Igrala se 39. minuta prvenstvene utakmice Prve hrvatske ženske nogometne lige između brodske Viktorije i zagrebačkog Dinama. Na semaforu je već pisalo 0:7 i vidjelo se da mlada golmanica domaćeg sastava, koja je na gol stala silom prilika jer je standardna čuvarica mreže kasnila, nije u stanju nositi se s vrsnim gostujućim napadačicama. Viktoriji je prijetila katastrofa i trener domaćih tražio je izlaz. Na scenu tada stupa najstarija aktivna hrvatska nogometašica Marija Matuzić (59), poznatija kao Maca Maradona, koja je u Slavonski Brod došla prošlog ljeta. Uvidjevši kako ekipi prijeti prava katastrofa, Maca napušta svoju poziciju na sredini terena i bez imalo premišljanja staje na gol. Završilo je 11:0 za Dinamo, no poraz Viktorije bio bi još kudikamo veći da nije bilo Marije i njezinih obrana.
– Pravi igrač mora sve znati igrati, od golmana preko beka do napadača. Kada si svestran i kada ti je Bog to sve dao, treba to iskoristiti. Morala sam stati na gol, jer bismo u protivnom primili 15-20 komada. Ja kao sportašica to jednostavno nisam mogla podnijeti i pitala sam trenera da me pusti braniti. Vidjelo se da djevojčica koja je stajala na golu nije dorasla toj zadaći, iako ona sama nije ništa kriva. Mislim da sam dosta dobro branila i spasila situaciju – kaže Maca Maradona.
Nogometno čudo od djeteta
Legendarna nogometašica smatra da se nedisciplinirano ponašanje i kašnjenje prve vratarke ne može tolerirati.
– Žalosno je i jadno što ja iz Zagreba dođem dva sata ranije na utakmicu, a prva golmanica koja je tu domaća ne može doći na vrijeme. Nema tu isprika, krenula sam ovako, krenula sam onako, zakasnilo mi je to, bla-bla. To neka okači mačku o rep. Uvažavam jedino ako se, ne daj Bože, dogodi neka nesreća. Došla je neposredno pred utakmicu, vjerojatno razmišljajući kako mi ostali trebamo biti sretni što je uopće došla. E, ne! Podržavam trenera i prva sam za to da nedisciplinu treba sankcionirati, taman da se radi o meni.
Maca je nogomet počela igrati kao klinka u rodnoj Dugoj Resi. Ispočetka je igrala isključivo s dečkima, nije znala da postoji ženski klub. Kada je napunila 12 godina, prijatelj Ado Jurinjak preporučio joj je da za nastavak karijere kontaktira profesoricu Milicu Pajić iz Topuskog, bivšu igračicu Lota. Rekao joj je da ima jednu malu curicu iz obitelji sa šestero djece.
– Igra sjajno, čudo od djeteta, dopeljaj je – poručio je Ado.
Dogovor je brzo pao, Maca je prihvatila poziv iz Zagreba i kao osnovnoškolka stigla u metropolu. U klubu su bili oduševljeni što im je takav nebrušeni dragulj pao s neba. Odmah je zaigrala za prvu ekipu i krenula je velika nogometna priča. Doduše, nogomet nije bio jedina Marijina ljubav. Paralelno s najvažnijom sporednom stvari na svijetu trenirala je i rukomet.
– Igrala sam i nogomet i rukomet. Današnja mladost ne može ni jedno, a kamoli i jedno i drugo. Odigrala bih rukometnu utakmicu ujutro u 10 u Sisku i brzo su me vodili u Zagreb da stignem na nogomet. Dolazila sam iz Duge Rese u Zagreb trenirati tri puta na dan.
Marija Matuzić bila je najmlađe dijete u obitelji, a imala je dvije sestre i tri brata. Obitelj je živjela u siromaštvu pa je Maca završila osam razreda osnovne škole i odmah tražila posao.
– Živjeli smo siromašno, nismo imali za put. Mama je rano ostala udovica, prodavala je svašta nešto. Život nam je bio jako težak. Svi smo bili sportaši. Nažalost, i mama i sva moja braća i sestre su umrli izuzev jedne, najstarije sestre. Rijetko se čujemo, jer stalno sam zauzeta igranjem i poslom.
Bolji poznavatelji ženskog nogometa znaju da je Maca Maradona u svojoj igračkoj karijeri promijenila mnogo adresa, ali sve su to bili klubovi iz zagrebačke regije. Počela je u Lotu, da bi preko Zagreba, Dinama Maksimira, Agrama i Pregrade stigla do Viktorije. Kako se iznenada našla u Slavoniji?
– Ne znam ni sama. Mogu reći samo da mi je lijepo u Brodu, imamo i dobru ekipicu, ali tužno je što nas tri-četiri cure koje dolazimo iz Zagreba nismo zajedno s ostatkom ekipe. Ne možemo zajedno trenirati i nađemo se zbrda-zdola samo na utakmicama. Kad bismo imali uvjete da budemo svi zajedno na treningu i da može s nama raditi naš trener, bilo bi bolje. Ovako je teško nešto napraviti i sve se svodi na kemijanje. Inače, meni je uvijek lijepo gdje god igram.
Na upit kakav je njezin odnos s mlađim igračicama, uvažavaju li one njezine godine i sve što je postigla u karijeri, Matuzić odgovara da ne razmišlja previše o takvim stvarima, da ona samo dođe na utakmicu, odradi posao i ode. Kaže kako bi mogla svašta reći, ali tada bi joj ostalo samo otići doma i više ne se ne vratiti.
– Ne može se stajati na terenu, ne može se ne boriti, ne mogu se ja na golu pretrgavati. Što se mene osobno tiče, moram biti iskrena pa reći da me ne poštuju dovoljno. One ne znaju tko sam ja, njima je to sve smiješno. To su nove generacije, one to ne shvaćaju i ne poštuju. Lijepo je zamolim da trči, ona neće. Podboči se rukama i stoji. Ja sam u njihovim godinama grizla, bila na terenu od jutra do večeri. A ona ne može pretrčati tri kilometra.
Mnogi se pitaju kako je Maca Maradona dobila nadimak. Dogodilo se to na jednom turniru u Italiji na kojem je prvi put odjenula dres s brojem 10. Talijanski su novinari bili toliko opčinjeni njezinim driblinzima da su je prozvali Maradonom. Neponovljivi Diego po mnogima je najbolji svjetski nogometaš svih vremena. Međutim, i Maca je svojedobno, 1983., proglašena najboljom igračicom svijeta, a o tome da joj na ovim prostorima nema premca ne treba posebno ni govoriti. Ona je jedna od onih sportaša koje po nadimku većina ljudi poznaje puno bolje nego po pravom imenu i prezimenu. Doista, mnogo je sličnosti između naše Mace i legendarnog Argentinca.
– I Maradona i ja šezdeseto smo godište, oboje smo nižeg rasta, slično igramo, trpamo i lijevom i desnom. Jedina je razlika što u trenutku kada se on pojavio na sceni 1982. godine ja sam već uvelike harala, ha-ha. Diego je stvarno čudo od čovjeka, on će za mene uvijek biti najjači. Ponosna sam što su ljudi koji su me vidjeli rekli da igram kao on i što su mi dali taj nadimak. Na nečiju žalost, a na moju radost, ja sam ta.
Još je jedna poveznica između Mace i “malog zelenog”. Oboje su se okušali u trenerskom poslu, ali nije im baš išlo. Nisu se našli u tome. Imala je Marija veliku želju upoznati Diega kada je 2016. doputovao u Zagreb na finale Davis Cupa. Nažalost, želja joj se nije ostvarila jer je u to vrijeme imala puno posla u teniskom centru u kojem je radila kao domarka. Ipak, Diego joj je preko prijatelja ostavio lijepu uspomenu.
– Dobila sam originalni Maradonin dres iz Argentine. Kada je Diego došao u Zagreb, moj prijatelj Ivan Ljubičić zamolio ga je da potpiše taj dres, što je on i učinio kod mene u kući. Napisao je za Macu Maradonu. Taj dres i danas čuvam u svojoj kući.
Po broju postignutih golova Maca je pretekla Peléa. U karijeri je odigrala oko 1500 utakmica, a približno isto toliko puta tresla je i suparničke mreže. Navodno je u društvu igrača koji su više od tisuću puta matirali golmane još samo Romário. Nisu rijetki susreti u kojima je Marija trpala po pet-šest komada, primjerice Željezničaru iz Sarajeva ili Mašincu iz Niša, koji je u to doba bio respektabilan protivnik.
– Cure su znale reći: “Daj, nemoj nas zezati, idi im tamo zabij da to što prije riješimo – smije se.
Kada je izgubila posao, Hrvatski nogometni savez oglušio se na Macinu zamolbu za mjestom u ženskoj reprezentaciji, iako je skupila 20 nastupa za Hrvatsku i još 14 za bivšu Jugu. Mnogi se pitaju kako to da nakon 46 godina duge karijere, koja još uvijek traje, nije dobila poziciju koju zaslužuje. Nema osobe koja je toliko prepoznatljiva i koja toliko promovira hrvatski ženski nogomet kao Maca. Unatoč tome, nje još uvijek nema u almanasima i monografijama HNS-a.
– Nikad me nitko nije pitao treba li mi nešto. To je prestrašno. Tolike milijarde obrću, a nisu mi mogli pronaći jedan adekvatan posao, da se ne moram dizati u četiri sata ujutro, da nisam na normi. A dala sam sve živo. Što još treba napraviti jedan igrač da bi od njih nešto dobio? Ponekad me tako stisne u srcu pa se pitam čemu sve to. Ali opet, ja sam vesela osoba, volim i želim igrati.
Umjesto u HNS-u, Maca danas radi u ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba.
Nogomet je moj život
– Ljudi su me uzeli i hvala im. Meni treba još dvije godine do penzije i sretna sam da mogu raditi i pomoći. Ali boli me odnos ljudi iz HNS-a prema meni. Naš savez i reprezentaciju danas vode krivi ljudi. Dok drugi napreduju, mi stojimo na mjestu. Gdje nam je danas ženska reprezentacija? Bosna i Slovenija kojima smo mi nekad trpali po osam-devet komada čitaju nam lekcije.
Iako je već zakoračila u šezdesetu, Maca još uvijek može puno toga pokazati i dati, može pretrčati više od nekih igračica koje bi joj po godinama mogle biti unuke. O njezinu nogometnom umijeću najbolje govore njezina priznanja – uz već spomenutu nagradu za najbolju igračicu svijeta, više je puta osvajala titulu nabolje igračice i strijelkinje prvenstva Jugoslavije i Hrvatske, a dobila je i Trofej Zagrebačkog sportskog saveza za životno djelo te posebno priznanje za osobit doprinos u razvoju sporta osoba s invaliditetom. Istina, sva ta postignuća slabo je ili nikako naplatila u financijskom smislu, iako je imala prilike.
– Nikada nisam otišla u inozemstvo, iako sam imala puno ponuda, i to velikih. U igri je bila velika lova. Ipak, ja sam ostala vjerna našoj Hrvatskoj, odnosno nekad Jugoslaviji, jer se dobro igralo. I dan-danas igram iz ljubavi. Gdje god sam bila, nigdje nisam uzela ni jednu lipu i presretna sam zbog toga.
Zanimljivo, mediji su svojedobno pisali kako je Sevilla za potpis ugovora Maci nudila isto onoliko novca koliko su dali i Davoru Šukeru. Maca danas kaže kako ta informacija nije posve točna. Naime, njoj su nudili – više!
– Šukeru su nudili milju i pol, meni dvije i pol. Nisam prihvatila, meni je Zagrebu bilo sasvim dobro.
Osim u Viktoriji, Matuzić igra i s dečkima u Zagrebu, u Sopotu i na Velesajmu, gdje brusi formu na partijama malog nogometa. Puno trenira, puno se troši. Rasprodana je, stalno je zovu na turnire, svi bi je željeli svugdje. U čemu je tajna tolike njezine dugovječnosti na terenu, jer ono što ona želi i hoće je jedno, a prirodni zakoni su nešto drugo.
– Nogomet je moj život. Ovo što ja imam dao mi je samo Bog. To ne može svatko. Može netko trenirati godinama, ali ako nije za to, nije. Ponekad se netko od poznanika iznenadi pa pita zar ti još uvijek igraš, ali oni koji me bolje znaju samo kažu bravo – govori Marija i dodaje:
– Ne znam koliko ću još igrati, ali ne vjerujem da će Viktorija biti moj zadnji klub u karijeri. Kad vidim kako igraju današnje cure, onda ja mogu igrati još ohoho. Ta djeca trebaju još puno naučiti od mene...
Trener Viktorije Boris Cesarec, koji je Macu i doveo u Slavoniju, kaže da bi Maca trebala biti inspiracija za mlađe generacije, kao što je inspiracija i za njega osobno. Ona je apsolutni idol svima, pa i njemu kao treneru. Smatra da Marija svoj višedesetljetni opstanak na zelenom travnjaku može zahvaliti upravo svom životnom odricanju. Cesarec je s njom već radio u Pregradi i dobro poznaje njezine kvalitete.
– Maca je moja produžena ruka na terenu, ona više znači meni kao treneru nego mlađim curama. Maca ima veliko, strašno iskustvo, veliko znanje koje najviše dolazi do izražaja na utakmicama s protivnicima koji su po snazi približno jednaki nama kao što su Lepoglava, Katarina Zrinski, Agram ili Neretva – kaže Cesarec.
On ističe kako Maca ima još jednu bitnu karakteristiku po kojoj se razlikuje od ostalih cura, a to je da ne propušta utakmice.
– Svaki trener cijenit će igračicu u koju se uvijek može pouzdati. Osim toga, Maca zna primiriti igru, zna stati na loptu i ima izuzetno razvijenu percepciju igre, što je inače karakteristika muških plejmejkera. Ona u svakom trenutku zna na koji dio terena i na koju igračicu će poslati loptu. Na meni je samo da kanaliziram njezine vrijednosti – zaključio je Macin trener.
Bravo, sve super, osim jedne greške, trebala si otići van i uzeti pare.