Izbornik francuske reprezentacije jedan je od zanimljivijih sugovornika kojeg tijekom beogradskog Prvenstva Europe možete sresti. Riječ je o Hrvatu, bivšem mladostašu, aktualnom treneru dubrovačkog Juga. Štoviše, Vjekoslav Kobešćak najtrofejniji je trener jedne od dviju najvećih hrvatskih klupskih institucija (22 trofeja), a svojedobno je bio i pomoćnik Ratka Rudića, ali i trener u Mladosti, pa ne treba ni čuditi kada kaže:
– U ovoj hrvatskoj reprezentaciji ja nisam trenerski radio jedino s Butićem i Harkovom. Radio sam i s izbornikovim pomoćnicima Jurom Mareljom i Pavom Markovićem. Meni je čast da kao klupski trener mogu pripremati igrače za hrvatsku reprezentaciju.
S obzirom na to da je u Dohi 2024. bio savjetnik (više od pomoćnika) tadašnjeg francuskog izbornika, zanimalo nas je kako se osjećao u trenucima kada su "galski pijetlovi" i barakude izvodili peterce za prolaz u finale Svjetskog prvenstva.
– Prvo sam se pitao kako smo, s obzirom na razliku u kvaliteti, dospjeli do peteraca s Hrvatskom. Emocije sam pak morao ostaviti sa strane. No mogu vam reći da mi je u Splitu na Prvenstvu Europe u rujnu 2022. bilo intenzivnije nego u Dohi jer sam se tek u siječnju te godine prihvatio tog posla. Dakako, o emocijama koje morate prigušiti možemo razgovarati i kada s Jugom igram protiv Mladosti, za koju sam davao punog sebe dok sam za svoj matični klub igrao. Kada sam odlučio promijeniti sredinu, svu sam svoju energiju i znanje stavio na raspolaganje Jugu. Isto tako je i sada u slučaju Francuske. No osim u međusobnim utakmicama, uvijek ću biti veliki navijač Hrvatske.
Francuska je na tom mundijalu bila daleko najveće iznenađenje.
– Ono što se događalo nakon 2021. pa do 2024. najljepša je priča francuskog vaterpola još od 20-ih godina prošlog stoljeća, kada je Francuska osvojila olimpijsko zlato i olimpijsku broncu. Najveći domet je ta Doha, s kojom je podignuta letvica, a ne možemo reći da je to Svjetsko prvenstvo baš za sve reprezentacije bilo mjerodavno. Naime, mnogi su sve svoje resurse usmjerili prema borbi za olimpijska odličja.
Te Olimpijske igre bile su istinski doživljaj kako za nas novinare tako i za sportaše i trenere:
– Pariz je bajka, grad muzej u kojem su svi mogli uživati. Moja soba bila je na posljednjem katu francuskog paviljona u Olimpijskom selu i ja sam s terase mogao uživati u pogledu na Eiffelov toranj i Montmartre. Nažalost, naš rezultat nije bio bajkovit. Mi smo mentalno pokleknuli, valjda očarani nastupom na Igrama. Kad smo se "probudili", već smo izgubili od Australije, glavnog konkurenta za ulazak u četvrtfinale, i tu je naša prilika otišla u vjetar.
Kakva je prilika sada u Beogradu?
– Želje su jedno, a mogućnosti drugo. Ova momčad bitno je drukčija, znatno neiskusnija od one prošloljetne kada smo igrali kvalifikacije za ovo Prvenstvo. Ostali smo bez nekoliko važnih igrača. Neki se nisu osjećali sposobnima za ovaj program, a neki su se ozlijedili, no reakcija momčadi bila je dobra.
Baš u tim trenucima jedan član crnogorske reprezentacije čestitao mu je na vrlo solidnom otporu favoritu Srbiji.
– Milina vas je gledati, igra vam je za veliko poštovanje – kazao je čovjek, na što je Kobešćak dometnuo:
– Imamo novog kapetana Vernouxa, izuzetnog sportaša, ali i dobru atmosferu u momčadi. Krajnji domet dat će konačnu ocjenu, a borit ćemo se za deveto mjesto, koje bi nas, u nekom raspletu, moglo odvesti na sljedeće Svjetsko prvenstvo. Drago mi je da iskazujemo potencijal, no za ovakvu sportsku naciju na velikim natjecanjima uspjeh je samo plasman među četiri.
Koliko se postolimpijski program razlikuje od olimpijskog?
– Za programe koji su prethodili Olimpijskim igrama u Parizu lakše je bilo doći do izvora financiranja. Ja bih volio da smo napravili drukčije za Pariz, za koji smo se previše oslanjali na najiskusnije, da bi, već dan nakon završetka Igara, zavladala nepoznanica što ćemo dalje. Nakon Igara ušlo se u razdoblje neizvjesnosti, no sretna okolnost je što je bivši izbornik Florian Bruzzo postao zamjenik direktora Nacionalnog saveza vodenih sportova pa se nastavilo s financiranjem muškog programa i u tom smislu se prate i mlađeuzrasne reprezentacije koje su u INSEP-u.
Taj famozni Nacionalni institut za sport, ekspertizu i izvedbu svojevrsna je francuska posebnost.
– To vam je javno-privatna institucija u koju se mogu doći testirati i strani klubovi i savezi, dakako, s najavom i plaćanjem. INSEP je zamišljen poput olimpijskog sela, u njemu sportaš ima sve uvjete za razvoj. Od dobrih uvjeta za trening, hrane, zdravstvene skrbi, kontrole sportaševih navika od jutra do mraka. Dakako, tu se ne zanemaruje ni obrazovanje sportaša, a za djecu zaposlenika postoji i vrtić. Sve to locirano je usred jedne šume, a to vam je kao da u zagrebačkom Maksimiru postoji institut za sport.
INSEP je formiran sredinom 70-ih i dojam je da je to bio pun pogodak.
– To je istinski inkubator kvalitete francuskog sporta. Neki sportovi, poput nogometa, rukometa, biciklizma i ragbija, napravili su svoje nacionalne centre, no čak 23 olimpijska sporta su u INSEP-u pa tako i košarka, džudo, odbojka, gimnastika... Realizacija je to fantastične ideje koja je donijela jako puno dobroga francuskom sportu, koji je u posljednjih 30 godina doživio strahovitu ekspanziju pa su Francuzi danas u jako puno sportova i više nego konkurentni. Nešto slično imaju i SAD, Rusija, Australija, ali i Španjolska, čiji su svi vodeći vaterpolisti prošli kroz taj sustav.
Bi li se nama isplatilo imati nacionalni institut za sport ili smo premala zemlja za takav zahvat?
– Mislim da je to u određenom obliku ostvarivo, ali s dobrom pripremom. Moralo bi se paziti da je to održivo i da posluje s dobiti. Doduše, imam i dojam da mi iz ovog dijela Europe možda i nismo skloni takvom načinu rada jer kada biste vi stavili našu reprezentaciju da se ondje priprema, pitanje je kako bi to prihvatili. Jer, to vam je "studentski" život, s takvim sobama i hranom. Fokus nije na komociji, nego na rezultatu i idealno je za razvoj mladih sportaša. Stoga sam predložio državnom tajniku za sport Josipu Paviću da jednom prilikom to dođe vidjeti.
Kad smo već kod imena zlatnog olimpijca iz Londona (2012.), kako se Vjeki čini reprezentacija aktualnih olimpijskih doprvaka?
– Ovo je sastav velikog iskustva i pobjedničkog mentaliteta koji zna igrati velika natjecanja. Ova Hrvatska može do kraja, do najvišeg postolja, jer je pokrivena na svim pozicijama, a ima i jedan od najjačih vratarskih tandema na Prvenstvu. Na ovom natjecanju manje je klasnih ljevaka nego prije. Mađari, Španjolci i Grci su bez ljevaka, a Srbija ima samo Mandića, ali ne i Vapenskog. Hrvatska ima Harkova, a iz mlađih uzrasta na vrata reprezentacije kucaju talentirani Jerković i Skejić.
Jerković je njegov jugaš, baš kao što su Pavlić i Šušić klinci koji bi jednog dana trebali biti oslonac nacionalne vrste.
– Mi u klubu imamo jako dobru strukturu i kvalitetu trenerskog rada u svim uzrastima i Jug već desetljećima proizvodi igrače i za reprezentaciju. Osim spomenute trojice tu su još i Burđelez i Mozara. Svi oni nisu još formirani igrači, ali imaju velik prostor u kojem mogu pokazati potencijal. Otkako sam postao trener, stava sam da se igrači trebaju školovati na više pozicija, da razviju širinu igre u obrani i napadu. Želim i da oni Jugu vrate staru slavu. Oni to mogu, no na sportskom putu nikad nema sigurnosti. Ono što je sigurno, samo je velika žrtva.
Osim što razvija igrače za hrvatsku reprezentaciju, Vjeko je jedno vrijeme razvijao i grčke reprezentativce.
– Četiri godine kod nas je bio Papanastasiou, koji je došao kao junior, dvije godine Kakaris, a jednu Argyropoulos. Što se tiče onog velemajstorskog pogotka Hrvatskoj, kakve su znali zabijati i Šimenc i Obradović, moram vam reći da je on tu šraubu i druge udarce znao ostati vježbati sa Žuvelom i da vaterpolo ima jače medijske kanale, taj bi se pogodak vrtio tjedan dana. Inače, zahvaljujući utjecaju naših trenera i igrača koji su radili i igrali u Grčkoj, i Grci su shvatili da je Jug fantastična sredina za razvoj igrača. I ja svakom mladom igraču kojeg pozove Jug preporučujem da puno ne razmišlja.
Otvori KEKS Pay
