Pripreme za novu sezonu HNL-a još nisu ni počele, a već je pola lige predstavilo svoje nove trenere. Tri kluba, Dinamo, Hajduk i Lokomotiva, smijenila su trenere u pravom smislu riječi, dok su Slaven Belupo i Istra 1961 bili prisiljeni na smjenu nakon što su njihovi treneri otišli u Dinamo i Hajduk. Dakako, zna se dogoditi da se smjene događaju na takav prisilan način zbog odlaska trenera u veće i bolje klubove, no ti slučajevi zauzimaju tek nešto manje od pet posto svih smjena trenera u HNL-u. Velika većina smjena događa se nakon otkaza trenerima zbog nezadovoljstva klubova rezultatima koje su postigli.
Svjetski trendovi
Svi koji prate nogomet dugi niz godina svjesni su toga da klubovi imaju sve manje strpljenja s trenerima. Međunarodni centar za sportske studije (CIES) istraživanjem je došao do podatka da je u devedesetim godinama prošlog stoljeća prosječan trenerski mandat u europskim klubovima trajao malo manje od tri godine, potom je to prosječno trajanje mandata u 2000-tima palo na godinu dana i osam mjeseci, u 2010-ima smanjilo se na godinu dana i tri mjeseca, da bi u ovom desetljeću prosječno trajanje trenerskog mandata palo na 359 dana, dakle na malo manje od godinu dana.
Taj trend nikako se ne podudara s izjavama brojnih trenera i nogometnih djelatnika koji ističu da su treneru potrebna barem četiri prijelazna roka (dakle dvije sezone) kako bi uopće mogao posložiti momčad po svojim zamislima i dovoljno se upoznati s igračima i njihovim navikama na terenu pa da može iskoristiti njihove prednosti te sakriti njihove mane, kako bi zapravo znao što točno činiti za boljitak momčadi. Kad je riječ o primjerima u svjetskom nogometu u kojima se strpljenje klupskih uprava isplatilo, ima ih puno više od suprotnih slučajeva. Jedan od najpoznatijih slučajeva u kojima se pokazalo da se strpljenje nagrađuje jest onaj Jurgena Kloppa u Liverpoolu. Nakon prilično loše prve sezone u kojoj je osvojio tek osmo mjesto u engleskom prvenstvu, u klubu su mu ipak dali vremena i na kraju je osvojio sve što se može osvojiti te postao jedan od najuspješnijih trenera u povijesti tog kluba.
Hrvatski klubovi zauzeli su poziciju u krajnjem spektru nestrpljivosti. To dokazuje i podatak da je strateg Varaždina Nikola Šafarić jedini trener koji je u HNL-u započeo ovu netom završenu sezonu, a da je pritom još uvijek na funkciji, i eto, uveo je Varaždin u europska natjecanja za iduću sezonu. Međutim, podaci o nestrpljivosti klubova u HNL-u sežu još puno dublje. Prema istraživanju CIES-a, prosječni trenerski mandat u HNL-u traje tek 186 dana, po čemu se naša liga nalazi na 58. mjestu od 65 nogometnih liga svijeta koje su korištene pri mjerenju.
Najbolje indikacije o utjecaju čestih promjena trenera dat će nam, pak, pregled učestalosti trenerskih smjena u razdoblju od 2020. do 2025., i to na bazi od 25 država s najboljim ligaškim koeficijentom u Europi. Hrvatska se po učestalosti smjena na toj ljestvici nalazi na četvrtom mjestu, s brojkom od prosječno 1,78 smjena trenera po sezoni u jednom klubu. Ispred HNL-a se nalaze Super liga Srbije (2,37), ciparska liga (2,20) i rumunjska Superliga (1,96). S druge strane, najmanje smjena trenera prosječno se po klubu u sezoni događa u Norveškoj (0,46), Švedskoj (0,73), Danskoj (0,78) i Češkoj (0,88). Vrijedi dodati da su pri dnu te ljestvice, s prilično malim brojem trenerskih promjena, i najbolje europske lige, 'lige petice'
Svi se moraju zapitati
Kad u korelaciju s time dovedemo kretnje ovih zemalja, odnosno liga, na ljestvici koeficijenata u spomenutom razdoblju od 2020. do 2025., dolazimo do zaključka da se strpljivost prema trenerima isplati i vidi na rezultatima. Nestrpljive nacije su uglavnom doživjele pad (Srbija sa 16. na 22. mjesto, Cipar s 15. na 19. mjesto, Hrvatska s 18. na 21. mjesto, jedino je Rumunjska ostala na 25. mjestu), dok su strpljive nacije uglavnom doživjele napredak i skok (Norveška s 22. na 11. mjesto, Češka sa 17. na 9. mjesto, Švedska s 23. na 20. mjesto, jedino je Danska pala s 14. na 16. mjesto).
Puno je faktora koji bi se u Hrvatskoj trebali promijeniti kako bi se na kraju promijenila ova krvna slika nenormalne nestrpljivosti prema trenerima. Svoje zasluge imaju uprave klubova koje smjenjuju trenere, ali drugi akteri; navijači koji nakon gotovo svakog poraza žestoko te ponekad vulgarno prizivaju smjene trenera, mi mediji koji nakon svakog 'kiksa' objavljujemo ankete s naslovima "Treba li klub dati treneru otkaz?", ali i igrači koji neće dovoljno često stati iza trenera i reći: "Mi smo krivi za ovu utakmicu, a ne on." Situacija je zabrinjavajuća i dokazano loše utječe na rezultate pa bi se svi spomenuti akteri trebali zapitati o vlastitom strpljenju.
