Unatoč blagom nezadovoljstvu, odnosno upozorenju koje je Hrvatska dobila nakon 2:2 s Iranom, prve dvije pripremne utakmice Kranjčarovih igrača dobile su više nego prolaznu ocjenu. Posebno igra u Beču, kada je Hrvatska s 4:1 pobijedila Austriju.
Ovo su dani kada nacija pada u euforiju, palac se vrlo lako diže prema gore, još lakše spušta prema dolje. Najdojmljivije u cijeloj priči o prve dvije utakmice Hrvatske je ozračje u momčadi. Nije da imamo selekciju koja će se boriti za naslov prvaka svijeta, ali imamo momčad koja je čvrsto, s obje noge, na tlu, koja je puna samopouzdanja i vjere u sebe. Niko Kovač i društvo ne padaju u euforiju. Nisu nakon Beča otvarali pjenušac, nisu nakon Osijeka ronili suze žalosnice. Kako smo ih po linijama vidjeli u dvobojima s Austrijom i Iranom?
Vratari: Stipe Pletikosa se nameće kao jedinica, trenutačno ima najveće povjerenje, branio je tri poluvremena. Primio je protiv Austrije kiks-gol izravno iz kornera, ali njegove stvarne mogućnosti nismo ni mogli vidjeti jer nije imao previše posla. U susretu s Iranom nije kriv za golove. Didulica je branio tek jedno, austrijsko, poluvrijeme, ni on nije imao posla. A šansu strpljivo čeka Tomislav Butina.
Obrana: Dario Šimić je najstandardniji dio zadnje linije, obavlja sve postavljene zadaće. Robert Kovač polako ulazi u formu, naučio nas je da ne zakazuje kada je najpotrebnije. Tomas i Tokić kiksali su protiv Irana, golove smo primili nakon njihovih pogrešaka. Posebno je diletantska bila Tokićeva. Jasno je da on ne može igrati stopera, već jedino može mijenjati R. Kovača. Uostalom, na lijevom stoperu mjesto je zacementirano za Šimunića i u reprezentaciji željno čekaju njegov oporavak.
Sredina terena: Najčvršće karike su bokovi. Marko Babić je u obje utakmice bio među boljim igračima, Darijo Srna je briljirao protiv Irana i pokazao da je u Beču imao tek slab dan. Središnji vezni, Niko Kovač i Tudor, previše griješe u dodavanjima, ali do savršenstva odrađuju defanzivne zadaće. Baš zato svi željno očekujemo što kvalitetnijeg Niku Kranjčara. Trudi se, trči, otvara, ali u završnici mora davati puno više. Igrač njegove klase i pozicije mora po utakmici dati pet-šest lopta od kojih protivnika "boli glava". Vranješ je u igri protiv Irana pokazao da se na njega može računati. Luka Modrić se ne snalazi najbolje, jednostavno još nije punopravni član te selekcije. Jerko Leko na boku ne može zamijeniti Srnu, a minute još nisu dobili Ivan Leko, Bošnjak i Šerić.
Napadači: Uopće nije dvojbeno, Pršo i Klasnić su vrhunski napadački dvojac, koji se bez teškoća može nositi s bilo kojom obranom na svijetu. Imponira lakoća kojom dolaze u prilike, njhova snaga, moć. I Olić je rastrčan i neugodan, a Balaban je, unatoč krasnom pogotku iz "slobodnjaka", ostao dužnik. Istina, igrao je i najmanje.
