Rukometaši Hrvatske osvojili su 16. mjesto na Europskom prvenstvu do 20 godina. Rezultat je razočaravajući. Ako već nisu bili u borbi za medalje, onda je ova generacija barem morala završiti među prvih 15 reprezentacija i izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo koje će se sljedeće godine održati u Sjevernoj Makedoniji. Nažalost, tamo neće biti Moslavca, Šprema, Tokića, Tomića, Grubišića, Lasana i suigrača. Umjesto njih igrat će Austrija, Izrael, Rumunjska, Švicarska, Farski Otoci...
Posljednje postolje 2012.
Posljednje polufinale Europskog prvenstva u ovom uzrastu Hrvatska je igrala prije deset godina, kada je u Danskoj osvojila četvrto mjesto nakon poraza od Francuske u utakmici za broncu. Posljednju medalju na europskim prvenstvima do 20 godina osvojili smo 2012. godine u Turskoj, kada smo u finalu izgubili od Španjolske. To je ujedno i jedina hrvatska medalja na europskim prvenstvima u ovom uzrastu. Iz te generacije kasnije su seniorski reprezentativci postali Stipe Mandalinić, Domagoj Pavlović, Filip Ivić, Šime Ivić i Leon Šušnja.
Boris Dvoršek, koordinator Hrvatskog rukometnog saveza za mlađe dobne kategorije, bio je vrlo otvoren u svojoj ocjeni.
– Po meni je ovo debakl. Ova generacija završila je na prethodnom EP-u 13., zatim na SP-u 18., a sada su osvojili 16. mjesto. Neki od igrača ove generacije već igraju Europsku ligu, neki hrvatsku Premijer ligu. Nedostaje nam rada u teretani, fizičke snage, a današnji rukomet temelji se upravo na tome. Imamo jako puno tehničkih pogrešaka, dosta smo statični, a kada protivnik igra agresivno, odmah ulazimo u probleme. To što se nismo plasirali na Svjetsko prvenstvo velika je sramota. Ne sjećam se kada se muška reprezentacija nije uspjela plasirati na svjetsku smotru u ovom uzrastu – rekao je Dvoršek.
Zadnji se put u tom uzrastu nismo plasirali na SP 2015. godine.
Istaknuo je Dvoršek kako je glavni cilj rada u mlađim kategorijama stvaranje igrača za seniorsku reprezentaciju.
– Za mene postoje dva osnovna kriterija – igra u obrani i karakter. To u ovoj generaciji nisam dovoljno vidio. Imamo pojedince, poput Hromina, Šprema i Moslavca, koji su svoj posao odradili vrlo korektno. Hoće li oni jednog dana biti nositelji A reprezentacije, to ćemo tek vidjeti. Pogledajte samo prethodne generacije: 1996. Jeinić i Mandić, 1998. Lučin, Srna i Martinović, 2000. Šarac i Jaganjac, 2002. Maraš, Klarica i Načinović, 2004. Mandić, Kuzmanović, Herceg, Ćeško, Kahlina i Krupić...
Posebno je izdvojio problem vratarske pozicije.
– Kvaliteta vratara nije pratila ostatak momčadi i to je bio velik problem. Pitanje je i obrana koja prima 30 pogodaka po utakmici. Kako možete u jednom poluvremenu primiti 22 gola od Izraela?
Nestalo motiva
Govorio je i o mentalnoj strani momčadi.
– Motivacije nije nedostajalo. Igralo se najbolje kada je nepotrebno. Primjerice, ova je generacija u prijateljskoj utakmici pobijedila Mađarsku, aktualne europske prvake, igrala je dvije izjednačene utakmice sa Slovenijom koja je na ovom EP-u osvojila broncu. Međutim, ne znamo igrati kada je stani-pani. Ovo je već treće veliko natjecanje zaredom na kojem, čim ispadnemo iz borbe za četvrtfinale, psihički padnemo. Glave padaju, nestane motiva. Dobro je što je ovu selekciju vodio Denis Špoljarić, pomoćni trener izbornika seniora Dagura Sigurdssona, i on će mu iz prve ruke prenijeti tko može biti potencijal za A reprezentaciju, a dečki su na treninzima sa Špoljarićem mogli vidjeti kako se to radi u A reprezentaciji – zaključio je Dvoršek.
Otvori KEKS Pay
Nema smisla više živjeti.