Ulcinjski Mundijal prijateljstva, uspješno realizirana ideja Pavla Pepđonovića da to ove godine bude mundobasket, bio je iznimna prilika da se na istome mjestu okupe košarkaši koji su daleke 1978. bili svjetski prvaci. Tako smo na jednome mjestu imali priliku vidjeti Dragana Kićanovića, Zorana Slavnića, Željka Jerkova, Andra Knegu, Duju Krstulovića i Petera Vilfana, koji je jedini od svih živućih članova te velike momčadi lani bio na poprištu tog velikog uspjeha. Naime, slovenska košarkaška legenda o svom je trošku otišla u Manilu, u kojoj se igrala završnica Svjetskog prvenstva pa je ondje bio prava atrakcija. Stoga ga je u jednom trenutku jedan od mlađih zaštitara pitao tko je on kada je tako popularan pa se svi s njim žele fotografirati. Slično je bilo i u Ulcinju, gdje je Pero također bio među traženijima za fotografiranje, a stariji poklonici košarke pitali su ga da im prepriča onaj slučaj dodavanja sa suparničkim igračem Bobanom Petrovićem.
– Sezonu prije igrao sam za Partizan, nakon čega sam se vratio u Olimpiju, koja je te 1988. u doigravanju igrala s Partizanom. Kako smo Boban i ja bili dobri prijatelji, ja sam ga u jednom našem napadu pitao hoće li mi vratiti loptu ako mu ja dodam. Rekao je da hoće. No kako u to nisam bio siguran, pitao sam ga još jednom. A kako i tada nisam bio siguran da će se to dogoditi, tražio sam od njega da se zakune svojom kćeri, što je on i učinio. I tako sam ja njemu dodao loptu, nakon čega su svi moji suigrači odjurili u obranu, a svi partizanovci u kontranapad pa smo na Partizanovoj polovici ostala samo nas dvojica. Vidjevši to, suci su prekinuli utakmicu i dugo su vijećali pa obojici dosudili nesportsku zbog, tako su oni protumačili, "nepoštivanja doigravanja". Na to sam reagirao neprilično pa sam skinuo dres i okrenuo sucu stražnjicu – ispričao nam je Vilfan prije nego što će pogledati crnogorsku premijeru dokumentarnog filma "Izgubljeni Dream Team".
Nakon pogledane dokumentirane priče o reprezentaciji bivše SFRJ koja je 1991. osvojila zlatnu medalju pod stijegom tada već nepostojeće države, Vilfan je ovako sažeo svoje dojmove:
– Ono što sam očekivao, to sam i dobio. To doživljavam na poseban način, ne samo kroz ono što se u to vrijeme događalo u Sloveniji i Hrvatskoj, već gledam to i kroz sport. Te momke znam, bio sam tada u Rimu kao sukomentator RTV Slovenije. I dobro je što je to ovako prikazano jer nama je tada u glavi bila puno veća frka nego što se vidi u filmu. I u redu je tako da rat nije u prvom planu, nego sjajna košarkaška momčad. Doza toga što se događalo tada dovoljna za film, ali premalo za ono što smo mi tamo osjećali.
Dakako, to samo ljudi koji su bili tamo mogu ispričati.
– Za pet sati stigli smo iz Rima do slovenske granice. Stiskali smo po gasu koliko god je išlo. Talijanski su nam novinari govorili: "Nemojte ići tamo, ostanite u Trstu, ostanite kod nas. Pričekajte da se smiri." Ma kakvi, odlučili smo ići kući pod svaku cijenu. U filmu se pak potvrdilo ono da među igračima – a i ja to pamtim – nije bilo ikakvih trvenja na nacionalnu temu. Ne, toga nije bilo. A i ono s Divcem i hrvatskom zastavom u Argentini nije bilo tako strašno kako se pričalo. Uostalom, Capo Bajrović kazao je da bi on isto to napravio s bilo kojom drugom zastavom.
Prisjetio se nekadašnji reprezentativac SFRJ svoje zgode na sličnu temu:
– Igrali smo na nekoj sjevernoameričkoj turneji u Vancouveru i krene se intonirati neka melodija za koju nisam imao pojma da je hrvatska himna. Vidim, svi nervozni, hoće na klupu, pa sam i ja otišao sjesti na klupu. Mene su na sljedećoj turneji čuvali, rekli su mi da ne izlazim ih hotela, da će me čuvati. Netko je domaćinima očito podvalio hrvatsku himnu, za koju ja kao Slovenac nisam ni znao da postoji.
Kada se pak dogodilo to da je Zdovc opozvan od svoje države da ne igra polufinale, slovenski su novinari pokušavali doći do njega, ali nisu uspjeli.
– Tada nije bilo mobitela, a izbornik Ivković tražio je od hotela da im isključi telefone u sobama kako bi ih što više zaštitio od informacija iz zemlje. Komentator Stane Trbovc i ja nekoliko smo dana pokušavali doći do Zdovca, ali nismo uspjeli, toliko su oni bili zatvoreni u tom svom balonu. Trbovc je išao u hotel u kojem je bila reprezentacija, no sreo je Dudu Ivkovića, koji ga je potjerao. Ja sam mu i rekao da će mu se to dogoditi jer Duda je bio mangup, on je u takvoj situaciji bio spreman i nokautirati te.
Pravu dramu doživjeli su Vilfan i njegovu suputnici na slovenskim cestama.
– Vozili smo Zdovca u Sloveniju, a Talijani su nam na granici rekli da ne idemo kući jer se tamo puca. No mi smo ipak odlučili ići pa nas je na našem graničnom prijelazu zaustavio kapetan JNA koji, sva je sreća, očito nije znao da je Zdovc odbio igrati polufinale jer ga vjerojatno ne bi onako srdačno pozdravio. U Sloveniji je naš automobil bio jedini na cesti, a negdje kod Vrhnike ugledali smo tenk s cijevi okrenutom prema nama pa smo na 300 metara stali. Razmišljali smo, ako se okrenemo i krenemo natrag, pogodit će nas pa smo ipak polako krenuli prema njemu. Kad smo se približili, otvorila se kupola i ispostavilo se da je to tenk koji je slovenska Teritorijalna obrana oduzela jugoslavenskoj vojsci – ispričao je Vilfan.
Otvori KEKS Pay
