Zagrepčanka Anja Vicković iz austrijskog Schwaza vratila se kao jedna od najvećih priča hrvatskog sporta. Sa samo 21 godinom osvojila je šest medalja na svjetskim prvenstvima u kuglanju, i to tri u kategoriji do 23 godine i tri u seniorskoj konkurenciji. Najviše su, naravno, odjeknula dva zlata: naslov svjetske seniorske prvakinje i U23 naslov svjetske prvakinje.
- Bilo je stvarno posebno. Šest medalja, i to lijepo podijeljeno na tri u U23 konkurenciji i tri u seniorskoj. Naravno, najviše su iskočile zlatne medalje, pogotovo ova seniorska. To je zaista nešto što nisam očekivala, ali očito se sve posložilo baš kako je trebalo. - iskreno se prisjeća Anja Vicković.
Prvo je bilo Svjetsko prvenstvo do 23 godine. Tamo sam osvojila tri medalje, a onda je praktički odmah nakon toga krenulo seniorsko prvenstvo, na istim stazama, u istoj dvorani. Nije bilo puno vremena za odmor, ali možda mi je upravo to pomoglo. Već sam bila naviknuta na kuglanu, atmosferu, zvukove, navijače i cijeli ritam natjecanja.
Jeste li se nadali seniorskom zlatu, onako u sebi, potajno?
- Iskreno, ne. Ovo mi je bilo prvo seniorsko pojedinačno svjetsko prvenstvo. Išla sam s mišlju da idem po iskustvo, da probam iskoristiti dobru formu. Moji iz kluba su se šalili nakon U23 prvenstva i govorili: “Anja, vrati se ti s još jednom medaljom.” Ja sam se smijala na to. Nisam stvarno očekivala da će se dogoditi baš ovo.
Mislim, znala sam ja da sam u dobroj formi, ali jedno je forma, a drugo je seniorsko svjetsko prvenstvo. Tamo su najbolje kuglačice svijeta. Ja sam htjela odigrati najbolje što mogu, skupljati iskustvo i vidjeti gdje sam. Na kraju je ispalo da sam bila spremnija nego što sam možda i sama mislila.
Koliko je teško u tako kratkom razdoblju odigrati dva velika prvenstva?
- Jako je zahtjevno, ali s druge strane, cijela sezona te zapravo priprema za to. Ljudi me često pitaju kakav je bio pripremni period za Svjetsko prvenstvo, ali u kuglanju taj pripremni period traje cijelu sezonu. Liga traje dugo, Kup je bio jako kasno, tako da nema posebne pripreme od dva tjedna. Svaka utakmica, svaki nastup, svaki trening vode prema tom trenutku.
Rezultat kakav je ostvarila Anja Vicković ne dolazi preko noći i svakako ga ne možeš ostvariti sam. Godine su tu rada, truda, znoja, discipline, ali i potpore sredine. Od obitelji, kluba, pa sve do Sportskog saveza Grada Zagreba.
- Apsolutno. Da nije svega ovoga bilo, tko zna o čemu bismo danas pričali. Isto tako, da mi je ovo bilo prvo veliko natjecanje, sigurno ne bih mogla postići takav rezultat, koliko god bila u dobroj formi. Kuglanje je fizički sport, ali je jako puno i psihički sport. Treba imati iskustvo, koncentraciju i mirnoću. Možeš trenirati koliko hoćeš, ali ako nemaš glavu za velike trenutke, jako je teško doći do zlata.
Kada govorite o “glavi”, koliko je zapravo mentalna snaga važna u kuglanju?
- Kod mene možda čak i najvažnija. Imam dosta fizički lagan stil, ne bacam kuglu jako, ne trčim, nemam nešto što bi me fizički potpuno potrošilo. Ali mentalno je jako zahtjevno. To je 120 hitaca koje moraš izvesti što ujednačenije. Moraš ostati u ritmu, znati što gađaš i ne smiješ dopustiti da te jedna loša kugla izbaci iz takta.
A rezultat vam je stalno pred očima.
- Da, i to je najgore. U svakom trenutku možeš vidjeti koliko imaš, koliko protivnica ima, koliko ti netko bježi ili koliko ti bježiš. Ja se pokušavam natjerati da ne gledam. Najbolje igram kad ne znam rezultat. U finalu, da me sada pitate koliko sam imala po stazama, stvarno ne znam. Znam završni rezultat jer sam ga pogledala poslije, ali tijekom igre sam pokušala sve ignorirati.
Teško je, ali meni to pomaže. Prvu stazu koju sam izgubila, tada sam točno znala koliko imam i koliko ima protivnica. Poslije sam odlučila da to više neću raditi. Kompletno sam se isključila. Fokusirala sam se samo na sljedeću kuglu, na sljedeći hitac. Kad tako igram, puno sam mirnija.
Jeste li u finalu osjećali da možete do zlata?
- Bilo je napeto, naravno. Finale je finale i znaš da igraš za zlatnu medalju. Ali imala sam i jednu prednost, već sam dva tjedna bila u toj kuglani. Bila sam naviknuta na sve. Nisam osjećala dodatni stres zbog prostora, buke ili atmosfere. Samo sam morala ostati u sebi i odraditi ono što znam.
Je li postojao trenutak kada ste shvatili: “Ovo je moje”?
- Pred kraj. Nekoliko hitaca prije kraja već je bilo jasno da me protivnica više ne može sustići. Tada sam si omogućila da zadnje hice odradim malo mirnije, bez tolikog pritiska. Ali do tog trenutka nisam htjela razmišljati unaprijed. U kuglanju se sve može promijeniti ako prerano odeš glavom u slavlje.
Prije finala, u polufinalu ste igrali protiv prijateljice i suigračice. Koliko je to teško?
- To mi je bilo jako teško. Igrala sam protiv Paule Polanšćak, koja mi je prijateljica iz djetinjstva. Znamo se godinama i zajedno smo prošle puno toga. S jedne strane, bila sam možda malo opuštenija jer sam znala da, ako pobijedim ja, to je odlično, a ako pobijedi ona, isto će mi biti drago. Ali kad sam prošla dalje, bilo mi je i teško, jer ona nije mogla biti sa mnom u finalu.
Naravno da se veseliš jer si u finalu Svjetskog prvenstva, ali kad je s druge strane netko tvoj, netko s kim si odrasla u sportu, onda nije jednostavno. Veselila sam se uspjehu obje. Zato je taj meč bio emocionalno poseban.
Djelujete mirno na stazi, ali kažete da ste zapravo jako nervozni.
- Ja sam jako nervozna osoba. I u kuglanju i izvan kuglanja. U glavi mi je tisuću misli. Ali kad stanem na stazu, pokušavam izgledati što mirnije. To pomaže protivnici, odnosno utječe na nju, ali još više pomaže meni. Ako počnem mahati, pričati, slaviti ili reagirati na svaku kuglu, koncentracija mi ode.
Kako onda preživite taj pritisak?
- Začahurim se. To je najbolji opis. Ignoriram sve oko sebe i pokušavam ostati u svom ritmu. Iako je 120 kugli u igri, jedna loša kugla može te izbaciti iz takta. Zato moraš znati vratiti se. To se uči godinama.
Imate i jedan neobičan “ritual” prije nastupa plakanje.
- Da, iako ja to ne bih nazvala ritualom. Ja emocije izbacujem plakanjem. Netko sluša glazbu, netko trči, netko šuti, a ja nekad moram isplakati nervozu. Na ovom Svjetskom prvenstvu to se baš dogodilo. Kad izbacim negativne misli, lakše odem na stazu. Sama sebi kažem da će biti dobro i onda mogu igrati.
Tko vas u tim trenucima smiruje?
- Moji suigrači i treneri. Oni me već dobro poznaju. Znaju kakva sam i znaju kako me utješiti. Pred njima sam slobodna i to mi puno znači. Takva podrška je jako važna, pogotovo na velikom natjecanju.
Kada ste shvatili koliko ste veliku stvar napravili na Svjetskom prvenstvu?
- Tek kasnije. U tom trenutku ideš dan po dan, nastup po nastup. Ne razmišljaš o tome da bi mogla osvojiti medalju u svakoj disciplini. Ali kada se sve zbrojilo, ispalo je nevjerojatno. Zlato, srebra, bronce, ukupno šest medalja. Stvarno sam ponosna.
Što je presudilo da se baš u Schwazu sve tako posloži?
- Forma, iskustvo, malo sreće i puno rada. U ždrijebu uvijek ima faktora sreće. Može se dogoditi da se dvije jako dobre igračice susretnu jako rano i da jedna favoritkinja ispadne prije nego što se očekivalo. Ali na kraju ipak moraš odigrati svoje. Sreća može pomoći, ali ne može baciti kuglu umjesto tebe.
Koliko vam znači što je ovaj rezultat otvorio prostor da se više govori o kuglanju?
- Jako puno. Meni je do kuglanja stvarno stalo. Drago mi je da me nakon ovog Svjetskog prvenstva ljudi žele čuti, da me zovu i da se o kuglanju priča. Ne želim preuzimati sve zasluge, ali mislim da je ovo zlato pomoglo da se naš sport malo probije. Voljela bih da ljudi koji ne znaju puno o kuglanju sada čuju za njega, možda ga počnu pratiti ili se i sami počnu baviti njime.
Hrvatsko žensko kuglanje ovim je prvenstvom pokazalo da je u svjetskom vrhu.
- Apsolutno. Cure iz reprezentacije su sjajne. Sve imaju kvalitetu, sve su osvojile medalje i stvarno im skidam kapu. Netko se možda šali da je žensko kuglanje rekreacija, ali mi smo na svjetskoj razini. To su pokazali rezultati.
Podrška obitelji važna je karika svake sportske karijere. Tko je vaš najveći navijač, znamo da je Trpimir poznato je televizijsko lice. Kakav je bio u ovoj vašoj svjetskoj priči?
- Tata je stvarno od prvog dana moj najveći fan. Dolazio je na utakmice, pratio natjecanja, a tijekom ovog Svjetskog prvenstva mislim da je na društvenim mrežama više objavljivao on nego ja. Privatno je baš takav kakvog ga ljudi znaju, duhovit, brz na šali i uvijek pozitivan. Ali meni je prije svega tata. Uvijek me podržavao u onome što sam sama željela. Mama je možda nervoznija i više brine, a tata je taj koji nabrijava i diže atmosferu.
Uz sve to, vi ste studentica biologije na PMF-u. Kako ste se s medaljama vratili u studentsku stvarnost?
- Vrlo brzo. Nakon Svjetskog prvenstva došla sam na kolokvij. Svi su mi čestitali i bili ponosni, a ja sam bila pod stresom zbog faksa. Bila sam dva tjedna odsutna, rokovi kreću, ima zaostataka. Ali imam podršku i na fakultetu i od trenera i od prijatelja. To mi jako puno znači.
Što slijedi nakon ovakvog prvenstva?
- Prvo odmor. Sezona kreće krajem kolovoza i trebat će se ponovno vratiti u ritam. Imala sam neke ponude, ali odlučila sam ostati u Zagrebu. Tu mi je dobro, imam sjajno društvo i zasad nema potrebe za promjenom.
Nakon svega što se dogodilo u Schwazu, kako gledate na sebe?
- Mislim da sam dokazala da mogu igrati na najvišoj razini. Nisam više samo netko tko dolazi po iskustvo. Naravno, još imam puno prostora za napredak, ali ovo prvenstvo mi je pokazalo da pripadam tamo. I to je možda najveća stvar koju nosim iz Austrije, zaključila je Anja Vicković.
Otvori KEKS Pay
