Mara Štiglić u listopadu će napunili 20 godina, a bivša odbojkašica Rijeke oduševila je svojim prvim nastupom za seniorsku reprezentaciju kada je ušla u igru umjesto Josipe Marković i preokrenula rezultat protiv Azerbajdžana na trećem turniru Zlatne lige u Zadru. Do kraja utakmice, a ušla je u drugom setu, osvojila je osam bodova. Ona bi uskoro mogla postati velika zvijezda hrvatske ženske odbojke premda to izbornik Igor Arbutina nikako ne želi reći na glas.
Sanja je rekla – bez straha
– Nisam se nadala da ću ući u igru. Kako Josipa nije bila u svom ritmu, izbornik me pozvao s klupe. U tom trenutku dobila sam savjet od Sanje Gamme, pomoćne trenerice. Rekla mi je da igram opušteno, bez straha, hrabro. Uđem u igru i odmah dobijem prvu loptu na poziciji pucača i osvojim bod. Nitko sretniji od mene u tom trenutku. Drago mi je da je mojim ulaskom došlo do preokreta u utakmici. Inače, bila sam već pozivana u seniorsku reprezentaciju, ali samo za pripreme. Nikad nisam bila u postavi, sve do zadarskog turnira Zlatne lige.
Imate dosta široka ramena za jednu odbojkašicu?
– To je zato što sam prije odbojke tri godine trenirala plivanje. Moje discipline bile su 50, 100 i 200 metara prsno. Nisam bila loša, dapače, ali mi je plivanje bilo nekako previše dosadno. Jednu godinu sam trenirala i odbojku i plivanje, a na kraju sam se odlučila za odbojku, ponajviše zbog prijateljica koje su tamo trenirale. Moj prvi klub zvao se Petica. Riječ je o kvartovskom klubu, no brzo sam prešla u Rijeku. Najprije sam igrala na mjestu srednjaka, a poslije sam se prebacila na primača-pucača. S 13 godina debitirala sam za seniorke. Za taj moj brzi napredak zaslužan je trener Lovrinov koji mi je dao priliku.
Iz Rijeke u kolovozu 2024. odlazite u Ameriku?
– Svi su se čudili zašto sam tamo otišla. Imala sam plan da nakon završetka srednje škole u Rijeci idem dalje. Odlazak u Ameriku nije mi bio na pameti, ali su me skauti sveučilišta Utah gledali na svjetskom prvenstvu do 19 godina i stupili su u kontakt sa mnom. Gledali su me baš u utakmici protiv Španjolske u kojoj sam osvojila 26 bodova. Roditelji u početku nisi bili baš oduševljeni tom idejom, ipak sam išla na drugi kraj svijeta. S druge strane bili su ponosni što sam svojim rezultatima i zalaganjem postala zanimljiva jednom tako velikom sveučilištu. No nisu ostali sami kod kuće, imam mlađeg brata. Ima 14 godina i igra u podmlatku Rijeke. Kažu da će biti jako dobar nogometaš pa se nadam da će i on ostvariti veliku karijeru.
Kako je prošao odlazak u Ameriku?
– Srećom nisam išla sama, sa mnom je išla Splićanka Kate Lijić. Tamo su nas dočekali na aerodromu i smjestili u jedan stan s još nekoliko igračica. Naravno, u početku je bilo teško, nikoga ne poznajete, potpuno su drugi običaji. Ali, uvjeti su vrhunski. Upisala sam marketing, a liga je kratka, traje od rujna do prosinca. Igrali smo četvrtkom i subotom. U prvoj sezoni završili smo treći u svojoj Konferenciji. Nažalost, kada završi sezona, do početka sljedeće igramo samo prijateljske utakmice i turnire, od siječnja do svibnja. Dobro je da igram za reprezentaciju jer bih jako dugo bila bez službenih utakmica – iskreno će Mara.
I kako je u Utah?
– Naporno. Puno se trenira, pet sati dnevno, od osam ujutro do 13 sati. Dvorana, teretana, trčanje. Putujemo avionom na sve utakmice, i više je konferencija i saveznih natjecanja. Letimo po 2-3 sata do različitih destinacija. Na mom sveučilištu najpopularniji je američki nogomet, slijedi košarka pa onda ženska odbojka. Mušku nemamo. Imamo svoju dvoranu u kojoj treniramo i igramo, a kapacitet joj je oko 3000 gledatelja. Koliko znam osim Kate i mene nema nijednog hrvatskog sportaša na sveučilištu. Živim u manjem gradu Loganu, sat vremena vožnje od Salt Lake Cityja.
Ne puštaju me na SP
Nakon seniorske Zlatne lige priključit ćete se juniorskoj reprezentaciji koja igra kvalifikacije za EP u Bugarskoj?
– Da, odradit ću te kvalifikacije i onda se vraćam u Ameriku. Nažalost, sveučilište me ne pušta da igram na Svjetskom prvenstvu do 22 godine koje se održava u Indoneziji sredinom kolovoza. Šteta, imamo baš dobru generaciju, a zbog odlaska u Ameriku ne možemo igrati Lijić, Papac i ja. Ali, imamo još dobrih igračica u toj generaciji – Burilović, Sesar, Bošnjak, Prkačin – priča je Mara.
Još su svježa sjećanja na propuštenu priliku u četvrtfinalu SP-a do 19 godina kada ste protiv Talijanki vodile s 2:0 u setovima.
– Svi su mislili da će Talijanke to lako riješiti, ali mi smo bile pod najvećom euforijom ikada. Otvorile smo puno bolje i krenule s 2:0, i onda se to na kraju odužilo na pet setova, a taj peti je uvijek igra sreće… Na kraju je bilo 15:13. Bile smo dosta tužne nakon što smo propustile tih 2:0, ali i trener nam je rekao da je vidio da smo dale sve od sebe – zaključila je Mara.
