I u godinu u koju smo zakoračili braća Sinković ušla su kao najtrofejniji aktivni hrvatski sportaši. U tom smislu nije im ravna čak niti neponovljiva diskašica Sandra Perković koja ima 17 medalja na najvećim svjetskim natjecanjima jer Valent i Martin ih imaju čak 22 – četiri olimpijske, devet svjetskih i devet europskih odličja.
Nakon što su ponovno promijenili disciplinu, s trostrukim olimpijskim pobjednicima, 37-godišnjim Valentom i 14 mjeseci mlađim Martinom, porazgovarali smo odvojeno. Htjeli smo da ne utječu jedan drugome na odgovore ili da se ne nadovezuju na onog prvog.
Na skali od 1 do 10, koju biste si ocjenu dali za učinjenoj u prošloj godini u kojoj ste kao četverac bez kormilara osvojili europsko srebro?
MARTIN: Ja bih rekao između šest i sedam. Nije da smo totalno podbacili, ali osjećam da je podbačaj jer smo nakon Prvenstva Europe na Svjetskom prvenstvu nazadovali. Morali smo napraviti više.
VALENT: Godina je za ocjenu četiri jer najvažnije natjecanje bilo je Svjetsko prvenstvo, a tu smo loše prošli. Ne samo da smo više očekivali nego smo i jako puno zaostali za pobjednicima. Da je to bila neka druga, a ne postolimpijska godina, kada ima manje posada u igri, taj zaostatak bi bio još nekoliko mjesta više.
Koliko vas je pogodio neulazak u finale Svjetskog prvenstva?
MARTIN: Nije mi bilo drago, no s obzirom na to da sam osjetio da nam čamac ne ide kako smo se nadali, pripremio sam se i za to. Uvijek se nadaš da će ti se baš u utrci poklopiti, no to se rijetko događa.
VALENT: Dosta me pogodilo iako me nije puni iznenadilo. Tijekom cijelih priprema nije nikad bilo da smo skroz zadovoljni, no nisam mislio da se nećemo uspjeti plasirati u finale SP-a.
Zašto se vaša posada četverca bez kormilara s braćom Lončarić raspala?
MARTIN: Ne bih znao reći. Nismo uspjeli skupa gurati čamac niti se skupa kretati po čamcu. I u tome je razlika između medalje i sedmog mjesta.
VALENT: Osjećaj da potpuno skupno guramo nismo mogli dobiti. Nismo imali skupnost u provlaku vesala kao i u kretanju u čamcu, a bez toga nema velikih dometa.
Kako ste došli do odluke da to bude dvojac na pariće (svaki s po dva vesla) ako se zna da ste na posljednjim Olimpijskim igrama osvojili zlato u dvojcu bez kormilara (svaki po jedno veslo)?
MARTIN: Trener Bralić i ja smo više naginjali dvojcu bez, a Valent je izrazito htio dubl jer mu je to izazov. Ja sam više bio za dvojac bez jer smo jako puno vremena proveli da bismo došli do razine olimpijskog zlata. No, s obzirom na to da je nama svejedno a da Lončarićima više odgovara dvojac onda je ovo ispravna odluka.
VALENT: Ja sam bio više za dubl zbog gušta, ali i zbog toga da se Lončarići mogu vratiti u svoju disciplinu, u dvojac. A mi možemo jednako dobro voziti obje discipline.
U kojoj mjeri je ta odluka bila uvjetovana i procjenom vaših izgleda za odličja na Olimpijskim igrama u Los Angelesu?
MARTIN: Definitivno velika jer cijeli ciklus je podređen Olimpijskim igrama. Da smo gurali četverac bez još godinu-dvije, možda bi to sjelo, a možda i ne bi, a onda bismo gubili vrijeme.
VALENT: To je nemoguće procijeniti jer se u dvije sezone puno toga može promijeniti. Ovo nije temeljeno na konkurenciji koja nas čeka, nego više na onome što mi mislimo da možemo.
Od svih vaših zlata, a imate tri olimpijska, šest svjetskih i sedam europskih, koje u vašem sjećanju bliješti najvećim sjajem?
MARTIN: To je svakako ovo posljednje olimpijsko osvojeno u Parizu jer smo do njega najteže došli, u posljednjim metrima, uz dosta dramaturgije. Što više vrijeme prolazi, to mi je zlato sve sjajnije. Inače, mene je ta utrka toliko iscrpila da nakon pobjede nisam bio euforičan kao što bi to čovjek očekivao.
VALENT: Najdraže mi je pariško zlato zbog dramaturgije uz koju smo do njega došli i zbog toga kako su ljudi na to reagirali. Prilično smo zaostajali, bili smo u izgubljenoj poziciji i pobijedili. Najdominatnije izboreno zlato bilo je ono u Tokiju, također u dvojcu.
Za kojim zlatom, a da vam je bilo nadomak ruke, ali ga niste osvojili, najviše žalite?
MARTIN: Kao što smo ovo pariško zlato osvojili tako smo ga izgubili na Svjetskom prvenstvu 2017. u Sarasoti. No, u tom trenutku nismo bili tehnički dorasli tom izazovu. Žalim i za zlatom na Olimpijskim igrama u Londonu no tada zlatu nismo bili ni blizu.
VALENT: Ponekad razmišljam o Londonu jer smo ondje kao četverac na pariće vrijedili za zlato, a bili smo drugi. Nakon ova tri zlata za njim još više žalim jer bismo s četiri zlata u Los Angelesu mogli konkurirati velikom Redgraveu koji ih ima pet. Pogodio me i poraz 2017. na SP-u kada smo u dramatičnom finišu izgubili od Talijana, na način na koji smo u Parizu pobijedili. Bila nam je to prva godina u dvojcu, imali smo energije, ali smo se tehnički raspali.
Osim ovog posljednjeg, koji vam je neuspjeh najteže pao?
MARTIN: London me pogodio ali i Svjetsko prvenstvo 2009. kada smo, u četvercu na pariće, izgubili za dlaku. U finišu su nas pretekli Nijemci i u tom trenutku je to bio težak udarac. No, bili smo mladi i puno toga dobroga je uslijedilo. Da je to bilo jedino što smo postigli i da medalju nikad nismo osvojili, onda bih imao osjećaj da mi je baš to najteži poraz u karijeri.
VALENT: Mene je najviše pogodilo četvrto mjesto u dublu na SP-u u Račicama. Bilo mi je to posve neobjašnjivo jer tu sezonu nismo izgubili nijednu utrku, a i za nama je bio niz godina u kojima smo osvajali zlata ili srebra. Tada smo prvi put osjetili teret godina.
Kao dječarac, o kojoj vrsti slave i uspjeha ste sanjarili?
MARTIN: Nisam puno sanjario o velikim rezultatima, već sam si rekao idem dati sve od sebe da vidim do kuda mogu stići. Jest, uvijek mi je bila želja otići na Olimpijske igre.
VALENT: Nisam ja nikad razmišljao puno unaprijed niti sam sanjario da ću biti olimpijski pobjednik, ali jesam sanjario o odlasku na Olimpijske igre.
Tko vam je kao djetetu bio uzor? Poput koga ste htjeli biti?
MARTIN: Meni su svi vrhunski sportaši uzori. Ne mora to biti pobjednik, već netko tko je u karijeri učinio maksimum.Svakom takvom sportašu se divim, divim se svima koji su dosegnuli svoj maksimum.
VALENT: Meni su to bila braća Skelin od naših veslača te Slovenci Čop i Špik. Oni su nas najviše naučili, oni su imali najveći utjecaj na našu karijeru.
Imate li sada, ako vrlo trofejan sportaš, nekog idola?
MARTIN: Jedan od ljudi koje jako cijenim bio je Iztok Čop koji nam je pomogao i ostavio snažan dojam. Cijenio sam i braću Skelin.
VALENT: Meni su idoli Novozelanđani koji su u dvojcu bili osam godina nepobijeđeni. A divim se i skifistima Drysdaleu i Syneku. Izvan našeg sporta to je Federer.
S kim ste od hrvatskih sportaša izvan vašeg sporta najviše povezani?
MARTIN: Znam se vidjeti sa skijašem Zubčićem, a kako su jedriličarska braća Fantela, biciklist Ranteš i skijašica Ljutić u Red Bullu, njim vidim češće no ostale. Recimo, karatašku braću Kvesić znam viđati po događanjima.
VALENT: Filip Hrgović mi je vjenčani kum, a često se čujem i vidim s Marinom Čilićem, ali i s Tinom Srbićem i Gordanom Giričekom. U posljednje vrijeme znam igrati belot u društvu s Krunom Simonom pa čak i sa Zvonom Bobanom. Volim čuti od sportaša dobra iskustva vezana uz ulaganja izvan sporta, od njih se ima što naučiti.
Koji sport najviše volite gledati, bilo televizijski bilo uživo, a koji volite prakticirati?
MARTIN: Gledati mi je najdraže američki nogomet. To mi je baš strast. Inače više ne prakticiram sportove u kojima se mogu ozlijediti kao što su nogomet i košarka, a košarku baš volim igrati. Sada su to trčanje, bicikl i skijaško trčanje.
VALENT: Posljednjih deset godina volim pogledati, ali i zaigrati, tenis. Volim pogledati atletiku i plivanje, ali i američki nogomet čiji je brat veliki fan. No, otkako su se sinovi rodili, petogodišnji Karlo i trogodišnji Luka, televiziju manje gledam.
Kako doživljavate svog trenera Nikolu Bralića? Kao autokrata, učitelja ili očinsku figuru?
MARTIN: Sve pomalo. Ne mogu reći da je Brale diktator, ali voli da je sve po njegovu. Ne zato da bi to tako bilo, već zato što zna kako treba raditi i tu nema pregovora. S godinama on od nas traži puno više povratnih informacija nego prije. Kada bismo mu rekli da smo jako umorni, promijenio bi trening da nas ne dovede u stanje zamora materijala.
VALENT: Brale nije autokrat, on je više učitelj. Ima autoritet znanja i kužimo da ga je dobro poslušati. Ima visoke zahtjeve, ali mora imati za ono što svi zajedno želimo postizati.
Koja vrsta treninga vam najteže pada?
MARTIN: To su treninzi tolerancije na kiselost. Kod nas recimo to izgleda 250 metara maksimalno vučemo, 250 metara odmora i tako više puta. To bude jako teško i nakupi se u mišićima puno kiseline. A ta tolerancija je važna jer mi imamo intenzivan start i ne smije se dogoditi da nas ta kiselina obeshrabri.
VALENT: Zimsko razdoblje manje volim pa tako i rad na ergometru. Draže mi je biti vani, voziti bicikl.
Kako se vidite za pet, a kako za deset godina?
MARTIN: Volio bih za pet godina još veslati. Sve više razmišljam da bih i nakon Igara u Los Angelesu volio nastaviti, dakako ako će mi tijelo dopustiti. Za deset godina unaprijed nemam konkretan plan. Doduše, volio bih da uspije naš biznis sa zdravim pločicama i kašicama koji smo pokrenuli supruga i ja i nazvali ga Raw Spirit.
VALENT: Dalje od Igara u L.A.-u ne razmišljam. Nisam još donio odluku hoću li tada veslati, a ni neću tako skoro. Volim ovaj način života, ali sam i svjestan da karijera ne može trajati dovijeka. Znam da više ne možemo biti dominantni, no kada osjetim da nismo više konkurentni za odličja, onda ću vjerojatno stati.
Koliko vam ide ili ne ide u prilog što će se u Los Angelesu voziti utrke na 1500 metara?
MARTIN: Nije to dobro za nas, ali valja nam se prilagoditi, odnosno i dalje raditi na toleranciji na kiselost i na snazi. Sigurno ćemo i simulirati neke uvjete, a bilo bi dobro da u to ime i žrtvujemo neku utrku. Idealno bi bilo da se dogovori nas više čamaca da damo sve od sebe na 1500 metara, ali mi to nekako nerealno zvuči.
VALENT: Naš trener već razmišlja o tome svjestan da će nam trebati više snage i više anaerobnih treninga. Po našoj dobi nama to manje odgovara, jer to je osobina koju gubiš što si stariji, no kako će se ta utrka voziti u većem broju zaveslaja, možda to možemo kompenzirati tehnikom. Vjerujem da ćemo u ime prilagodbe na to i žrtvovati koju utrku, ponajprije neki Svjetski kup koji nama ionako ništa ne znači jer nema ni novčanih nagrada.
Koja vam je u slobodno vrijeme najdraža zanimacija?
MARTIN: Volim prošetati sa suprugom, otići na piće s prijateljima ili na izlet u prirodu. Bez obzira na to što mi oko Samobora imamo puno brda, ipak rijetko idemo hodati jer za to obično nemam vremena.
VALENT: Volim se naći s prijateljima sportašima i kartati poker ili pak belot. Volim odigrati partiju tenisa.
Vidite li se nakon karijere u olimpijskom veslanju u onom odobalnom?
MARTIN: Ne jer ne mislim da bih bio dovoljno dobar. Neću se zavaravati. Bilo bi super, ali da mogu – ne mogu.
VALENT: Možda bih mogao biti dobar jer sam eksplozivan i snalazim se po različitim uvjetima. No, to je ipak puno neizvjesnije veslanje od ovog standardnog u kojem, ako si bolji, nitko i ništa te ne može zaustaviti.
Otvori KEKS Pay
