Roko Leni Ukić (40), dugogodišnji reprezentativac i najnoviji izbornik kadetske reprezentacije, jedan je od najelokventnijih sugovornika kojeg ćete sresti među košarkašima pa bi bila šteta ne imati ga u tradicionalnoj Večernjakovoj anketi. I on je, kao i njegovi prethodnici u ovom serijalu, na vrh piramide stavio centra LA Clippersa.
– Ivica Zubac za mene je u ovom trenutku uvjerljivo naš najbolji košarkaš iz čistog razloga jer je jedini od svih naših igrača afirmirani NBA starter. Bez obzira na staturu, on se izvrsno kreće, nema problema s mobilnošću. Uz sjajnog Jamesa Hardena, vrhunski je "roler" i finišer. Drugi je kriterij ono što je ponudio igrajući za reprezentaciju, čiji je prošlog ljeta bio stožerni igrač.
Još su dva stožerna reprezentativca vrlo visoko u Ukićevu poretku.
– Hezonja je s Realom dospio na Final Four i konstantno igra na najvišoj europskoj razini. Šarić je na broju tri samo u odnosu na ono što smo vidjeli u dresu reprezentacije jer je u svojim klubovima minutažu dobivao na kapaljku.
Matković nije slučajno u NBA
Na četvrtom je mjestu najmlađi hrvatski NBA igrač, a peti je dvostruki MVP ABA lige:
– Nijedan igrač ne može slučajno dospjeti u NBA ligu pa tako nije ni Karlo Matković. On se u Pelicansima trenutačno traži, a možda će i dobiti minutažu jer će njegov klub vrlo brzo ostati bez izgleda za doigravanje. Šteta je što ga nije bilo u reprezentaciji, za koju je ponovno zaigrao Luka Božić i odigrao dvije dobre utakmice protiv BiH. Iz poštovanja prema ABA ligi i našoj ligi, u kojoj je dominirao, zaslužuje mjesto u top pet.
Među petoricom najboljih nema osmerostrukog laureata Bojana Bogdanovića.
– Bojan je nesumnjivo naš najbolji košarkaš u posljednjih 20 godina, najbolji igrač svojeg naraštaja. Mi koji smo osvajali ovaj trofej prije njega nekako smo bili izjednačeniji, no onda je on napravio iskorak sa svojom razinom u NBA ligi i reprezentaciji. Ta ozljeda poremetila je njegove planove, no treba biti iskren i reći da on dobro gazi u 36. godinu te da vrijeme radi svoje i vjerujem da nema ništa protiv što je predao štafetu.
Jedne godine Bojan je podijelio tu nagradu s Darijem Šarićem, koji nikako da dobije minutažu koju igrački, nama se čini, posve zaslužuje. Bi li mu Roko preporučio da se vrati u Europu poput Hezonje?
– Ne bih nikome ništa preporučivao jer svatko ima neke svoje motive, kako obiteljske tako i financijske i igračke. Mi kao ljubitelji košarke voljeli bismo ga vidjeti na terenu, a na njemu je da odluči. Darija su u NBA ligi zacijelo zadržale i opcije igranja s Curryjem, a potom i s Jokićem i pitanje je bi li se Hezonja vratio da je imao slične opcije. Često i splet okolnosti diktira vašu odluku.
Ukić je Večernjakov košarkaš godine bio 2010. Je li to i iz njegove perspektive bila njegova najbolja godina?
– Godinu prije izgubio sam za jedan bod od Ante Tomića, za što je isključivi razlog bio moja mala minutaža u Bucksima nakon razmjene iz Toronta. Imao sam ja i one dobre dvije godine kada sam igrao za Panathinaikos, ali tadašnji su laureati imali zapažena ostvarenja. Ovaj izbor najčešće jest objektivan, no postoje i situacije u kojima neki anketirani ne gledaju širu sliku, već budu usredotočeni na jednu stvar.
Drago nam je čuti da Roko pozorno prati ovu anketu, jedinu koja bira najboljeg košarkaša države, i to kao netko tko je za Hrvatsku odigrao šest Eurobasketa, dvoje Olimpijske igre i dva svjetska prvenstva. Na kojem se od tih natjecanja osjećao najbolje?
– Mislim da sam na Eurobasketu u Poljskoj 2009. bio na razini top 10 igrača tog Prvenstva.
I danas žalimo zbog njegove treće osobne, zbog koje je izbornik Aco Petrović drugo poluvrijeme olimpijskog četvrtfinala sa Srbijom (83:86) počeo bez njega.
– U prvom poluvremenu imao sam odgovorne obrambene zadaće, čuvati Teodosića i Bogdanovića, a treći faul suđen mi je bezveze. Bila je dvojba, sjećam se da je i mene Aco pitao, no ja sam odluku prepustio njemu. Ni sam nisam znao što bi bilo pametnije. Uostalom, mi smo na tim Igrama imali dobrih minuta i bez mene pa je bilo logično misliti da ćemo premostiti i tih pet minuta. Nažalost, izgubili smo ritam i prednost i trebalo nam je vremena da pohvatamo konce. Na koncu smo ostali kratki za jedan šut i to je bila posljednja točka na kojoj smo kao reprezentacija bili blizu zone medalja. Dakako, imali smo mi još četiri ozbiljna ljeta, 2005., 2008. i 2013. i 2016., no i ona su okarakterizirana kao neuspjesi, a danas bismo sve dali da se nađemo u poziciji da na velikom natjecanju možemo ući među najboljih osam.
Bi li bilo katastrofično da prvi put ne odemo na Eurobasket ili to treba gledati kao na priliku za novi početak?
– U sportu ne postoje katastrofe, već uspjesi i neuspjesi, a katastrofa je ono što se dogodilo u Novom Sadu i slično. Ono zbog čega to može biti problem jest to što bismo mi, ako nas ne bude na velikom natjecanju do 2028., mogli izgubiti najbolje godine Šarića i Hezonje i veći postotak najboljih godina Zupca. Pa Hezonja je dosad odigrao samo Olimpijske igre u Riju i jedan Eurobasket, a Zubac samo jedan Eurobasket. To što smo ih potrošili ni na što bio bi bolan dio takvog scenarija. Inače, mi smo već 10 godina na novim počecima i to nas nije odvelo daleko. U taj novi početak trebalo je krenuti odavno, i to u smislu ojačavanja klubova, da oni budu nositelji dobrih programa. A kako očekivati da nam klubovi budu nositelji razvojnih programa kada u našim ABA ligašima ne igra nijedan igrač mlađi od 20 godina osim cibosa Katanovića, koji to igra slučajno. Tri mlađa uzrasta su nam u europskoj B diviziji. Opet ćemo kriviti nekoga tko je zatečen kao izbornik, a razlog je puno dublji.
S obzirom na to da se kao igrač nije izjašnjavao o mogućim trenerskim ambicijama, kako je došlo do toga da ipak krene u trenerske vode? Je li to zbog njegova talentiranog sina Luke ili mu je ponestalo sportskih izazova?
– Ne mogu lagati i reći, jer bio bih licemjeran, da njegov igrački razvoj nije povezan s mojim trenerskim angažmanom i u klubu i u reprezentaciji. Držim da se dobro snalazim jer imam dobar povrat informacija od igrača i ljudi koji sa mnom surađuju. Ja sam u programu igrača do 16 godina u kojem nije primaran rezultat, već je primarno kako će se ti dečki i ljudski i igrački profilirati. Bit će najvažnije to hoće li ti momci jednog dana reći je li rad sa mnom na njih imao pozitivan utjecaj ili nije.
Mi ne vidimo da su nas prestigli
Je li bio iznenađen kad mu je ponuđeno mjesto kadetskog izbornika?
– Nisam to očekivao, nisam se nametao, ali nisam iznenađen. U jednu ruku to je zanimljiv i laskav posao, ali kada ga ogoliš, prilično je neatraktivan. Cijelo ljeto, a i za četiri akcije tijekom godine moraš svoje privatno vrijeme posvetiti reprezentaciji za minimalnu financijsku kompenzaciju. Osim toga, u B diviziji ti nemaš prostora za uspjeh. Ako se plasiraš u A diviziju, to je normalno, a ako ne uspiješ, to je neuspjeh jer mi ne percipiramo da su nas drugi prestigli.
Vidi li tata Ukić sina Luku kao naše moguće rješenje za "playmakera" u seniorskoj reprezentaciji?
– On je dijete koje je odrastalo na NBA košarci 2020-ih, to je košarka koju on igra. Ako su Garland i Maxey playmakeri, bekovi koji organiziraju igru, ali i dosta zabijaju, onda je i on razigravač, ali daleko je to od jednog Sretenovića i razigravača stare škole. On ima svoj razvojni put, koji je dobar, ima potencijala, ne treba se praviti da ga nema, ali svako gomilanje presinga na leđa 14-godišnjeg klinca može biti samo kontraproduktivno – ističe tata Ukić, koji ne zapostavlja ni svoju glazbenu karijeru u bendu Stereotip, s kojim je dosad imao, kaže, pedesetak koncertnih nastupa.
– Meni je sada rad s djecom prioritet, a glazba mi je hobi, dobar ispušni ventil. Napravili smo dobru bazu pa kolege, koji također imaju svoje dnevne poslove, i ja ne trebamo puno vremena izdvajati za svirke – zaključio je Ukić.
Košarka je kod nas davno preminula. Politika je dozvolila Ciboni da uništi ligu i dozvolila je da na kraju propane jedan trostruki i jedan dvostruki prvak Europe + jedan klub koji je iznjedria braću Petroviće. Danas košarka više nikog nee zanima,, jer je nitko ne prat i jer fale tri generacije igrača .