Kada je Luka Modrić sada već davne 2016. godine prvi put izabran u najbolju momčad svijeta, mnogi su pisali da je postao prvi Hrvat kojem je to uspjelo. No, prvi je bio Hajdukovac Ante Žanetić, koji je u najboljih 11 cijeloga svijeta bio izabran još davne 1960. godine.
Priča o Anti Žanetiću vrlo je zanimljiva, čak i vrlo kontroverzna, jer iako je bio ponajbolji nogometaš svijeta svog vremena, Hajduk ga se odrekao jer su u splitskom klubu smatrali da je Žanetić ustaša, što je bilo suprotno političkim stavovima kojeg je tadašnji Hajduk zagovarao.
Žanetić se rodio u Blatu na Korčuli u obitelji haesesovaca. U Dubrovniku je završio učiteljsku školu. Dok se školovao u Dubrovniku, bio je došao do teških saznanja o poslijeratnim zločinima nad inteligencijom i svećenstvom u Dubrovniku.
Za Hajduk je nastupao od 1955. do 1960. godine, odigrao je 254 utakmica i postigao 41 pogodak. Od 1958. uslijedili su događaji koji su promijenili tijek njegove karijere. Nije se slagao s krugovima u klupskoj upravi i gradu i novim trenerom Milovanom Ćirićem (kojeg su ti isti krugovi i doveli). Ante Žanetić ga je opisao kao “velikosrbina”, a krugove u klubu i gradu koji su ga doveli kao “orjunaške i udbaške”; a optužbe za pristup novog trenera idu dotle da je “Ćirić u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd je prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat između navijača bilih i plavih, koji nikada nije ni prestao, i pravo je čudo, kako nitko nije ni ubijen.”.
Zbog maltretiranjima po gradu koja su uslijedila od strane izmanipuliranih navijača, Žanetić je odlučio otići iz Hajduka, odnosno pobjeći iz Jugoslavije. Jer, nepravde su se prenosile i na športsko polje: Žanetić je bio svjedokom da su izboru igrača za reprezentaciju hrvatski igrači morali biti dvostruko bolji da bi zaslužili poziv. Zbog toga nije podnosio Jugoslaviju ni njezin režim.
Žanetić je 1960. bio prisiljen emigrirati, što je učinio prigodom Hajdukovog gostovanja u Danskoj i Njemačkoj.
Jedno vrijeme je igrao za belgijski FC Bruges, a onda je zbog bolesti prekinuo igračku karijeru. Od 1967. živio je u Australiji, gdje je pristupio sydneyjskoj Croatiji.
Dok je bio u emigraciji, nije ga se smjelo spomenuti, nije ga se navodilo u almanasima Hajduka, niti ga se za sve vrijeme Jugoslavije ikad uvrštavalo među najbolje Hajdukove momčadi svih vremena. Mlađe generacije nisu ni mogle saznati za njega. Premda je bio europski igrač broj jedan na poziciji desnog halfa, jugokomunistički režim namijenio mu je zaborav.
Premda je bio daleko nogama od Hrvatske, Žanetić je Hrvatsku jako volio. Osobito se angažirao za Hrvatsku u vrijeme Domovinskog rata, u danima kad se Hrvatska ujedinjavala s iseljeništvom. Do zadnjih je dana života pratio i precizno uočavao deformacije hrvatskog društva te ukazivao je na lažne domoljube koji su u Australiju dolazili s velikim riječima, a novac odnosili i prisvajali.
Umro je 18. prosinca 2014. u Wollongongu u Australiji. Pokopan je u u Wollongongu s Hajdukovim dresom, zlatnom olimpijskom medaljom i olimpijskom bakljom, koju je nosio 2000. prije sydneyskih Olimpijskih igara 2000., uz misu u hrvatskoj crkvi.
Najveći uspjeh mu je ipak to što je 1960. godine u izboru World Soccera izabran u najbolju momčad svijeta. Idealnu postavu te 1960. su činili sami velikani: Grosics, Bergmark, Santamaria, N.Santos Vergas, Žanetic, Julinho, Pele, Di Stefano, Puskas i Gento.
Iste godine je izabran za najboljeg europskog desnog halfa.
Nastupio je i za Hrvatsku: bio je članom hrvatskog predstavništva koje je 12. rujna 1956. u Zagrebu odigralo utakmicu protiv Indonezije (5:2), jedine međunarodne utakmice koju je Hrvatska samostalno odigrala za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Za Jugoslaviju je odigrao 15 utakmica i postigao 2 pogotka. Iste godine je sudjelovao na europskom prvenstvu koje se igralo u Francuskoj, na kojem je došao do završnice i osvojio srebrno odličje. Bio je i prvim strijelcem na utakmici kojom se izbacilo domaćina iz daljnjeg natjecanja.
Nevjerojatnu priču o Hajdukovu nogometašu Anti Žanetiću u polusatnom dokumentarnom filmu ekranizirao je naš ugledni redatelj Jakov Sedlar. Dokumentarac "Zlato Rima, srebro Pariza", priča o Anti Žanetiću bio je prikazivan od 2015. godine te je izazvao mnogo sjajnih kritika.
– Ante Žanetić Luli, tako mu je bio nadimak, bio je istinska hrvatska sportska, ali i nacionalna legenda. Užitak mi je bio napraviti ovaj film do kojeg je došlo sasvim slučajno. Žanetića sam godinu dana prije smrti sreo u Sydneyu, dogovorili smo snimanje kadrova za film. Primio me u svom domu, obećao da će doći na premijeru filma u Split. Uh, kakvu je veliku želju imao još jednom doći u Split, u Hrvatsku, prošetati do Starog placa... Nažalost, želja mu se nije ispunila jer je umro – prepričavao je 2015. Sedlar kako je uopće došlo do zanimljivog filma.
U dokumentarcu Žanetić bez dlake na jeziku govori o brojnim događajima iz doba Jugoslavije, o udbašima koji su ga pretukli, o tome kako je Hajduk morao pobijediti Dinamo da bi poklonio titulu Crvenoj zvezdi...
Žanetić je iz Blata na Korčuli, iz siromašne obitelji za koju sam kaže da je bila najsiromašnija u Blatu. Žuljevite ruke Žanetićeva oca cijedile su sve što se moglo iz škrte otočke zemlje, a mali Ante marljivo je učio. Kao odličan osnovac dobio je stipendiju, otišao na školovanje u Sinj.
– Želio sam studirati elektrotehniku, ali stipendija mi je ukinuta jer mi otac nije bio u partizanima. Prebacio sam se u Dubrovnik, završio učiteljsku školu. Uz gradske zidine zimi smo igrali nogomet, vidjeli su me ljudi iz NK Dubrovnika i zaigrao sam za njih protiv drugoligaša Bokelja. Dao sam dva gola, u uzvratu sam dao tri gola i tako je te 1955. godine počeo i moj nogometni put – u filmu prepričava Žanetić.
Priča o odličnom igraču, pravom maratoncu, ali i nogometnom majstoru, brzo se proširila i do Splita, do Hajdukovih čelnika.
– Brat Jole Vidoševića (nekadašnji veliki Hajdukov igrač, poslije i predsjednik kluba, nap. a.), koji je bio u Udbi, vratio se u Split iz Dubrovnika, a u Grad je stigao Jozo Matošić. I tako sam vrlo brzo završio u Hajduku. Za prvi ugovor dobio sam odijelo, dvije košulje i cipele. Biti u društvu Vukasa, Beare, Kokeze, Frane Matošića, Luštice bilo je kao san.
Prvu utakmicu za Hajduk zaigrao je u četvrtfinalu kupa protiv Zagreba, postigao je dva gola. Žanetić je, zanimljivo, bio jedan od sudionika na tribinama na onoj glasovitoj utakmici odigranoj 28. listopada 1950. kada je osnovana Torcida. Tada je Hajduk pobijedio Crvenu zvezdu sa 2:1 i osvojio prvenstvo Jugoslavije.
– Poslije te utakmice bio je strahoviti progon na članove Torcide, neki su bili i izbačeni sa sveučilišta – sjeća se Žanetić.
Žanetić je već tada odlučio otići iz Splita, odnosno pobjeći iz Jugoslavije.
U siječnju 1961. Hajduk je otišao na turneju u Dansku i Njemačku i pri povratku kući, u Hamburgu, kada su se mijenjali vlakovi, poznati je nogometaš odjednom nestao s vidika.
– Jedan vlak išao je za München i Jugoslaviju, a ja sam ušao u drugi i završio na granici Istočne Njemačke – opisuje Žanetić.
– Bogo, pozdravljam te, ja ostajem ovdje, to mi je rekao. Poljubili smo se, a Marko Vušković (tadašnji rukovoditelj u Hajduku, nap. a.) počeo je vikati na mene – sjeća se u filmu Bogdan Kragić, najbolji Žanetićev prijatelj iz dana u Hajduku.
S granice Istočne Njemačke Žanetić se vratio u Düsseldorf, jedno vrijeme krio se u hotelu, a onda je za njega čuo jedan češki Židov, koji ga je želio vratiti nogometu, zaraditi na njegovoj prodaji u Belgiji. U to vrijeme Žanetićev bijeg iz Jugoslavije bio je šokantan, iz Titova režima pobjegao je reprezentativac, jedan od najboljih igrača na svijetu u to vrijeme. A možete samo zamisliti boje na licima Hajdukovih čelnika kada su slavili 50. rođendan kluba pod Titovim pokroviteljstvom, a nekoliko dana prije emigrirao im je najbolji igrač. Europski mediji pisali su o Žanetićevu bijegu kao o velikom skandalu koji je uzdrmao Titovu Jugoslaviju.
– Trebao sam u Belgiju, ali nisam imao putovnicu jer smo s Hajdukom putovali na zajedničku. Taj mi je Židov krivotvorio putovnicu na ime Pedro Esteban i tako sam prešao granicu. Trebao sam ići u zatvor, ali već sam imao ugovor s Bruggeom pa me njihov bogati predsjednik spasio. Uspio je srediti da dobijem politički azil – sjeća se Žanetić u dokumentarcu.
Nekoliko sjajnih utakmica za Brugge bilo je dovoljno da se dodatno čuje za njega. Uskoro je stigao poziv iz Barcelone koja ga je željela dovesti u svoje redove. Siromašnom dječaku iz Blata otvorio se život iz snova, njegovi suvremenici sjećaju se kako je još u Hajduku govorio da mu je jedna noga za Real, druga za Barcelonu. Već tada bio je uvjeren u svoju vrhunsku karijeru nogometaša. Međutim, tada mu se život okrenuo naopako. Gotovo neizlječiva bolest kralježnice spina bifida, koja ga je stalno pratila, došla je na svoje baš u Belgiji, u vrijeme kada je stigao poziv slavnog španjolskog kluba.
– Malo je tko znao za tu moju bolest, spasio me dr. Wilfard. Uvijek sam imao bolove u nogama, u Splitu su mi govorili da sam istegao mišić. A bila je riječ o tumoru u kralježnici. Taj dr. Wilfard trebao me operirati, ali doznao sam da je obolio od raka. Uhvatila me panika, tražio sam da mi preporuči nekog drugog. Dao mi je broj doktora u Parizu koji ga je sve naučio. No, kad sam nazvao, doznao sam da je taj doktor umro. Nisam znao što i kako dalje, a onda se nakon tri tjedna pojavio dr. Wilfard i rekao mi da će me operirati. Prije operacije on je već bio mrtvac, operirao me uspješno. Sam Bog ga je poslao. Operiran sam 11. travnja 1963., to je bio moj dan rođenja. Nakon nekoliko tjedana doktor je umro – kaže u filmu Žanetić.
Nogomet je bio gotov, o njemu više nije ni razmišljao. Bio je sretan da je živ, a 1967. otišao je u Australiju.
– Tu mi je bio brat. Nekoliko godina radio sam u tvornici papira, a poslije sam počeo raditi u jednoj velikoj australskoj banci u kojoj sam proveo 35 godina – govorio je u Sedlarevom dokumentarcu.
U Australiji je bio iznimno aktivan u djelovanju s ostalim hrvatskim iseljenicima. U njemu je uvijek tinjala želja za samostalnom Hrvatskom, tinjalo je ono što mu je obiteljski usađeno u Blatu, u obitelji koja je podržavala Radićev HSS.
– Moj mladenački san bila je Hrvatska. Nakon bijega 1960. godine, tek sam 1995. došao u Hrvatsku, za vrijeme Jugoslavije nisam bio, vjerujem da ne bih dobro prošao, jer imao sam saznanja da me žele likvidirati - govorio je Žanetić.
Otvori KEKS Pay
E Ante, Ante, Bog ti dao pokoj vječni!! Mog rođaka ne ustašu već sina ustaše progone u Zadru gradu, za kojega je mladi život položio, ma progone oni sve misleće Hrvate. Nadam se da si uz Boga i zagovaraj nas da nas Bog oslobodi od jugosmrada i velikosrba!