak niti radar za slijetanje, nego samo dva odašiljača koja su pilotu slala signale, a on bi se, potom, dalje orijentirao po karti, no istraga je pokazala da problem ipak nije bio u signalima. Naime, pilot i kopilot su se kobnog dana odlučili osloniti na još stariji sustav navigacije koji je, kako se pretpostavilo, pogrešno izračunao kamo bi avion trebao letjeti. Utvrđeno je i kako karta prema kojoj su letjeli nije imala točno propisane sigurnosne visine te je američki avion, kada se počeo spuštati u zračnu luku, letio mnogo niže no što je bilo dozvoljeno. S druge strane, zbog prenamjene u vojne svrhe Boeing CT-43, za razliku od Boeinga 737-200, nije imao ni snimač podataka o letu, niti sustav za snimanje razgovora u kokpitu, što je dodatno otežalo posao istražiteljima. No, istraga je u konačnici pokazala kako je za nesreću odgovoran pilot te loše navođenje na tlu. Kao glavni uzrok pada aviona istražitelji su naveli pogrešku posade u pripremi postupka instrumentalnog prilaza aerodromu.
Opravdane sumnji ili teorije zavjere?
Jedina osoba, koja je mogla dati odgovore i otkriti što se doista, tog kobnog 3. travnja, događalo u američkom avionu, bila je stjuardesa Shelley Kelly. Kao jedina koja je preživjela pad zrakoplova, ona bi bila i jedini svjedok tragedije, no, na žalost, ubrzo nakon što su ju izvukli iz olupine aviona mlada je stjuardesa preminula. Nakon smrti tog jedinog očevica nesreće pojavile su se dvije teorije – prema jednoj, Kelly je, kada su ju pronašli, bila u dobrom stanju, imala je samo krvav nos, nekoliko modrica i ogrebotina te je uspjela sama hodati i ući u helikopter Hitne pomoći. Liječnici su, navodno, njezine ozlijede okarakterizirali kao lakše. No, prema drugoj teoriji, stjuardesa koja je preživjela u repu zrakoplova, pronađena je onesviještena i imala je ozlijede kralježnice. Kružila je tada i priča da je Kelly umrla od reza na bedrenoj arteriji. Mrtvozornik je, naime, utvrdio da je ta, oko osam centimetara duga rana, nastala tri sata nakon drugih ozljeda, koje je stjuardesa zadobila pri padu aviona.
I dok je Shelley Kelly bila jedina osoba koja je mogla ispričati što se tog dana događalo u avionu, šef navigacije aerodroma Čilipi, Niko Jerkuić, bio je jedina osoba koja je mogla ispričati detalje o tome što se tada događalo u kontrolnoj sobi. No, tri dana nakon nesreće, Niko Jerkuić pronađen je mrtav, s prostrjelnom ranom, a policija je utvrdila da je riječ o samoubojstvu. Nakon niza čudnih okolnosti pojavile su se i špekulacije da je ministar Brown na glavi imao ranu, koja je izgledala kao prostrjelna rana od metka. No, obdukcija ipak nije zatražena, a rengenska snimka Brownove glave, na kojoj je, navodno, bila jasno vidljiva rupa od metka, misteriozno je nestala. Nije bilo niti audio zapisa iz kontrolnog tornja, niti crne kutije, pa su brojna pitanja do danas ostala bez konkretnih odgovora.
Nije Niko Jerkuić nego Nino Jerkić, ispravite. Bio mi je rođak. Ubio se u roditeljskoj kući na Lapadu noću, tamo gdje se inače komarac čuje, a njegovi roditelji kat iznad nisu čuli pucanj, ni susjedi. E da i nije imao pištolj, u stvari je bio zadnji čovjek koji bi ga imao. I nije bio suicidalan.