Ivica Tucak, izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije, bio je jedan od gostiju Simposara u Novigradu, gdje je sudjelovao na jednom od panela zajedno s nogometnim trenerima Zoranom Zekićem i Nenadom Bjelicom.
– Vaterpolo je jako težak sport. Ne bih sada radio usporedbe s drugim sportovima jer bi to bilo neukusno. Evo, ovdje među nama je Milivoj Bebić, po mom osobnom mišljenju jedan od najboljih svjetskih vaterpolista. Kada već spominjem njega, Beba je 1983. ili 1984. godine otišao igrati u Napoli. Zamislite podatak koji je meni bolan i tužan za ovaj sport – čovjek koji je ostavio tako veliki trag na prostorima Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine tada je imao veći ugovor nego što ga danas imaju neki vrhunski igrači. To možda najbolje pokazuje gdje smo doveli taj sport, koliko smo ga srozali i kakvi su ljudi ušli u njega. To je ono što najviše boli.
Kako se nosite s autoritetom kao izbornik Hrvatske?
– Sjećam se kada sam 2012. godine postao izbornik i naslijedio Ratka Rudića, najvećeg trenera vaterpola i jednog od najvećih sportskih autoriteta općenito. Znam koliko mi je bilo teško jer sam došao na mjesto čovjeka koji je bio olimpijski pobjednik. Imaš igrače koji su olimpijski pobjednici, imaš sustav koji je Rudić stvorio i koji trebaš nastaviti voditi. Bio sam njegov pomoćnik sedam godina i gledao kako se ponaša prije velikih utakmica. To ne možeš samo kopirati, to mora doći s godinama i iskustvom. Počinješ drukčije gledati na situacije koje su normalne u četvrtfinalima, polufinalima i finalima. Hvala Bogu, u mojoj karijeri bilo je puno takvih utakmica.
Olimpijske igre su posebna priča?
– To je onaj trenutak kada sjedneš u autobus i ideš na četvrtfinale Olimpijskih igara. Tada ništa drugo ne postoji. Od hotela do bazena, tih pola sata vožnje, kao da cijeli svijet stane. Tada je najvažnije da igrači u tebi, kao treneru, ne osjete strah ni nesigurnost. Naravno da se utakmice igraju da bi se pobijedilo, ali i poraz je nešto što je normalno u sportu. Mislim da je upravo iskustvo presudno – da vladaš samim sobom. Danas, nakon otprilike 14 godina, potpuno drukčije pristupam svemu – i igračima, i sucima, i svim sudionicima utakmice. Danas puno drukčije reagiram na odluku koja mi nije po volji ili na reakciju igrača koja nije onakva kakva bi trebala biti.
Vaterpolo je specifičan jer je igra jako brza?
– Da, potpuno drukčija dinamika igre. Napad, kontra, pa odmah nova kontra… Sve se događa jako brzo. Naravno, nogomet ima puno više igrača, više kombinatorike i svega ostalog, ali i vaterpolo je izuzetno zahtjevan sport. Ono što je po meni ključno jest način na koji vladaš cijelim procesom. Najvažnije je graditi zdrave odnose i međusobno poštovanje. Ja svojim igračima uvijek kažem: "Vi mene ne morate voljeti, ja vas volim. Vi ste meni kao sinovi i djeca, ali me morate poštovati." Onog trenutka kada osjetim da je granica poštovanja prijeđena, tada nastaje problem.Imao sam jednu situaciju u Beogradu na Europskom prvenstvu. Izgubili smo medalju na jednu loptu. Cilj nam je bio zlato i izgubili smo jednu utakmicu na jednu loptu. Sve je to sport. Na tom Europskom prvenstvu u Beogradu, nakon svih vrhunskih rezultata koje smo postigli, dogodila se moja pogreška – i mislim da je to bila ljudska pogreška. Kada sve ide dobro, kada sve funkcionira, onda misliš da sve može. Igrači su rekli: "Ne valja nam hrana u hotelu, išli bismo jesti van." Ja sam rekao: "Može." Onda: "Ne valja nam voda na bazenu, nećemo trenirati." Može. "Možemo navečer izaći?" Može - rekao je Tucak i dodao:
- I kada danas pogledam tih 15 ili 20 dana boravka u Beogradu, mi nijednom nismo sjeli zajedno kao reprezentacija na ručak ili večeru. Pa kako ćeš onda dobiti utakmicu na jednu loptu? Izgubit ćeš je. Ponavljam, to je bila ljudska pogreška. Učiš cijeli život. Danas, nakon 14 godina iskustva, takvu pogrešku više nikada ne bih ponovio. Naravno, nakon toga su napravljeni određeni rezovi, maknuti su oni koji su remetili atmosferu i stvari su ponovno sjele na svoje mjesto – zaključio je Tucak.
Otvori KEKS Pay
