Povijest je puna prekretnica, trenutaka koji su mogli zauvijek promijeniti tijek događaja. U indijskom sportu takav trenutak bio je Svjetski kup u kriketu 1983. godine, kada je pobjeda reprezentacije predvođene Kapilom Devom pretvorila taj sport iz popularne razbibrige u nacionalnu opsesiju. No, što da je 33 godine ranije nogomet imao svoju priliku? Što da je indijska nogometna reprezentacija, koja se na nevjerojatan način kvalificirala za Svjetsko prvenstvo 1950. u Brazilu, doista otputovala u Južnu Ameriku i predstavila se svijetu? Ta epizoda ostaje jedna od najvećih "što ako" priča u svijetu sporta, misterij čiji su korijeni posađeni dvije godine ranije na Olimpijskim igrama u Londonu, gdje je svijet prvi put upoznao neustrašive indijske nogometaše koji su igrali - bosi.
Godina je 1948., a Olimpijske igre u Londonu prva su velika međunarodna pozornica za Indiju kao neovisnu naciju, tek godinu dana nakon odlaska Britanaca. Očekivanja nisu bila velika, no njihova nogometna reprezentacija priredila je prvorazrednu senzaciju. U utakmici prvog kola protiv moćne Francuske osam od jedanaest indijskih igrača na teren je istrčalo bez kopački. Neki su nosili samo čarape, većina je imala tek zavoje oko stopala. Unatoč tome, publici od 17.000 ljudi priuštili su spektakl. Francuska je povela, no Indijci su se hrabro borili i u 70. minuti preko Sarangapanija Ramana izjednačili na 1:1. Promašili su i dva jedanaesterca, a pobjednički gol Francuzi su zabili tek u samoj završnici. Iako su izgubili 2:1, bosonogi Indijci postali su heroji Igara. Njihova hrabrost i vještina zadivile su sve, od publike do britanske kraljevske obitelji. Legenda kaže da je kralj George VI. pozvao momčad u Buckinghamsku palaču i zamolio kapetana Sailena Mannu da mu pokaže noge, kako bi se uvjerio jesu li zaista "napravljene od čelika". Tadašnji kapetan Talimeren Ao na konferenciji za medije duhovito je objasnio njihov stil igre: Mi u Indiji igramo nogomet, dok vi igrate 'cipelomet'
Dvije godine kasnije sudbina je Indiji ponudila još veću pozornicu. Svjetsko prvenstvo 1950. u Brazilu bilo je prvo nakon Drugog svjetskog rata, a svijet se još oporavljao od razaranja. Putovanja su bila skupa i komplicirana, zbog čega su brojne reprezentacije odustale od kvalifikacija ili samog turnira. Indija se našla u azijskoj kvalifikacijskoj skupini s Burmom, Indonezijom i Filipinima. No, prije nego što je ijedna utakmica odigrana, sve tri reprezentacije su se povukle. Indija je tako, bez borbe, osigurala povijesni, prvi nastup na Svjetskom prvenstvu. Ždrijeb ih je smjestio u skupinu III s Italijom, tadašnjim braniteljem naslova, Švedskom i Paragvajem. Činilo se da je pozornica spremna za novi podvig bosonogih heroja. Međutim, 28. lipnja 1950., na dan kada su trebali odigrati svoju prvu utakmicu, Indijci se jednostavno nisu pojavili.
Najraširenija i najromantičnija teorija, koja se i danas često može čuti, jest da je Indija odustala jer im FIFA nije dopustila da igraju bosi. Navodno je FIFA, nakon londonskog presedana, uvela pravilo o obaveznom nošenju kopački, a Indijci na to nisu htjeli pristati. Godinama je ova verzija događaja prihvaćana kao apsolutna istina, bizarna fusnota u povijesti Mundijala koja je Indiju koštala jedinog nastupa na najvećoj svjetskoj smotri. No, kao i mnogi drugi povijesni mitovi, i ovaj je bio daleko od stvarne istine
Ključni svjedok u razbijanju ovog mita bio je Sailen Manna, čovjek koji je trebao biti kapetan te reprezentacije u Brazilu. U kasnijim intervjuima odlučno je demantirao priču o kopačkama. - Nismo imali nikakvih problema s nošenjem kopački. Često smo ih nosili, pogotovo po kišnom vremenu kada bi teren bio mekan - rekao je Manna, dodajući da to pitanje nikada nije bilo stvarna prepreka.
Činjenica koja dodatno potkopava mit jest da je indijska reprezentacija i na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine igrala pretežno bosa, bez ikakvih sankcija. Pravilo o obaveznoj obući FIFA je formalno postrožila tek kasnije. Prava istina o odustajanju Indije leži u kompleksnoj mješavini lošeg upravljanja, neshvaćanja važnosti natjecanja, financijskih kalkulacija i pogrešno postavljenih prioriteta unutar Indijskog nogometnog saveza.
Jedan od glavnih razloga bio je nevjerojatan stav Saveza prema samom Svjetskom prvenstvu. U to vrijeme, Mundijal nije imao status koji ima danas. Bio je to tek četvrti turnir, prvi nakon 12-godišnje pauze zbog rata, i mnogi savezi izvan Europe i Južne Amerike nisu ga doživljavali kao vrhunac nogometa. Za Indiju, Olimpijske igre bile su apsolutni prioritet. Blistav nastup u Londonu stvorio je uvjerenje da mogu postati olimpijska sila, a zlato na Igrama smatralo se najvećim mogućim postignućem.
- Tada nismo imali pojma o Svjetskom prvenstvu. Da smo bili bolje informirani, sami bismo preuzeli inicijativu. Za nas su Olimpijske igre bile sve. Nije postojalo ništa veće - priznao je Manna za Sports Illustrated. Njegove riječi potvrdio je i Sheoo Mewalal, strijelac pobjedničkog gola za Indiju u finalu Azijskih igara 1951.godine. - U naše vrijeme Svjetsko prvenstvo nije bilo važno. Olimpijada jest. San je bio igrati na Olimpijskim igrama. Kada se Indija povukla sa Svjetskog prvenstva 1950., jedva da smo bili razočarani.
Naravno, tu su bili i logistički i financijski izazovi. Putovanje od Indije do Brazila 1950. godine bio je pothvat koji je trajao tjednima i bio je iznimno skup. Njihov Savez, kao mlada organizacija u tek oslobođenoj i siromašnoj zemlji, teško se mogao nositi s takvim troškovima. Međutim, ova isprika gubi na težini kada se uzme u obzir da je FIFA, silno željna predstavnika iz Azije i privlačenja goleme nacije na svjetsku pozornicu, ponudila pokriti veći dio putnih troškova indijske delegacije. No, čak ni to nije bilo dovoljno da uvjeri vodstvo Saveza. U službenom priopćenju savez je naveo neuvjerljive razloge poput "nesuglasica oko selekcije igrača i nedovoljno vremena za pripreme". Postojali su i drugi, tihi strahovi. Indijske utakmice tada su trajale 70 minuta, a ne 90, pa je postojala bojazan da momčad fizički ne bi mogla parirati profesionalcima iz Europe i Južne Amerike. Predsjednik saveza Moin-ul-Haq navodno se pribojavao teških poraza koji bi mogli uništiti ugled stečen u Londonu. Kombinacija arogancije, neznanja i birokratske tromosti na kraju je presudila. Odluka je donesena 23. svibnja, manje od mjesec dana prije početka turnira, čime je Indiji zauvijek zatvorena vrata Brazila.
Posljedice te odluke bile su katastrofalne i dugoročne. Indija se više nikada nije uspjela kvalificirati na Svjetsko prvenstvo. Ironično, na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952., koje su bile glavni prioritet saveza, Indija je doživjela debakl, izgubivši od Jugoslavije s nevjerojatnih 10:1. Nakon te sramote Savez je konačno uveo pravilo o obaveznom nošenju kopački za sve igrače. Zlatna generacija pedesetih i ranih šezdesetih, koja je osvajala Azijske igre, ostala je bez prilike da se okuša protiv najboljih na svijetu.
FOTO Internet ismijava Ronalda nakon nastupa na SP-u: Pogledajte najbrutalnije fore na račun Portugalca
Otvori KEKS Pay
