Bio je četvrtak navečer. Ante Kostelić (60) brzo je završio s večerom i pozvao nas u svoju sobu. Dvije velike torbe i nered. Klasični muškarac na putu. Iako, ne baš tipičan, složit ćete se.
Tvorac je tri olimpijska zlata, jednog srebra, jedne ukupne pobjede u Svjetskom kupu i dva slalomska Kristalna globusa. Trener je i otac. I posljednjih dana čovjek s velikim problemima.
- Bio je to šok za mene. Razumijem da u novinarstvu postoje stvari oko kojih se stvara priča. No, ne razumijem da se priča stvara ni iz čega. Znate, poznajem tog novinara Nacionala i on poznaje mene i vrlo dobro zna da o meni ne može iščupati nikakve tajne podatke, jer ih nema. On kaže da sam ja proučavao Heideggera. Znam ja tko je Heidegger, ali nikad ga nisam čitao niti me zanimaju filozofi nacionalsocijalističke partije. Ako postoji čovjek koji prezire fašizam i nacizam i koji ih mrzi, onda sam to ja, Ante Kostelić! A oni iz inozemnih novina koji sada viču "drž"te lopova", rade to zato što imaju putra na glavi! Ja ga nemam.
Priče o nacizmu samo su se nadovezale na priču o porezu...
- Kad sam govorio da ne želim dva puta plaćati porez, mislio sam na svoju djecu. Jer nemam ja što s time, imam svoju plaću koju primam u Hrvatskoj i na nju normalno plaćam sve poreze i doprinose. Ne dobijem ništa od nagradnog fonda, a valjda će mi djeca nešto dati od svoga novca da imam mirnu starost. No, oni su punoljetni i ja nemam ni formalno ni pravno pravo na taj novac. Ivica i Janica plaćaju porez na svaki iznos zarađen u inozemstvu. I, reći ću vam i ovo: to s Monte Carlom nije najsretnije rješenje, ne dičimo se time, to je naš poslovni potez. Ali, zašto nitko nije došao k nama i rekao: Kostelići napravili ste puno za promociju države, želimo vas zadržati u Hrvatskoj, smanjit ćemo vam poreznu stopu kao što to činimo za strane ulagače. moja djeca porez mogu plaćati i u Hrvatskoj! Samo, neka se netko o tome s nama dogovori.
- Možda se takvo što da urediti novim Zakonom o sportu?
- Ma ja sam kriv što sam se tom novinaru Globusa dao isprovocirati na temu poreza. A on je čačkao i nekoliko puta me pitao istu stvar. Na kraju sam se razljutio i jednostavno ispalio da neću plaćati porez u Hrvatskoj. I još nešto želim demantirati: nije istina da mi Hrvatska nije pomagala. Istina je da je u doba dok smo se mi razvijali Hrvatska bila zauzeta drugim stvarima, bio je rat. I normalno mi je da nisam mogao dobivati koliko nam je bilo potrebno. Činjenica je da u našem sportu ne postoji sustav. Nije postojao tada, a nema ga niti danas. I tako je uvijek, bez obzira na to tko je na vlasti. Preostaje nam da u sljedećih tridesetak godina, kroz tri-četiri generacije, osiguramo sportu onakvu ulogu kakvu zaslužuje. I to je problem sa mnom, nisam mislio da nam država nije pomagala, jednostavno ponekad kažem nešto neodgovorno...
- Shvaćate li da ste sada poznata javna osoba i da samim time svaka javno izgovorena riječ ima dodatnu težinu?
- Slažem se i toga sve više postajem svjestan. No opet, to još ne znači da ja skupljam ljude u nekakve organizacije, da organiziram skupove i ulazim u stranke kako bih naplatio imidž koji imam u javnosti. To jednostavno nije istina i to odbijam! No, to me ne sprječava da iznosim neke svoje političke primjedbe i ne znam zašto bi one nekoga morale tako strašno pogađati.
- Ipak, često peckate vlast. Recite, što vam konkretno smeta kod legitimno izabrane hrvatske vlasti?
- Kad gledam u širem kontekstu, nemam velike primjedbe na vođenje unutarnje ili vanjske politike, socijalnih pitanja. Kad sam sebi imaginarno postavljam neka pitanja koja stoje pred tim ljudima, na njih ne mogu pronaći odgovor. No, smeta mi kad kod nas stalno jedna garnitura za sve svoje neuspjehe proziva onu prethodnu. Kad je HDZ bio na vlasti, jako mi je smetalo što su svi, od posljednjeg smetlara do nekakvog veleposlanika, morali biti ljudi koji su izašli iz one "barake". To je smiješno! A, slično se događa i danas. Čim su ovi aktualni preuzeli vlast, istog trena zamijenili su sve veleposlanike. Iako sam nacionalno zagrijan, ne predbacujem previše aktualnoj vlasti, pa čak mislim da bi opozicija trebala biti u nekim stvarima solidarnija. Mi smo mlada država, iako smo oblike državnosti imali i puno prije, no tek se razvijamo kao društvo.
- Objasnite nam što ste željeli reći time da predsjednik mora biti visok, crn i imati plave oči?
- Da, rekao sam to. No, nije riječ o očima i kosi. Smatram da ako netko želi biti elitan, ako želi predstavljati druge, onda tako treba i izgledati. Zar stvarno netko misli da sam ja sa 60 godina toliko glup da mislim da bi ljudi morali biti samo lijepi ako žele biti na vlasti. To samo budala može misliti! Ako je netko elitan, onda on mora biti i fizički i mentalno jači od drugih. Nije to rokenrol bend u kojem frajeri mogu izgledati svakako. To je samo moj osobni pogled, a ne namećem ga nikome. Lijepo je vidjeti zgodnog čovjeka. I ženu također, što je valjda normalno.
- Ne mislite li da ste isključivi u takvim ocjenama ljudi oko sebe?
- Ne, baš suprotno. Svoje mišljenje nikome ne namjeravam natmetnuti, kažem vam. Da sam, na primjer, zadužen za to da imam nekog predsjedničkog kandidata, on bi morao imati sve kvalitete koje treba imati za takvu funkciju, pa nije onda zločin da bude i visok...
- Dolazi li time u koliziju vaš katolički svjetonazor kojega često spominjete kao odrednicu vaše obitelji? Pred Bogom bi svi trebali biti jednaki...
- Prije svega, nisam savršen, ne smatram da mogu biti nekakav idol, premda to možda nekome jesam zbog nekih uspjeha. Osim toga, zar nije normalna osobina svakog čovjeka da je ponekad proturječan, da skače sam sebi u usta. Ni ja nisam imun na to, priznajem.
- Često napadate ljude oko sebe, često se negativno osvrćete na dostignuća nekih ljudi, na ostale sportove. U posljednje vrijeme zakvačili ste košarkaške i nogometne trenere, nije vam jasno kako Tamara Boroš u stolnom tenisu ne može pobijediti Kineskinje. Čemu sve to?
- Nije mi jasno da Boroš ne može pobijediti Kineskinje. Zašto ne bi mogla? Ima dvoranu, stol i rekete, poput njih. Ako razmišlja da ne može, onda ih nikad i neće pobijediti. I nije istina da bagateliziram ostale sportove.
- Kako nije, u posljednje vrijeme govorili ste o Ćiri Špiri, Špaci Maci, Spahiji Mahiji, Repeši Tepeši...
- Zato kaj neke stvari o njima znam. Nedosljedni su, nemaštoviti, sitničavi. Dajte mi recite koliko taj Ćiro troši vremena na cirkusiranje? I nemojte me navlačiti na Ćiru. Ćiro je barem trener, a ima ljudi koji nisu treneri, a bave se tim poslom.
- Gdje vi vidite svoju ulogu u hrvatskom sportu?
- Moja je uloga u tome da imam svoju veliku knjižnicu koju sam naslijedio, da prebirem po 20.000 knjiga i gledam Sljeme, da po njemu šećem. Volim i raditi s ljudima, pomagati im...
Cortina d"Ampezzo Tvrtko PULJIĆ
Otvori KEKS Pay
