U srijedu je u 31. kolu HNL– a Rijeka nakon kikseva Hajduka i Dinama propustila ogromnu priliku odvojiti se na plus tri od Splićana i na plus sedam od Zagrepčana u borbi za naslov prvaka domaćim 2:0 porazom protiv Osijeka, ali još uvijek stoji na vrhu prvenstvene ljestvice. S jedne strane je itekako impresivno da je Rijeka još uvijek na liderskoj poziciji, ali se s druge strane vrlo očito vidi snažan pad momčadi Radomira Đalovića u zadnje vrijeme. Jedno ne isključuje drugo te obje strane imaju validne argumente.
Rijeka je bila lider i pri završetku jesenskog dijela HNL– a, a da pritom nije upisala niti jedan jedini poraz. Samo u posljednjih pet ligaških utakmica Riječani su, od kraja ožujka pa do sad, upisali tri poraza, protiv Slavena, Istre 1961 i Osijeka, od čega su ova dva potonja djelovala prilično uvjerljivo i rutinirano, bez neke istinske nade da Rijeka može upisati puni plijen. Čak je u tom periodu Rijeka prilično klimavo izgledala i u svojim ligaškim pobjedama protiv Varaždina i Lokomotive, a posebice u onoj u polufinalu Kupa protiv Istre. Ovog proljeća Rijeka ima zanimljiv običaj da nakon pobjeda protiv glavnih rivala upisuje kikseve. Krajem ožujka su Riječani nakon impresivne 3:0 pobjede protiv Hajduka izgubili protiv Slavena, a krajem veljače i početkom ožujka su nakon velikih pobjeda protiv Dinama (4:0) i Hajduka (3:1) remizirali protiv Gorice i Šibenika.
Iza ovog generalnog rezultatskog pada vjerojatno stoje brojni argumenti, no jedan itekako iskače – umor. Rijeka nema ni približnu dubinu kadra te rotacijsku moć kao Dinamo ili Hajduk. Pogled na njihov najčešći kadar na klupi nam govori i zašto je tome tako: Todorović, Manev, Burčul, Raguž, Kitin, Oreč, Goda, Ilinković, Rukavina, Butić, Dogan i Saho. Uz dužno poštovanje svim tim igračima, sveobuhvatno ovo po kvaliteti zaista ne izgleda ni blizu kako bi trebala izgledati klupa za pričuve momčadi koja se bori za naslov prvaka Hrvatske. Vjerojatno je toga svjestan i sam Đalović koji uvjerljivo najmanje rotira (osim kad je prisiljen na to) od trenera koji su u borbi za naslov, pa samim time od prvotimaca Rijeke više ne vidimo onaj visoki tempo na kojeg smo ove sezone naviknuti, što s obzirom na okolnosti i ima logike.
Taj manjak dubine kadra, pak, vrijedi i kao argument za pohvaliti Rijekine rezultate. Ove sezone Rijeka je, redom, ostala bez Pjace, Labrovića, Hodže, Mitrovića, Dilavera, Bande, Obregona, Veige, Galešića, Smolčića i Pašalića, a ne može se reći da je po individualnoj kvaliteti na tržištu uspjela nadomjestiti baš sve te igrače, možda čak ni pola njih. Igrači poput Djouahre, Devetaka i Petroviča koji su prije bili 'duboko zakucane' pričuve sad su iznimno važni prvotimci, što je još jedan dokaz da Đalović na raspolaganju nema ni približan 'materijal' koji je prošle sezone imao Željko Sopić. Unatoč očitom padu, sama činjenica da je Rijeka sa svim ovim okolnostima još uvijek u igri za dvostruku krunu je za pohvalu.
Bez obzira na sve Rijeka ima realne šanse osvojiti prvenstvo. Ako pobijedi Hajduk ili izvuče neriješeno u slijedećoj međusobnoj utakmici vjerojatno je prvak. Dinamo je otpisan, s Perkovićem ne može složiti niti dobru taktiku, a od prije ima ogromne probleme s kadrom, sve u skladu s upravom. Tako da su to sigurni bodovi za Rijeku, ali i za Hajduk, te će stoga odlučivati međusobni ogled.