Ronilac na dah, svjetski prvak, hrvatski prvak, svjetski rekorder, osvajač srebrnih i brončanih medalja na svjetskom i europskom prvenstvu, sve nam to prolazi kroz glavu dok čekamo Vanju Peleša da “napokon” izroni dok ga čekamo na treningu. Bazen na zagrebačkim Utrinama vrvi plivačima svih uzrasta, samo su staze 4 i 5 prazne i rezervirane za samozatajnog ronioca koji više izgleda kao morski pas dok neprimjetno klizi ispod površine vode. Par izrona svakih nekoliko minuta ipak odaje da se radi o vrhunskom sportašu koji može držati dah nestvarno dugo.
Dok mirno čekamo da “tamna mrlja” opet izroni, drugi plivači i ronioci nam govore kako im je drago da snimamo Vanju jer se radi o vrhunskom sportašu i izvanrednom primjeru za djecu kakvih nedostaje u medijima. Srećom, Vanja Peleš je na nedavnom Prvenstvu Hrvatske u ronjenju na dah osvojio prvo mjesto pa su mu i treninzi nešto lakši, stoga je mogao odvojiti par minuta za nas da saznamo više o sportu u kojem Hrvati briljiraju, ali i o puno važnijim pitanjima.
Za mnoge držanje daha znači duboki udah i gledanje štoperice. Kako ustvari izgledaju pripreme svjetskog prvaka na dah za nove rekorde?
Da ima i tu neke istine jer neki treninzi se svode praktično i na to, ali zapravo taj dio posla uglavnom tako izgleda više za trenera nego sportaša (smjeh). Sama priprema za vrhunske rezultate na velikim svjetskim natjecanjima je opsežan i dugotrajan proces koji uglavnom kreće odmah nakon kratke ljetne stanke i relaksacije. U početku nove pripremne sezone baziramo se na uglavnom na višestranoj bazično funkcionalno motoričkoj pripremi, dominantno aerobnog tipa, što bi značilo da u treninzima imamo dosta trčanja, plivanja, vožnje bicikla i ostalih aerobnih aktivnosti te polako krećemo i s treninzima ronjenja u bazenu, ali uglavnom su to kraće dionice ronjenja i s većim pauzama generalno. Kroz godinu sve više i više sati provodimo u bazenu ili moru i treniramo ono što se u biti zove samo ronjenje na dah i pokušavamo doci do nekog „savršenstva“ same tehnike i izvedbe kako bi uloženi rad u jedinici vremena polučio najdalji ili najdublji rezultat vrijedan svjetskih titula i rekorda.
Je li Vaš sport opasan?
Ne bih ga okarakterizirao opasnim, ali zapravo postaje opasan samo ako se ne držimo nekih osnovnih pravila ovoga sporta, a najbitnije je da uz sebe uvijek imamo stručnu osobu koja pazi na vašu sigurnost, bilo to u moru ili bazenu. Nikako ne smijemo roniti sami i bez nadzora, to je prvo i zlatno pravilo ovoga sporta koje se ponavlja i naglašava u svim edukacijama vezanim uz ovaj sport. Moglo bi se reći da sport spada i u ekstremne sportove pošto se probijaju vremenske granice i dubine koje su zapravo „običnim ljudima“ pomalo nezamislive i fascinantne.
Što vam je draže, trening u bazenu ili moru?
Pa svakako bi tu na prvo mjesto stavio trening u moru. To je ambijent koji je puno ugodniji od bazena i na ronioca djeluje vrlo opuštajuće. U bazenu uvijek znate što vas čeka, konstantna daljina i dubina i mnogobrojne pločice. U moru je svaki dan drugačiji i nikada uvjeti nisu isti, a kada se poklopi da su idealni za ronjenje tada to postaje pravi gušt u odnosu na jedan trening u bazenu. Rekao bih da su i treninzi u bazenu puno teži i monotoniji, češće ćete se u bazenu tjerati do nekih svojih krajnjih granica pa samim time to zna biti i mentalno dosta naporno.
Posjetili ste mnoga svjetska mora i oceane, kako bi usporedili naš Jadran s njima?
Generalno gledano u usporedbi s ostalim svjetskim morima i oceanima Jadransko more je vrlo malo i jedan dosta zatvoreni ekosustav koji je povezan sa Sredozemnim morem, ali opet to je jedna od značajki Hrvatske po kojoj smo prepoznati u cijelom svijetu. Svi smo svjesni klimatskih promjena do kojih je došlo antropogenim djelovanjem koje se neminovno događaju i uzrokuju razne negativne ekološke promjene i u samom Jadranu. Prvenstveno mislim da je za očuvanje Jadrana potrebno više slušati struku i primjenjivati njena saznanja. Vjerujem da imamo dovoljno stručnog kadra i znanstvenika koji bi napravili vrhunske rezultate u očuvanju da im se za to pruži prilika i daju veće ovlasti. Svakako tu treba spomenuti prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije i nikako ne smijemo zanemariti edukaciju postojećih i budućih naraštaja.
Koliko vam je ekologija bitna u sportu i u privatnom životu?
Stajališta sam da bi nam ekologija svima trebala biti bitna kako bi se njenim saznanjima mogli što bolje koristiti u samoj zaštiti prirode. Dugo vremena sam kao klinac proveo u izviđačima koji su mi obilježili dobar dio života i usadili u mene puno toga dobroga što se tiče brige o prirodi i suživotu s njom, pa sam i igrom slučaja završio i fakultet Šumarstva tako da sam zapravo puno vremena proveo učeći o ekologiji i zanimajući se za nju.
Kao veliki zagovornik zaštite okoliše, postali ste i ambasador White Sharka. Kako je došlo do suradnje?
Do suradnje je došlo preko klupskog prijatelja koji me predložio svojim prijateljima u White Sharku kao potencijalno zanimljivog kandidata za njihovog ambasadora. Puno vremena provodim u moru u raznim aktivnostima (podvodnom ribolovu, ekološkim akcijama čišćenja, treninzima ronjenja na dah, edukacijama u ronjenju na dah...) te imam direktan kontakt sa svijetom ispod površine. Kroz razgovor smo shvatili da imamo vrlo slične poglede oko zaštite okoliša i da bih se dobro uklopio u njihovu inicijativu.
I za kraj, kako bi potaknuli one najmlađe da se krenu baviti ronjenjem na dah?
Najmlađima bi kao prvo savjetovao da se krenu baviti bilo kojim sportom i da žive zdravo. A za ronjenje bi im rekao da je to jedan fantastičan sport u kojem će se naučiti uživati u odličnom mediju kao sto je voda ili još bolje more. Njima bi sigurno privukao pozornost kada bi ima rekao da se u ronjenju može postići osjećaj vrlo sličan letenju, što nam je sigurno svima dok smo bili klinci bila velika maštarija u našim snovima.
Sadržaj nastao u suradnji s White Sharkom.
