Puno smo trenera “promijenili” u karijeri, puno i onih koji su vodili Dinamo. Nikola Jurčević jedan je od onih koji su već bili na klupi, doživjeli smo njegov dolazak, pa odlazak iz Maksimira. I nije se puno promijenio u svom načinu izražavanja, u svojoj priči. Samo što je ipak nešto stariji, ali i puno iskusniji. Tek što je došao u Dinamo sučelio se s realnošću plavih, ostao je sa samo nekoliko igrača jer su ostali u reprezentacijama.
Što ste uopće mogli raditi s takvim kadrom?
– Ostala mi je dosta važna grupa igrača, njih deset, od kojih su dvojica golmani. Radili smo malo na “fizici”, na tehnici, bilo je jako puno lopte. A par puta priključili smo i igrače iz B momčadi, juniore, tako da smo mogli raditi i s njima, i njih malo “osjetiti” – počeo je trener Dinama.
Nakon odlaska Marija Cvitanovića, brzo ste sjeli na klupu. Tko vas je zvao, kako ste se osjećali?
– Razgovarao sam s dosta vodećih ljudi kluba, dobio sam nekakav signal da je ta opcija dosta ozbiljna i potom se sve jako brzo odvijalo. Bio je ponedjeljak kad sam došao u klub, oko podneva, i za pola sata sve je bilo gotovo. Postojala je obostrana želja i nije bilo komplikacija, spornih detalja. Klub me želio, ja sam imao želju i ambiciju voditi Dinamo.
Kako vam je obitelj reagirala na ponovni dolazak u Dinamo?
– Obitelj mi je najveća podrška u svemu, i supruzi i kćerima bilo je jako drago, veselile su se zbog mene. I one su znale i shaćale moju želju da se vratim, da radim kod kuće, da s Dinamom pokušam napraviti pravi posao. Mama i sestra su to još emotivnije prihvatile, kako je taj ponedjeljak bio datum na koji je prošlo sedam mjeseci od smrti moga oca, mama je plačući rekla: – E, kako bi sad tata bio sretan da je živ. Tako da je sve to bilo dosta emotivno u krugu obitelji. I onda, vidi se koliko Dinamo znači, bila je velika medijska pompa oko mog dolaska. K tome, doslovno na tisuće poruka i poziva dobio sam iz cijelog svijeta, od Australije i Amerike do Njemačke, Turske, Rusije, Italije...
Hoće li vam obitelj dolaziti na utakmice?
– Na prvoj, sa Slavenom Belupom, nisu bile, čekaju da se stabiliziram, vjerujem da će dolaziti.
Koja je razlika između tog vašeg prvog mandata u Dinamu i ovoga?
– Najveća je razlika što je klub organizacijski i infrastrukturno vrhunski, od ovog hotela na stadionu gdje razgovaramo, preko terena, svlačionica do medicinskog i kondicijskog dijela, kuhinje. Imamo aposlutno sve. Ali, puno je toga ostalo isto, sreo sam puno ljudi koji su i tada bili u klubu. Dinamo funkcionira na isti način – letvica je uvijek jako visoko podignuta, ambicije su velike, traži se maksimum pa i više od toga i tko je spreman prihvatiti se posla, s time se mora i suočiti.
Puno se govorilo o tome da dugo niste samostalno vodili momčad. Što ste radili kao Bilićev pomoćnik u Rusiji, Turskoj i Engleskoj?
– Sa Slavenom sam imao izuzetan odnos, kako profesionalni tako i privatni. I sve te godine bavio sam se trenerskim poslom, imao sam trenersku ulogu, radio na terenu, uza sve razgovore o igračima, taktici. Naravno, njegova je riječ na kraju, u vođenju utakmice, bila odlučujuća. To je jedina razlika, sada te završne odluke donosim ja. Ne bih rekao da mi je to bio hendikep.
Što ste pokupili od toga rada sa Slavenom?
– Toliko smo vremena proveli zajedno, k tome smo se i spojili zbog nekog sličnog pogleda na nogomet, sličnog načina komuniciranja. Slaven je sjajan u odnosu s igračima, medijima, u tome je jako kompletan, ima izraženu socijalnu inteligenciju, nogometno je fleksibilan, ne robuje šablonama. Zapravo i ne znam po čemu smo različiti, imam neke ideje o vođenju momčadi, radu, ali dosta je u tome sličnosti s Bilićem.
Rekli ste da će vam trebati neko vrijeme da do kraja upoznate igrače, da ćete tek tada moći govoriti o realnim ambicijama. No, nekakve dojmove ste zacijelo već stekli?
– Zadovoljan sam sa svime što sam zatekao, pogotovu s načinom na koji su igrači reagirali na moj dolazak. Momčad radi i ponaša se na moje zadovoljstvo. Imamo dobru momčad, dobru kvalitetu, ali i prostora za napredak da možemo igrati 30-ak posto bolje jer ima unutarnjih rezervi za to. Tri poraza koja su se dogodila, ostavila su traga, ali mislim da je to sad iza nas. Sadašnja slika je dobra, ali za pravu sliku treba ipak pričekati kraj prvenstva. Sad treba ostvariti ciljeve, osvojiti naslov prvaka, doći do finala Kupa i osvojiti ga. I moramo gledati korak dalje. Ova dva mjeseca prilika su svim igračima da se nametnu i za sljedeću sezonu, u kojoj ćemo već na startu imati i europske ambicije. Vjerujem da ćemo rezultatski biti uspješni, a k tome ćemo vidjeti koji će nam igrači biti za sljedeću sezonu.
Može li Dinamo biti konkurentan u Europi i kako ga pripremati kroz HNL kad ovdje igrate dominantno, a u Europi ćete morati igrati drukčije?
– Prvo moramo vidjeti kako će nam se definirati sadašnja momčad, hoće li trebati pojačanje. A za Europu je puno faktora koji utječu, ždrijeb, dnevna forma... Cilj je biti konkurentan, a objektivno je godinama problem jer doma igraš sa 70 posto posjeda, uz kontrolu igre i ofenzivu, a u Europi, na razini podjednakih momčadi prolazi više oprezniji nogomet.
U Dinamu morate i razvijati mlade igrače. Kako pomiriti klupsku politiku, a biti svoj?
– U svakom klubu, pa i u Dinamu, trener poštuje i prati klupsku politiku. A ta se politika prati tako da klub, primjerice, ima kadar od 20 igrača, ili je to orijentacija na mlađe ili nema novca... No, kad dobijem tih 20 igrača u tom trenutku jedinu politiku određujem ja. Dakle, ja sam taj koji određujem, ovisno kako mi se koji igrač svidi na treninzima ili utakmicama i u tome ne postoji kompromis.
Trenirali ste puno velikih igrača u karijeri. Kojeg biste sad, da možete, doveli u Dinamo?
– Ha-ha-ha. Uzeo bih puno njih, ali – Luku Modrića. Taj spaja sve linije, igrač koji druge čini boljima, ima radare na leđima.
Tko u Europi igra nogomet po vašem guštu?
– Dosta momčadi. Jedna je varijanta Barcelona i Manchester City koji igraju savršeni nogomet. Najopasnije je ući u zamku da ih pokušaš kopirati, to je nogomet – fantazija. Ali, zanimljiv je Livepool s odličnom ofenzivnom linijom. Pa nekadašnja Borussia (D) jer ne gledam sad na sedam-osam momčadi koje pokupuju sve najbolje igrače, zanimljivo mi je vidjeti u jednom razdoblju Borussiju, Monaco, Atletico, takve više analiziram nego one najveće.
Rekao je Otto Barić da se nada da će Dinamo za vama jednom plakati kao što su u Salzburgu plakali za njim, to bi značilo da ste uspjeli.
– Teško mi je to sada reći, znam kako to ide u nogometnom svijetu, pogotovo u Hrvatskoj, teško je raditi dugoročne planove. Naravno da želim uspjeti, napraviti korak naprijed u svojoj karijeri, a to mogu samo ako postignem dobar rezultat s Dinamom – zaključio je Nikola Jurčević.
Koristite terminologiju politike koju uporno promovirate. Vi govnovinari nemate tatu i mamu nego roditelja broj jedan i roditelja broj dva...