Kada me urednik zamolio da iz navijačkog kuta napišem sjećanje na moj prvi Euro, onaj u Engleskoj prije 20 godina, prvo što mi je prošlo kroz glavu bila je upravo ta brojka dvadeset, priču donosi Max!.
Zar je moguće da su prošla dva desetljeća od povijesnog istrčavanja vatrenih, koji se tada još nisu tako nazivali, na stadionu Nottingham Forresta protiv Turske?!
Osobno mi je baš ta utakmica, kao i ona protiv Njemačke u četvrtfinalu, ostala u najboljem sjećanju, iako većina najviše pamti spektakularnu pobjedu protiv tada aktualnih europskih prvaka Danaca na Hillsboroughu.
Kiša koja je neumoljivo padala cijelog dana, tog 11. lipnja 1996., suze na prvu himnu, mučenje cijelu utakmicu i onda pogodak Vlaovića u 86. minuti i erupcija na dijelu tribine na kojoj smo bili, možda najbolje opisuje cijelo putovanje i odlazak na taj prvi Euro za Hrvatsku.
Bez crnih lista i lutrija...
Tih godina još nije postojao masovni kult navijačkog praćenja nacionalne vrste koji će se u punom smislu te riječi stvoriti dvije godine poslije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Reprezentaciju je tada pratila svaka navijačka skupina posebno pa je bilo lijepo tada vidjeti sve hrvatske navijače zajedno pod istom zastavom.
Moram spomenuti kako je osim nas, navijača Dinama, u toj prvoj avanturi uvijek bila prisutna ekipa iz Vinkovaca, dečki iz Osijeka, Rijeke i Umaga. Neću spominjati imena, oni će se prepoznati, a na gostujućim kvalifikacijskim utakmicama bili smo kao jedna obitelj.
U navijačkom smislu, odlazak na Otok za većinu nas bio je vrhunac, kako zbog atmosfere koja je u toj zemlji specifična tako i zbog navijačke furke, jer svi smo u nekom dijelu života na tribini uzore imali u nekoj engleskoj navijačkoj skupini.
Samo putovanje, nabavljanje ulaznica i organizacija smještaja za sve je nas bila nešto novo. Odlasci na gostovanja s klubom su jedno, bus, kombi, auto, odlazak na tekmu, eventualno spavanje i povratak kući. Sada je trebalo organizirati najmanje dva tjedna boravka u Engleskoj.
Tu se pojavio legendarni Marčelo, vlasnik agencije za posjete izložbama i koncertima koji je iz samo njemu znanih razloga odlučio organizirati putovanje na Euro, ni sam vjerojatno ne znajući u što se upušta. Iz današnje perspektive bila su to neka “romantična” vremena, bez crnih lista, lutrija za ulaznice, lažnog glamura i krupnog kapitala koji je, smatram, uništio čar izvornog nogometa i svega oko njega.
Uplatili smo putovanje busom i smještaj, na rate, naručili i kupili ulaznice za tekme preko saveza i čekali dan kad ćemo konačno krenuti.
Na parkiralištu ispred Cibonina tornja na dan polaska pojavio se autobus na kat i nas 70-ak. I krenuli smo na put. Četrdeset i kusur sati prema Engleskoj. Samo putovanje izgledalo je poput malo “žešćeg” maturalca uz pjesmu i zafrkanciju u busu, upoznavanje s nekoliko novih ljudi i sve što dobro gostovanje već nosi sa sobom. Posebno se sjećam dva detalja iz tog busa.
Prvo, s nama su na ovom putovanju bili otac tada mladog reprezentativca Darija i Josipa Šimića i pokojni trener mnogih hrvatskih nogometaša Zdravko Jurčić-Miš. Iako su mogli do Londona i zrakoplovom, oni su se odlučili za navijački bus.
Drugo, kako smo se približavali Calaisu iz kojeg vozi trajekt za Dover i konačnom dolasku u kolijevku nogometa, u nas kao da se uvukla neka napetost i neizvjesnost. Kada su nas “ljubazni” engleski domaćini zatražili novčani polog za ulazak na trajekt kao jamstvo da ga valjda nećemo potopiti, već smo pomislili da će nas vratiti i da smo putovali uzalud.
Trenutak kada smo zaplovili prema Doveru, i zauzeli “dnevni boravak” trajekta opskrbljeni kartonima Fostersa iz brodskog duty free shopa neću zaboraviti nikad u životu. Kao da smo shvatili da smo tu, da smo stigli na cilj i da nema nazad.
Zaorila se pjesma koja je prekinula sva druga događanja na tom trajektu, ostali su putnici u čudu gledali što se događa, a osoblje trajekta preko razglasa je pozdravilo hrvatske navijače i zaželjelo im sve najbolje na prvom velikom nogometnom natjecanju.
Navijačka baza u Leedsu
Iskrcavanje u Englesku popratila je i “faza” prilagođavanja naših vozača autobusa na vožnju krivom stranom ceste, što je izazvalo oduševljenje među sada već veselom ekipom u busu, ali i nešto manje oduševljenje među ostalim vozačima na cesti.
Bio sam smješten kod prijatelja u Londonu, a većina ekipe spavala je po privatnim smještajima u Leedsu. Prvi zajednički susret uslijedio je na već spomenutoj utakmici u Nottinghamu, a ostalo je povijest.
Kako je natjecanje išlo dalje, tako je dolazilo sve više hrvatskih navijača, da bi kulminacija bila na Old Traffordu protiv Nijemaca. Sudačku krađu ublažilo je Šukerovo valjanje Köpkea po travi za 1:1, a osveta za poraz uslijedila je dvije godine poslije.
Za kraj, spomenut ću detalj koji mi se s našeg prvog Eura također urezao u pamćenje. U svakoj prilici šetao sam s hrvatskim obilježjima po ulicama engleskih gradova. I tako, dok sam istraživao London, put mi je presreo smetlarski kamion iz kojeg je izašao vozač obrijane glave, ruku prekrivenih tetovažama i osmjehom koji je otkrio nedostatak nekoliko zuba.
Upitao me jesam li Hrvat, a nakon potvrdnog odgovora, stisnuo mi je ruku i uzviknuo “Slaven Bilić is a great player!” (Slaven Bilić je igračina, op. a.). I otišao svojim putem. Slaven je tada igrao u West Hamu, a ja sam još neko vrijeme u nevjerici razmišljao o tome što se dogodilo.
Cijeli tekst pročitajte u sportskom tjedniku Max!
>>Nema smisla budu li se navijači bojali za život
Evo bas juce gledam utakmicu protiv Izraela u Novom Sadu, toliki hrvati dosli da gledaju nijedan nije nista urliko! Izgleda ovi nasi hrvati su puno kulturniji a I vaspitani bre...