Prvu utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije, prijateljsku sa SAD-om u Zagrebu (2:1), njezinu ne samo sentimentalnu, nego sportsku i političku dimenziju evocirao je jedan od najizravnijih protagonista, tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš (74). U to vrijeme obnašao je i funkciju predsjednika Izvršnoga vijeća Grada Zagreba.
Kada je počela operacija Hrvatska – SAD?, pitali smo Vedriša.
- Ta operacija počela je spontano. Jedan menadžer iz Amerike, Ivan Opačak, kontaktirao je vašega kolegu Darka Tironija, te Nevena Kolića i rekao im da američka reprezentacija dolazi u Europu odigrati nekoliko promotivnih utakmica. Jer oni su tada bili na početku ciklusa priprema za Svjetsko prvenstvo kojemu su 1994. godine bili domaćini. Rečeno je da bi oni jednu utakmicu bili spremni odigrati u Zagrebu. Naravno da je naš prvi refleks bio da oni vjerojatno žele u Zagrebu igrati s reprezentacijom Jugoslavije. Međutim, ne, Tironi mi je odmah rekao da žele igrati s reprezentacijom Hrvatske. Bilo je to u razdoblju nakon što su prvi demokratski izbori već bili održani, a ja sam sjeo u stolac prvoga čovjeka Grada i predsjednika HNS-a. Podsjećam vas da smo mi kao HNS prvi počeli proces razdruživanja, prvi smo postavili pitanje da bi Nogometni savez Jugoslavije trebao biti isključivo konfederacija, te da mi u HNS-u imamo potpuno pravo na autonomno donošenje odluka. U toj natjecateljskoj sezoni pojavili su se i prvi problemi oko odlazaka naših klubova na gostovanja u Srbiji. Sve to skupa već je imalo jednu tenziju, u kojoj je nogomet bio refleks političkih događanja, ali kao što ćemo vidjeti, išao i korak ispred – kazao je Vedriš.
Je li to ipak bila 'slučajna' utakmica? Naime, da nije bilo Opačka i njegove inicijative, kada bi Hrvatska kao reprezentacija uopće počela nastupati?
- To ne znam. Međutim, potpuno je sigurno da Opačku ne bi palo na pamet predlagati utakmicu s Hrvatskom da nije prije toga kontaktirao vodstvo Američkog nogometnog saveza, a oni, prije negoli su mu dali taj mandat, kontaktirali u najmanju ruku State department, ako ne i još nekoga drugoga. Prema tome, mi smo bili od njega informirani već kada je bilo odrađeno sondiranje terena s američke strane. Amerikanci su znali točno s kime žele igrati, a Opačak je tu očigledno bio s emotivnim nabojem, ali vrlo racionalno se postavio. Kada nam je s američke strane bio došao već verificiran prijedlog za odigravanje utakmice, moja reakcija je bila: „Mi to načelno prihvaćamo, ali ja to moram u Beogradu na sjednici Fudbalskog saveza izložiti i moram imati njihovu verifikaciju.” E sada, pokušajte zamisliti tu vrstu sigurnosnoga rizika: Znači, 13. svibnja 1990. imate utakmicu Dinamo – Crvena zvezda koja se pretvorila u organiziranu provokaciju, a mi sada moramo pristupiti organizaciji jedne takve utakmice. Znate li kolika je to odgovornost; mene kao predsjednika Izvršnog vijeća Grada, istodobno kao prvoga čovjeka nogometa, a znajući kako će ta utakmica biti prenošena u čitavom svijetu.
Kako je izgledala sjednica vodstva Fudbalskog saveza u Beogradu?
- Sjednica predsjedništva Fudbalskog saveza održana je u čuvenom hotelu Mladost. Bili smo nazočni glavni tajnik Saveza Duško Grabovac i ja, nasuprot nas predsjednik Saveza, Slovenac Marko Ilešič, do njega savjetnik za sigurnost, general Jovo Popović. Kada je došla točka razno, ja kažem: „Imam za vas jednu informaciju, jedan poziv. Informacija je da će se u Zagrebu igrati međunarodna utakmica sa SAD-om, i da bismo rado da, tko god može od vas, bude naš gost”. Tada nastane tajac, onda se javi general Popović i pita: „A tko će da igra?”. Ja kažem skromno - igrat će Hrvatska s Amerikom, i kao da sam, kada sam to izgovorio, osjetio lagane vibracije u toj dvorani, kao kod potresa. Dodao sam i da je to zapravo rutinska stvar, jer 1956. godine Hrvatska je u Zagrebu igrala s Indonezijom, pa se malo taj običaj 'zapustio', a budući da smo konfederacija, sada obnavljamo tu tradiciju.
U kojoj mjeri je Beograd pružao otpor toj utakmici? Ne samo kao Nogometni savez, nego i u političkom smislu.
- Ne odviše, jer oni su kontaktirali Uefu i Fifu, i dobili su odgovor da smo s formalnog aspekta mi bili u pravu. Tu je značajnu ulogu odigrao Zorislav Srebrić, koji je u pravnom dijelu s njima kontaktirao, opskrbljivao ih papirima, tumačenjima, a bio je prisutan i tadašnji generalni tajnik FSJ-a Ante Pavlović. Tako da smo mi blokirali taj najvažniji formalni dio. Jer, da je došao bilo kakav fax od Uefe i Fife da ne odobravaju utakmicu, raspuknula bi se naša akcija kao mjehur od sapunice, kako god da imamo američku suglasnost. U Beogradu su bili shvatili da kada bi bili protiv nas, bili bi protiv Fife i Uefe, a to nisu htjeli. Jer su na Fifu računali u svim daljnjim događanjima.
Koja je u pripremi utakmice Hrvatska – SAD bila uloga predsjednika Tuđmana, i koja je bila njegova reakcija?
- Njegova reakcija bila je reakcija jednoga i te kakvoga domoljuba i navijača. Kazao nam je: „Vi ste Nogometni savez, imate otvorene ruke, a zatreba li vam, od strane države imat ćete potporu”. Međutim, kako god je bio optimističan, on nije do kraja bio siguran da ćemo mi to uspjeti izgurati. Nama je naravno ključno osigurati sigurnost ljudi na stadionu, izbjeći bilo kakav eksces.
Je li Tuđman u utakmici Hrvatska – SAD vidio šansu i za svoju osobnu promociju?
- Ne, osobno ne. On je naravno gledao na to kao na promociju Hrvatske kroz politički događaj. Ne kako bi kao predsjednik Republike poentirao, nego je gledao to još dublje. Naime, američka diplomacija imala je dva paralelna pravca; jedan je djelovao službeno, zastupajući očuvanje Jugoslavije. Međutim, Amerika je kao najveća svjetska velesila imala i plan B. Stoga je drugi njezin pravac gledao događanja koja dolaze, on je analitički bolje shvatio neumitnost događanja, te prepoznao Hrvatsku kao uskoro samostalnu državu. Očigledno je dakle da je onaj tko je u Americi dao zeleno svjetlo da njihova reprezentacija igra u Zagrebu računao na Hrvatsku kao prijatelja, saveznika, s jednom enormnom pozitivnom energijom prema SAD-u, koja je postojala dvostruko: najprije s modela demokracije i tržišne ekonomije, a drugo s modela velikog broja naših iseljenika u SAD-u i Kanadi. To je bila Tuđmanova teza: spajanje domovinske i iseljene Hrvatske. On je, dakle, o tome razmišljao politički, državnički, a nikako osobno.
Možemo li govoriti o utakmici Hrvatska – SAD kao neslužbenom međunarodnom priznanju hrvatske samostalnosti?
- Ne možete naravno reći da jedna nogometna utakmica priznanje države, ali kad vam pošalju taj signal, onda znate da smo na dobrom putu. I to je za nas bilo istinsko ohrabrenje. Sjetite se Nixona i koliko je značila jedna njegova kurtoazna rečenica: „Živjela Hrvatska”. E sad, usporedite s tim značaj dolaska američke nogometne reprezentacije u Zagreb: kakav je to za nas briljantan signal budućnosti, i kako su se u Beogradu morali zabrinuti shvativši da se vremena i događaji neumitno mijenjaju.
S kakvim ste osjećajem išli na tu utakmicu, je li bilo straha?
- Bio sam vjerojatno među onom manjinom koja je čitavu utakmicu manje gledala teren, a više publiku i što se okolo događa. Strahovito je bila velika odgovornost. Međutim, očito je preventivno toliko sigurnosnih mjera bilo obavljeno, te je utakmica prošla bez ijednoga incidenta. Kako je dan prije utakmice Hrvatska – SAD bio ponovno postavljen spomenik banu Jelačić, bio je to istinski političko-domoljubni zagrebački događaj. Zagreb je bio svjetionik Hrvatske, a spomenik banu Jelačiću (ispod kojeg su se fotografirali naši reprezentativci, nap.a.) simbol hrvatske državnosti. Teško je to s današnjim vremenom uspoređivati. Možda je samo doček naših reprezentativaca nakon povratka iz Moskve imao toliku emotivnu težinu, sportsko-domoljubnu. Prostrujala je jedna nova energija kroz te događaje.
Kako je Dražan Jerković postao prvi izbornik, tko ga je predložio, tko je s njim razgovarao?
- Glavninu tih razgovora odradio je tadašnji glavni tajnik HNS-a Duško Grabovac. Bio je tu naravno prisutan i Srebrić, koji je s tim nogometom živio, a ja sam bio od početka kao navijač za Jerkovića – zaključio je Mladen Vedriš.
Otvori KEKS Pay
Nije bilo dana da pokojni predsjednik Franjo dok je bio živ, da nije bio svaki dan na televiziji. Stvarno je degutantno pomisliti da je to radio radi osobne promocije.alosno je samo što se toliko pojavljivao u medijima da je to dovedeno do imbecilnosti.