Proteklog vikenda na zagrebačkom je Bundeku održana zanimljiva atletska utrka. Osim one za građanstvo na 5000 metara, koju je osvojio Denis Gaščić, trčala se i utrka na samo 150 metara u kojoj su sudjelovala djeca s Downovim sindromom.
Bilo je to četvrto izdanje humanitarne utrke "Run for Down" u organizaciji Atletskoga kluba Perpetuum Mobile i Udruge za sindrom Down grada Zagreba i Zagrebačke županije. Program je vodila popularna pjevačica, i voditeljica, Minea koja je uspjela stvoriti vrlo poticajan ugođaj.
Uz kotizaciju od 20 eura i 1000 prijavljenih trkača na koncu je skupljena lijepa svota za korisnu svrhu. Utrku "downića" trčala je i osmogodišnja Dora Novak, koja možda jest imala 38. vrijeme, ali je i ona bila pobjednica. Uostalom, Dora već nekoliko godina trenira atletiku, što na njen psiho-fizički i socijalni razvoj jako dobro utječe, u što smo se mogli uvjeriti kada smo s njom popričali.
– Treniram atletiku brzo i točno. Trčimo, skačemo, bacamo vorteks.
A na mamino "Dora je naš brzi ponos" djevojčica je dodala:
– I lav i tigar.
A kako bavljenje sportom utječe na Doru, opisala je mama Morana:
– Dora se sportom bavi odmalena, trči od treće godine. Članica je Atletskog kluba Zaprešić. Sport smo prepoznali kao jako važan segment njena života da ove mekane, hipotone mišiće učvrstimo te da kognitivno i motorički taj razvoj bude ubrzan. Bavljenje sportom Dori donosi samopouzdanje, pozitivnu sliku o sebi i socijalizaciju.
Na utrci se, u ulozi njena ambasadora, pojavio i naš skijaški as Ivica Kostelić.
– Ovo je po odazivu iznad mog očekivanja. Jako je velik broj sudionika.
Ivica se rado odaziva na humanitarne događaje.
– Drago mi je što sam ambasador i što je utrka uspjela. Nadam se da ću moći češće sudjelovati u ovakvim događanjima. Svi mogu biti zadovoljni. I oni koji su se došli rekreirati, ali i oni koji su ovdje da bi pomogli drugima. I oni kojima treba pomoć. Jako lijepo da su svi zajedno ovdje.
Čini se da je Ivica prilično upoznat sa sindromom Down?
– Češće sam sudjelovao na ovakvim akcijama koje se tiču Downova sindroma i upoznao sam dosta djece. To su jako draga djeca, otvorena i puna ljubavi. Iskazuju svoje emocije. Ovo je jako dirljivo.
Koliko se često stigne odazvati na ovakve akcije s plemenitom svrhom?
– Odazivam se na ovakve stvari. Meni je drago ako mogu barem malo pomoći u nečemu što je plemenito. Za to sam uvijek.
Proizlazi li to iz njegova osjećaja odgovornosti prema zajednici u kojoj živi ili iz suosjećanja prema djeci s teškoćama?
– Svaki čovjek treba podržati ono što ima širi društveni kontekst u kojem nema podjela. To je sasvim normalno. Svatko pomaže u ulozi koju ima u društvu. Ja imam neku takvu ulogu jer sam bio poznati sportaš. Ako mogu pridonijeti vidljivosti toga događaja da on privuče više pozornosti javnosti, tim bolje. Posljednji put smo se sreli na onoj utrci za zatvorenike i senzibilizaciju javnosti o njihovoj resocijalizaciji. To su sve stvari u kojima se možete osjećati samo dobro kad pomognete.
Ivica se zatvorenicima bavio i nedavno u kaznionici u Glini.
– Prije dvije godine bio sam u Lepoglavi. Imali smo ležernu komunikaciju. Oni su tamo zbog tih i tih razloga, jasno je svima, no i oni su ljudi. Imaju ljudske potrebe, ali nije samo u tome stvar, već je u tome da ako uspijemo ijednoga pridobiti da prijeđe na stranu svjetla, napravili smo puno.
To je očito lijepa strana popularnosti, koja ima i nepovoljnu stranu.
– Apsolutno. Popularnost ima i svoje loše strane, a treba se koncentrirati na one lijepe.
