Na utakmici Lige prvaka mladih u Münchenu juniori Dinama odigrali su sjajno i izbacili Bayern. Puno se mladih igrača istaknulo u tom susretu, a nama je za oko zapeo lijevi branič. I nismo jedini jer već na poluvremenu utakmice njemački kolega novinar kod nas se raspitivao tko je igrač s brojem 3.
Znali smo da je riječ o Roku Jurišiću (18), ali, iskreno rečeno, ni sami nismo imali puno informacija. Stoga smo odlučili porazgovarati s mladićem o kojem bi se, vjerujemo, ubrzo moglo puno pisati.
Za sve je kriva - baka
– Dečko sam iz Zagreba, živim u Trnju. Nogomet sam počeo igrati već sa šest godina, a za njega me zainteresirala baka Miholjka. Kako su naši roditelji često putovali, mene i dvojicu braće upravo je ona čuvala i uvijek bismo išli igrati nogomet na livadu – započeo je priču mladi Roko koji je tijekom razgovora bio prilično susretljiv, srdačan i ugodan sugovornik.
Zanimljivo, karijeru je započeo na Hvaru gdje je igrao godinu dana. Otac se bavio arhitekturom pa se poslovno tamo našao, a Roko je ondje napravio prve nogometne korake. Poslije je igrao za Samobor pa za Zagreb.
– U Zagrebu sam igrao na poziciji lijevog krila pa me trener Julardžija, otac moga sadašnjeg suigrača Edina, prebacio na lijevog braniča i ta mi pozicija odlično leži. Iz Dinama su me pratili sve vrijeme, ali sam čak i nekoliko puta odbio prelazak smatrajući da nisam dovoljno spreman. I onda se s 15 godina i to dogodilo, stigao sam u Maksimir.
Roko nam je ispričao da obožava gledati Brazilca Marcela koji mu je nogometni uzor te da mu se sviđa i hrvatski reprezentativac Borna Barišić. Što u svojoj igri vidi kao prednosti, a što bi još trebao popraviti?
– Brzina, agilnost i tehnika moje su prednosti, a moram još poraditi na fazi obrane, ali s vremenom će i to doći. Obožavam trenirati, svaki dan imam treninge, a četiri puta treniram i individualno. Ja jednostavno ne mogu bez toga – iskren je Jurišić.
Na utakmici u Münchenu kod njega nam se posebno svidjela jedna pozitivna drskost. Naime, već u drugoj minuti “zakačio” se s dvojicom igrača Bayerna, čisto da im pokaže tko je gazda na terenu.
– Pokušavam biti što agresivniji u igri i uvijek dajem sve od sebe. Moram se dokazivati na svakoj utakmici, jedino tako mogu daleko dogurati. Uostalom, nikad se ne zna kad me prate iz seniorske momčadi.
Nenad Bjelica još uvijek ga nije ni na jednim pripremama priključio prvotimcima, ali nikad se ne zna kad se to može dogoditi.
– Dinamovac sam od malih nogu i san mi je jednoga dana zaigrati za prvu momčad. Dan kada bih u Dinamovu dresu istrčao pred punim Maksimirom za mene bi bio najljepši trenutak u životu. Ta podrška navijača, i to u klubu koji voliš, za mene je nešto predivno. Primjerice, kad smo u Münchenu istrčali i čuli to navijanje s tribina, odmah smo dobili dodatnu energiju, u takvim trenucima bacaš se na glavu.
Pred njim i njegovim suigračima je četvrtfinale Lige prvaka protiv Benfice, no upitno je kada će se, i hoće li se uopće, ta utakmica odigrati. Susret je trebao biti igran na Maksimiru i zaista bi privukao puno publike, ali zbog straha od koronavirusa prvo je prebačen na Hitrec, a potom i odgođen do daljnjega.
– To je velika šteta, puno smo razgovarali o tome i zamišljali kako će biti lijepo igrati pred tolikim brojem navijača. Nažalost, to sad nije moguće, iako je meni to čak malo i drago jer ja ne smijem igrati zbog žutih kartona – nasmijao se Roko pa nastavio:
– Naravno, žao mi je zbog mojih suigrača.
Zagrebački fakini, kako ih je nazvao trener Jovičević, pršte od samopouzdanja. Autoritativno se postavljaju i protiv velikana poput Manchester Cityja, Bayerna, Šahtara... U čemu je tajna?
– Trener nam prije svakog susreta održi motivacijski govor koji nas nabrije i daje nam samopouzdanje. Baš vjerujemo u sebe. Uz to smo i talentirana generacija, vjerujem da bi puno igrača moglo ostvariti dobre karijere. Imamo dobar momčadski duh, puno se družimo i to odlično funkcionira.
Najviše se druži s Nikom Jankovićem.
– Da, on živi blizu mene pa puno vremena provodimo zajedno. Idemo u šetnje, na kave. Ali uglavnom sam sve podredio nogometu.
U školi prate moje nastupe
A kako ide škola?
– Upravo završavam četvrti razred Ugostiteljske škole u Utrini.
Prate li školarci vaše nastupe za Dinamo?
– Puno mojih prijatelja prati, posebno sve ovo u Ligi prvaka. Kakav je osjećaj nakon utakmice s Bayernom doći u školu? Iskreno, osjećam se jako ponosno. A ponosna na mene je i moja razrednica Tatjana Podoreški Žitković. Moram istaknuti da mi ona puno pomaže, uvijek je bila tu za mene kad mi je trebalo i hvala joj na tome.
Za kraj smo ostavili pitanje gdje se vidi u budućnosti.
– Zasad se vidim samo u Dinamu. Ništa o eventualnim interesima drugih klubova me ne zanima, niti bi bilo pristojno o tome se raspitivati. Samo mi je Dinamo bitan. A ako me pitate gdje bih jednoga dana volio zaigrati, onda bi to bilo u španjolskoj ligi, recimo u Realu. Ali do toga je dalek put. Treba puno dokazivanja – zaključio je Roko Jurišić.
>>> Pogledajte slavlje Dinama nakon pobjede nad Bayernom
ha ha ha San mi je zaigrati pred punim Maksimirom... dugo ces ti jos sanjati o punom maksimiru. Igrati ce sigurno na maksimiru, ali on nikada nece biti pun. ha ha ha kakvi snovi?