Uz manje probleme zbog olujne bure u Primorju i otežanog prometa, jučer se u Zagrebu okupila hrvatska vaterpolska reprezentacija na kraćim pripremama za europske kvalifikacije Svjetske lige u Debrecenu (8. siječnja s Crnom Gorom), ali i za mnogo važnije olimpijske kvalifikacije koje će se održati u Rotterdamu od 14. do 21. veljače.
Izbornik Ivica Tucak dao je slobodno Anti Vukičeviću, koji je ostao u Marseilleu gdje sa suprugom očekuje rođenje djeteta, a među pozvanima našao se i Nikša Dobud (35), vaterpolska legenda, osvajač olimpijskog zlata iz Londona 2012. i europskog iz Zagreba 2010., koji se nakon pet godina vraća hrvatskoj vrsti. Bio je to dobar razlog za razgovor s njim.
Žao mi je zbog Rudića
Božić ste proveli doma u Dubrovniku, kako je bilo?
– Da, bili smo kod kuće, zaželjeli smo se doma. Sami nas četvero, supruga Zrinka, kćeri Nika i Marta i ja, i baš nam je bilo lijepo – napomenuo je stasiti Dubrovčanin, visok točno dva metra.
Pripreme u Zagrebu označavaju i vaš povratak hrvatskoj reprezentaciji nakon pet godina. Kakvi vas osjećaji obuzimaju?
– Velika mi je čast igrati za hrvatsku reprezentaciju i to je tako bilo i ostalo. I zato sam zahvalan izborniku Tucaku što mi je omogućio da se ponovno nađem u krugu reprezentacije. Uzbuđen sam kao da mi je prvi put.
Treću sezonu ste u Pro Reccu, kako ste se snašli u tom klubu i jeste li zadovoljni statusom?
– Iznimno sam zadovoljan. Sa svime. U najtrofejnijem sam vaterpolskom klubu na svijetu, Pro Recco je vrh vaterpola. Kao i Bijač, i ja s obitelji stanujem u samom Reccu, mjestašcu od kojih 10-ak tisuća stanovnika na samoj obali Ligurskog mora. Znameniti bazen Punta Sant’ Anna mi je samo na tri minute hoda od stana.
Kako danas gledate na svoju četverogodišnju suspenziju (2015.-2018.) zbog navodnog izbjegavanja dopinškog testiranja? Mnogi misle da ste eventualnim priznanjem prekršaja mogli dobiti blažu kaznu?
– Priznao bih da sam nešto zgriješio, ali kako nisam, nemam što priznati. Ne mogu me uspoređivati s Nikolom Rađenom kojemu je dokazano uzimanje kokaina. Mene su mogli kazniti i sa šest godina, ali ja ne bih ništa promijenio u svojoj obrani jer nisam ni mogao. Ali ta je priča za mene završena i nema smisla vraćati se na to. Gledam prema naprijed...
S Reccom ste sklopili ugovor i prije nego što je Ratko Rudić postao trener u tom klubu, ali vam je njegov dolazak svakako bio vjetar u leđa, zar ne?
– Da, s Mauriziom Felugom dogovorio sam angažman i prije isteka moje suspenzije (zvao ga je i splitski Jadran, ali je već sve bio dogovorio s Reccom, nap. a.). Potom je 2018. Rudić preuzeo dužnost trenera, znao sam kakvi su njegovi zahtjevi i to mi je sigurno pomoglo. Osim toga ja sam u Recco došao maksimalno pripremljen jer sam mjesecima prije toga trpio torturu Pere Kuterovca.
S Ratkom je bilo sjajno surađivati, uostalom kao i u hrvatskoj reprezentaciji, i prava je šteta što ta suradnja nije okrunjena osvajanjem Lige prvaka. Prve godine smo u polufinalu izgubili od Olympiakosa, a druge liga zbog pandemije nije završena, a mi smo odlično stajali. Žao mi je zbog njega, mogao je završiti kao pobjednik, ali on i ovako ostaje pobjednik.
Olimpijsko zlato ispred svih
S reprezentacijom ste osvojili 10 medalja, bilo je tu i puno zlata, pa i ono olimpijsko iz Londona, koja vam je od tih medalja najdraža?
– Pa, olimpijsko zlato je nešto čime se svi možemo ponositi. I sam nastup na Olimpijskim igrama veliki je uspjeh, a osvojiti medalju, pa još zlatnu, to je san snova. A mi smo na tom turniru i igrali kao iz snova, rijetko je koja reprezentacija na tako dominantan način došla do zlata. A drago mi je i europsko zlato iz 2010. godine, gušt je bio okititi se europskim naslovom pred svojim navijačima u Zagrebu. To su također nezaboravni trenuci.
Što očekujete od 2021. godine na sportskom planu, što vam je glavni cilj?
– Mogu se samo nadati da ću izboriti mjesto u hrvatskoj reprezentaciji i da ćemo se plasirati na Igre u Tokiju, a meni bi to bile druge Olimpijske igre. Iznimno cijenim Lončara i Vrlića, sjajni su igrači, ali mislim da će i njima i meni koristiti pojačana konkurencija na mjestu sidraša. Tu sam da pomognem koliko mogu i dat ću sve od sebe da izborim mjesto u sastavu. Još bih jednom iskazao zahvalnost izborniku i suigračima što su me primili kao da nisam ni pauzirao – zaključio je Dobud.
Možda bismo sad mogli igrati s dvojicom na dva metra. Svaka od triju kombinacija u trokutu Lončar-Vrlić-Dobud je debelo opasna.