Poput prethodnog člana ocjenjivačkog suda Roka Lenija Ukića, i Krunoslav Simon je bivši laureat Večernjakova izbora, a razlika je u tome što je Simon pristupio ovom glasanju kao još uvijek aktivni košarkaš. No, bez brige, nije ovdje u pitanju sukob interesa jer Đuks sa svojih 39 godina igra u drugoligaškom klubu i to ponajviše zato da bi pomogao ocu Đuri, treneru Samobora, kako bi ovaj klub uveo u najviši rang koji se u hrvatskoj košarci zove Favbet Premijer ligom.
– Nisam u Samoboru samo zbog oca već me potiče i predsjednik kluba Maroević, čovjek zbog kojeg taj klub i postoji jer ga on svojim fanatizmom i snalažljivošću i održava. On je prvo nagovorio mog oca, a onda i mene da se uključim u tu priču. Tek kada sam i sam uskočio, shvatio sam koliko treba truda i rada da bi takav klub opstao. Zasad idemo dobrim putem i ja se nadam da će se ta uzlazna putanja nastaviti, ne samo po rezultatima prve momčadi već i u radu s mlađim uzrastima.
Kakav je odnos između trenera (oca) Gjure i igrača (sina) Krune?
– On je dugo bio u ženskoj košarci, a ja u Euroligi i razumije da sam ja sada koliko igrač toliko i asistent. Obojica smo u godinama kada smo prijatelji, kada nemamo više taj isključivi odnos oca i sina. Užitak mi je s njim provoditi vrijeme jer se uz igru i podružimo. Ponekad se iznerviramo, malo i posvađamo, no da ne igram kod njega u momčadi, zacijelo ne bih provodio toliko vremena s njim.
Zamijetili smo da Kruno puno sudjeluje u minutama odmora?
– Nadam se da moja riječ kod suigrača ima težinu, pokušavam im ukazati na neke stvari koje su se meni događale kada sam bio u njihovim godinama. Dakako, kada se igra utakmica, kada puls skoči i ponestane kisika u mozgu, onda ima svega.
Je li to neki lijepi uvod u trenersku karijeru?
– Ja se nadam. Hoće li to biti u Samoboru ili negdje drugdje, ali bih htio ostati u košarci.
A klupsku karijeru proveo je igrajući za velike klubove poput španjolske Unicaje, ruskog Lokomotiva, talijanskog Milana i turskog Efesa. A s posljednje spomenutim turskim velikanom bio je i dvostruki europski klupski prvak, a nuđeno mu je i da produži ugovor. Je li tada, u ljeto 2022., donio ispravnu odluku kada je odlučio vratiti se u rodni mu Zagreb.
– Za mnom je bilo pet jako lijepih sezona u Efesu i nisam htio doći u situaciju da netko iz kluba, nakon nekoliko mjeseci, postavi pitanje je li produženje mog ugovora bila njihova dobra odluka. Jer osjetio sam tada da to više nije to.
Igračko umirovljenje tada je odgodio pristupanjem Cedeviti Junior.
– Išao sam onom putanjom koju sam osjećao i jako mi je lijepo bilo u Cedeviti. Nažalost, potkraj sezone se ozlijedilo puno igrača pa nismo dobili priliku za ozbiljniji rezultat. No, ja sam tu sezonu uživao baš kao što sada uživam i u igranju za Samobor koji je rang niže. To je sada rang koji mi odgovara jer imam puno vremena za obitelj i odmor.
Prigovara li mu supruga s obzirom na to da imaju troje djece, a samim time i dosta roditeljskih obveza.
– Prigovori tu i tamo, no ona se naviknula na obveze sportaša. Da ne igram, išao bih gledati te utakmice i svakako bih bio uz košarku.
Samobor je trenutačno vodeća momčad takozvane Prve lige s jako dobrim izgledima da se izbori za najviši rang? Vidi li Kruno sebe na parketu i sljedeće sezone?
– Ja sebe ne vidim, no ako bude takav splet okolnosti da se odigra koja utakmica, o tome se može raspravljati. Treba vidjeti, ako se ostvare ambicije u kojoj funkciji bih ostao i kako bismo to izveli. Samobor je sredina koja gospodarski dobro stoji, koja svakim danom ima rast, a nema niti jedan klub u najvišem rangu i s te strane bi i gradu to trebalo biti zanimljivo. Ja se nadam da će se ostvariti moja ideja da to bude još jedna lijepa sredina za mlade igrače koji ne pripadaju rangu ambicija Zadra, Splita i Cibone, ali imaju priliku razvijati se.
Dva bivša euroligaša Kruni su odala posebnu počast.
– U Milanu sam ušao u njihovu Kuću slavnih i nas je 35-40, a Efes je dosad umirovio samo dva dresa, jedan je moj. To je pokazatelj da nije najvažnije zabijati najviše koševa i naganjati statistiku. Meni nije bilo ni na kraj pameti da će se to dogoditi, no valjda su ljudi prepoznali da sam bio bitan dio te šampionske momčadi. Uostalom, Istanbul sam osjećao kao svoj drugi dom i moja supruga i kćeri su uživale u svakom trenutku provedenom u tom gradu.
S obzirom na to da je iz svog matičnog hrvatskog kluba (KK Zagreb) u inozemstvo otišao tek s 27 godina, kada odvrti film svoje karijere, bili otišao ranije van?
– Ja sam oduvijek htio otići samo u momčad koja igra Euroligu, nikad zbog financija. Stvarno sam zadovoljan svim odlukama koje sam donosio. Bilo je situacija kada sam morao odlučiti, kao u Kubanju, kada sam imao trogodišnji ugovor na stolu, a ja sam odlučio ići u Milano. No, na kraju s osvojene dvije Eurolige s Efesom, to mi je bila potvrda da sam napravio sve kako treba i pokupio šlag.
Ipak, ima li i kao takav i pokoju neostvarenu košarkašku želju?
– Imam, medalju s reprezentacijom. Svima nama je to najveća žal. Oko toga smo potrošili najviše emocija kroz sva ta okupljanja, pripreme, nastupe na velikim natjecanjima. Nekoliko puta smo bili blizu, ali nikad nismo ostvarili svoj san. Vjerujem da ne govorim samo u svoje ime nego da se tako osjećaju i Žorić, Ukić, Bogdanović, Šarić pa i ovi mlađi od njih. Ovo što su doživjeli rukometaši lijepa je slika koja će im ostati za cijeli život. A i mi smo osjećali da to imamo u sebi i jako nam je bilo stalo, ali nismo uspjeli.
Kako smo kao reprezentacija dospjeli do ruba prvog neodlaska na Eurobasket u povijesti neovisne Hrvatske?
– Padom kvalitete i nema nam druge nego ojačati klubove, to je jedini put. Bez jakih Cibone, Splita i Zadra nema ničega i stalno ćemo pretakati iz šupljeg u prazno. Mi smo na prošloljetnom turniru u Grčkoj bili na jednu utakmicu od plasmana na Olimpijske igre, a već nakon šest mjeseci imamo situaciju koja prijeti neodlaskom na Eurobasket. To je za upaliti sve alarme, to je stvar koja će nas jako udariti ako se to dogodi, a čini mi se da nas samo čudo može spasiti.
Što bi bilo da je, za ovu akciju, izbornik i njega pozvao?
– Ja sam svoju epizodu završio. Ja više ne mogu pratiti tu razinu, tu trku, to je sada samo priča za kafiće.
Možda bi mogao izvesti nekoliko svojih haklerskih minijatura?
– Da, ali ne protiv Francuza. To mogu u drugoj ligi, za rang više je već upitno, a ovo je dva ranga iznad.
I dok njegov biološki (igrački) sat otkucava, Krunina ljubav prema Dinamu i vatrenima ne posustaje.
– Ja sam odrastao uz taj klub i odlasci na nogometne utakmice su mi neka vrsta izlaska. Netko ide u kafić, netko u restoran, a ja sa svojim stalnim društvom na stadion gdje se lijepo podružimo uz gledanje utakmice.
Za kraj ove priče, pogledajmo kako pak izgleda Krunin poredak najboljih hrvatskih košarkaša za 2024.?
– Zubac je broj jedan. Stasao je, igra vrlo dominantno čak i u NBA reketima. Za svoju masu i visinu je dosta pokretljiv i danas nedostaje takvih centara koji zabijaju s "low posta". I u našoj reprezentaciji se vidjelo koliko je lakše igrati kada se dobije dubina. Hezonja se pak isprofilirao u nositelja jednog od najjačih euroligaša. Na vrijeme se vratio u Europu i s određenim zakašnjenjem ostvario svoj puni potencijal. Jako mi se sviđa kako igra. Premda i dalje ima impuls da odluči opaliti s osam metara preko ruke, to je u prihvatljivim količinama jer i kroz to dolazi do izražaja njegova igračka moć.
Na treće mjesto Simon je stavio svog davnašnjeg suigrača iz KK Zagreba.
– Svaki put se rastužim kad se sjetim da tog kluba više nema, a dao je puno igrača, pa tako i Antu Tomića, ali i trenera. Otkako se Zagreb ugasio naš sport ide silaznom putanjom. Inače, Tomić za svoj Joventut i danas igra na isti način na koji sam ja navikao s njim igrati. Sigurno da mu tijelo u 38. godini nije isto no i dalje dominira znanjem, a očito vodi i računa o svom tijelu. Po meni je za njega bilo mjesta u NBA ligi, no on valjda nije mogao prihvatiti da je u Europi jedan od boljih i da bi trebao ići negdje gdje se treba dokazivati iznova.
I na četvrtom i petom mjestu su igrači iz reketa.
– Za Šarića mi je žao što je ostao i ovu sezonu u NBA ligi jer bi imao puno toga pokazati u Euroligi. To se najbolje vidjelo u reprezentaciji u kojoj je bio dominantan visokim igračima iz ostalih reprezentacija. I zato se nadam vidjeti ga nekoliko sezona u Europi. Miro Bilan ima 35 godina i ja sam stvarno ugodno iznenađen koliko je on u jakoj ligi kao što je talijanska efikasan. On je uvijek imao tu snagu za završetke pod košem.
