Je li moguće da je aktualni vladar Bijele kuće, koji s nevjerojatnom lakoćom najavljuje da će Sjedinjene Države upravljati Venezuelom sve dok se ne uspostavi vlast koja će biti politički i ekonomski kompatibilna s američkim interesima, zaboravio kobne pogreške svog republikanskog prethodnika Georgea Busha mlađeg iz Afganistana i Iraka, kada je slična lakoća i podcjenjivanje dovelo do vala nasilja, porasta ekstremizma i kaosa koji i danas gledamo na Bliskom istoku?
Infantilna Trumpova fascinacija spremnošću američkih vojnih specijalaca te oduševljenje brzinom i nasiljem tijekom realizacije operacije otmice venezuelskog diktatora i njegove supruge – što je neumjereno proglasio napadom kakav još nije viđen od Drugog svjetskog rata i jednim od najimpresivnijih, najučinkovitijih i najmoćnijih prikaza američke vojne moći i kompetencije u američkoj povijesti – kao i očita improvizacija kojom je najavio da će SAD voditi zemlju sve dok ne bude bilo moguće provesti "sigurnu, pravilnu i razboritu tranziciju", jasno upućuju na ponavljanje najopasnije zablude Busheve administracije, one koja je smatrala da je rušenje režima najteži dio i da je sve što će kasnije uslijediti tehničko pitanje. U Iraku se, kao što znamo, dogodilo upravo suprotno. Vojni dio bio je brz i relativno bezbolan, ali je odluka o raspuštanju vojske i državnih struktura proizvela vakuum koji su brzo popunili ekstremisti, što je dovelo do političkog, institucionalnog i društvenog kolapsa i kaosa neviđenih razmjera.
Sada su svi protiv Trumpa iz ovog ili onog političkog razoga. Odjednom se pokazuju scene kako ljudi u dugom redovima čekaju na hranu i drugo. A da je to bilo već godinama tako, ne spominje se. Prema iskazima ljudi narod je zaista već skoro gladovao i nije imao slobode, i to u jednoj zemlji koja je jako bogata resursima.