Premda je njegov sin izgubio polufinale protiv podmuklog uzbekistanskog tajfuna Ummatalieva, koji se nije libio prljavština u borbi, hrvatski boksački izbornik Pero Veočić vrlo je zadovoljan Gabrijelovim dometom (svjetska bronca) i izvedbama.
– Računali smo na medalju jer je Gabrijel napredovao do mjere da vrijedi svjetske medalje. Doduše, ždrijeb je isprva bio neugodan, na putu mu se našao i bivši svjetski prvak, a tu su negdje bili i Kubanac i Dominikanac, no nakon pobjede nad Amerikancem Gonzalesom, ždrijeb se otvorio.
A iza toga dometa, tek pete svjetske medalje za hrvatski boks, prve u posljednjih 20 godina, stoji spartanski rad.
– Iza nas je 13 tjedana ciljanih priprema i vjerujem da smo pogodili formu. Presretni smo što smo baš mi osvojili tu 20 godina čekanu medalju. Dva desetljeća bili smo bez svjetske medalje, dugo je to.
Već na prethodnim svjetskim prvenstvima bilo je jasno da će upravo Gabrijel prekinuti taj post.
– On je već godinama jako blizu. Imao je 19 godina kada je na SP-u u Beogradu izgubio od Kubanca za medalju. Na prošlom SP-u, također u četvrtfinalu, primio je nesretan udarac nakon kojeg je mogao nastaviti, no sudac to nije dopustio. A tog Španjolca dobio je i prije i poslije toga.
Ovaj put Veočić mlađi premostio je četvrtfinalnu prepreku.
– Bugarin Čolov kvalitetan je mladi borac. On je našeg Antonija Grabića dvaput dobio prekidom. No Gabi mu nije dopustio da pokaže sve što zna.
Je li taj četvrtfinale dosad bio neka psihološka barijera, jer u četvrtfinalu je izgubio i na Olimpijskim igrama?
– To je jako veliki teret jer te taj stupanj natjecanja dijeli od toga jesi li treći ili od petog do osmog mjesta. S medaljom ulaziš u povijest, a peto mjesto nitko ne pamti. U svakom slučaju ova bronca jako je dobra baza za pripreme za Olimpijske igre u Los Angelesu.
A za te pripreme i Grad Slavonski Brod trebao bi se malo više potruditi.
– Nedavno sam našem klubu posudio 10 tisuća svojih eura kako bi se Gabrijel što bolje pripremao. Mi od Grada za vrhunski sport primamo šest tisuća eura, odbojka 45 tisuća, a nogometni trećeligaš Marsonia 25 tisuća. Mi smo prema primanjima na dnu kace, a europski smo prvaci. Ne smeta nam što drugi dobivaju, ali mislim da mi kao klub zaslužujemo više.
Aktualni europski prvak i brončani poluteškaš svijeta obiteljski je projekt.
– Mnogo smo radili i ulagali u sebe i rezultatski nam se isplatilo, a nadam se da će se to danas-sutra isplatiti i financijski. Boks je jako težak sport koji ne prate financije. Za naslov prvaka Europe od grada i županije dobili smo po pet tisuća eura.
Da bi se maksimalno posvetio sinovoj karijeri, tata Pero napustio je posao u vojsci.
– Kada se prije tri godine Gabi kvalificirao za Olimpijske igre, otišao sam u prijevremenu mirovnu. Nakon toga on je postao prvak Europe i osvojio peto mjesto na Olimpijskim igrama. Godinu dana smo radili na onome što nam je nedostajalo, a to je taj, da ga nazovem, američki stil. Bilo nam je važno da ga znamo i napadati, ali se od njega i braniti jer smo prije vidjeli da nam ne odgovara. Naime, mi u Europi na takav stil borbe nismo nailazili već smo ga tek na Olimpijskim igrama prvi put iskusili.
Zastali smo da priupitamo boksačkog izbornika što je bio po činu?
– Satnik. Kao stručni specijalist kineziologije bio sam časnik za sport.
Kako je najstarijeg sina "navukao" na boks?
– Ja sam cijeli život u boksu i u vojsci pa tako Gabrijel nije ni imao prilike vidjeti nešto drugo. Doduše, mlađi sinovi mi nisu boksači. Mateo je završio srednju školu, a Mihael je kajakaš.
Obojica sinova plus supruga i Perina braća Damir i Đuro sa suprugama bili su dio glasne navijačke skupine. Kako Perina životna družica doživljava sinove borbe?
– Još dok sam bio dečko ona je prihvatila taj okrutni sport koji nekim ženama ne odgovara. Kada smo se uzeli, njoj to nije smetalo. Uostalom, čim je mene prihvatila kao boksača, mogla je računati na to da će i barem jedan od sinova biti boksač.
Kao izbornik, Pero je prokomentirao i nastupe ostalih hrvatskih boksača.
– Sveukupno smo ostvarili sedam pobjeda, što dugo nismo uspjeli. Išli smo s devet boksača da ti mladi dečki vide što ih čeka na svjetskoj razini, da na svojoj koži osjete različite stilove i čvrstinu koja im nedostaje.
FOTO Supruga Zlatka Mateše neočekivano otkrila tetovažu. Ima lijepu simboliku, evo gdje se nalazi
Najbliži medalji bio je superteškaš Luka Pratljačić koji je izgubio u četvrtfinalu.
– Luka je ostvario dvije pobjede, izgubivši od jako dobrog Kazahstanca, ali dijelom i zbog ozlijeđene šake. Kod protivnika se vidjela mekoća i brzina koje su mu ostale i niže kategorije. Luki je ovo bilo drugo Svjetsko prvenstvo, a na prošlom je izgubio od Kineza koji je sada uzeo medalju, znači da je tu negdje.
Obojici je cilj nastupiti na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, pri čemu postoji i mogućnost nastupanja u profesionalnim borbama jer to više nije zabranjeno.
– Luka će nastaviti profesionalnu karijeru, a za Gabija ćemo vidjeti. Imali smo nekoliko ponuda pa ćemo sada razmisliti. Olimpijski boks je preživljavanje, imaš prihode dok si vrhunski, a čim to više nisi – nemaš više ništa. I zato moram zahvaliti Ministarstvu unutarnjih poslova koje mu omogućuje da se nakon boksačke karijere može kod njih zaposliti.
Osim u broju rundi, koja je temeljna razlika između olimpijskog i profesionalnog boksa?
– Drugi su to stilovi borbe. U profesionalnom boksu više se insistira na snazi, dok je olimpijski boks brz i eksplozivan. Tu nema puno čekanja, odmah moraš dati gasa. U profi boksu možeš gubiti 10 rundi i u 11. nokautirati protivnika. Ovdje, ako izgubiš prvu rundu, već je 60 posto izgleda da ćeš izgubiti meč. Osim toga, ovdje su nokauti rjeđi jer svi su spremni.
U čemu je tajna boksa u Uzbekistanu, u zemlji koja na posljednjim Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu ima po pet zlatnih medalja?
– Uzbekistan jako mnogo ulaže u ovaj sport, pa tako i u trenersko znanje. Prvo su im dolazili ruski, a potom kubanski trener, a sada su od jednih i drugih preuzeli primat. Kod njih je država očito jako stala iza boksa.
Otvori KEKS Pay
