Nogometaši DR Konga iznenadili su Portugal (1:1) na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu i tako nagovjestili da neće bit samo prolaznici u skupini. Ovo je njihov drugi nastup na svjetskim prvenstvima. Debitirali su 1974. godine u Njemačkoj kada su igrali pod imenom Zair. To je bila država kojom je od 1965. do 1997. čeličnom rukom vladao diktator Mobutu Sese Seko. Mobutu je, kao i mnogi autokrati, prepoznao moć sporta kao alata za međunarodnu propagandu i jačanje kulta ličnosti. Njegov najpoznatiji potez bio je organizacija legendarnog boksačkog meča "Rumble in the Jungle" između Muhammada Alija i Georgea Foremana u Kinshasi 1974. godine. Stoga, kada je nogometna reprezentacija Zaira, poznata kao "Leopardi", postala prva momčad iz podsaharske Afrike koja se kvalificirala na Svjetsko prvenstvo, i to sa stopostotnim učinkom u kvalifikacijama, Mobutuovom oduševljenju nije bilo kraja.
Uspjeh je bio potpun kada su u ožujku iste godine osvojili i Afrički kup nacija. Diktator je cijelu momčad pozvao u svoju raskošnu predsjedničku palaču, paranoidno zdanje koje je rijetko napuštao iz straha od atentata. Igrači su istovremeno osjećali strahopoštovanje i nelagodu.
- Morate razumjeti da je za mnoge od nas, koji smo odrasli u siromaštvu, susret s Mobutuom bio kao susret s bogom - ispričao je Ilunga autoru Jonu Spurlingu za knjigu "Death Or Glory".
Mobutu je održao grandiozan govor o ponosu, o prvoj crnoj afričkoj momčadi na svjetskoj smotri, čak i o tome kako žuti dresovi Zaira, u čijem je dizajnu navodno i sam sudjelovao, lijepo izgledaju na njihovoj koži. Uslijedila su velika obećanja: potpuno novi automobili za svakog igrača, kuće i novčana nagrada od 20.000 dolara.
- Većina nas otišla je osjećajući vrtoglavicu od sreće - prisjetio se Ilunga.
Početak je bio kao iz snova. Momčad je u Zapadnu Njemačku odletjela unajmljenim zrakoplovom, s aerodroma su ih pokupili novi Mercedesovi autobusi i odvezli u luksuzni hotel. Obećane su im i izdašne dnevnice kako bi mogli uživati u boravku. No, problem je bio u tome što su se na uspjeh momčadi "prikačili" brojni dužnosnici iz vlade i nogometnog saveza, gledajući put u Njemačku kao priliku za besplatno ljetovanje. U toj gomili osiguranja, odijela i raznih uhljeba, novac namijenjen igračima jednostavno je nestao. Kada su igrači zatražili svoje dnevnice, izbornik, Jugoslaven Blagoje Vidinić, rekao im je da ostanu u svojim sobama.
- Moral je bio na dnu - izjavio je branič Tshimen Bwanga.
Uz to, momčad jednostavno nije bila toliko dobra koliko je Mobutu mislio. Bili su poluprofesionalci, a predsjednički dekret im je zabranjivao igranje u inozemstvu. Prvu utakmicu protiv Škotske, u kojoj su igrale legende poput Kennyja Dalglisha i Denisa Lawa, izgubili su s 2:0. No, moral u kampu već je bio potpuno uništen. Prije druge utakmice protiv Jugoslavije, vladini dužnosnici održali su bizarnu konferenciju za medije na kojoj su tvrdili da su jugoslavenske vlasti potplatile njihovog izbornika Vidinića da im otkrije taktiku. Shvativši da su im bonusi ukradeni, igrači su noć prije utakmice održali sastanak i raspravljali o bojkotu. Iako su na kraju odlučili igrati, njihova predstava bila je potpuna katastrofa.
Priprema za utakmicu s Jugoslavijom bila je daleko od idealne, ali nitko nije mogao predvidjeti razmjere poniženja koje će uslijediti. Zair je gubio 3:0 već do 18. minute. Tada je izbornik Vidinić, kojem je na kraju ipak dopušteno voditi utakmicu, povukao nevjerojatan potez i zamijenio vratara Kazadija Mwambu, iako on nije bio kriv ni za jedan gol. Nije pomoglo. Na poluvremenu je bilo 6:0, a Zair je ostao s desetoricom igrača. Čak je i taj crveni karton bio farsa. U naletu bijesa nakon četvrtog gola, Mwepu Ilunga je nogom udario kolumbijskog suca Omara Delgada u stražnjicu i brzo pobjegao. Dok se zbunjeni sudac okrenuo, nije vidio tko ga je udario, pa je isključio napadača Ndayea Mulambu, unatoč njegovim protestima i svjedočenju dvojice jugoslavenskih igrača koji su upirali prstom u pravog krivca. U drugom poluvremenu primili su "samo" tri gola, ali konačni poraz od 9:0 smatran je nacionalnom sramotom. Nakon utakmice, u svlačionicu su upali vladini dužnosnici. Prema Ilunginim riječima, zaprijetili su im ekstremnim posljedicama. Poruka od Mobutua bila je brutalno jasna: ako u posljednjoj utakmici protiv Brazila izgube s više od tri gola razlike, nikada više neće vidjeti Zair ni svoje obitelji.
Taj je ultimatum bio pozadina bizarne tragedije debija Zaira na Svjetskom prvenstvu. Igrači su protiv Brazila izišli na teren ne igrajući za čast, već za goli život. Do 79. minute rezultat je bio 2:0 za Brazil. Tada je dosuđen onaj slobodni udarac. Ilungino objašnjenje onoga što je uslijedilo mijenjalo se tijekom godina, no vjerojatno je svaka verzija sadržavala dio istine. Za knjigu "Death Or Glory" ispričao je da ga je uhvatila panika.
- Svi su znali za što je Rivelino sposoban s te udaljenosti i pomislio sam da smo, ako sada primimo treći gol, u ogromnim problemima. Mislio sam da mogu potrošiti nešto vremena ako izbijem loptu.
U intervjuu za BBC 2010. godine tvrdio je da je to bio čin protesta s ciljem da dobije crveni karton. - Učinio sam to namjerno. Bio sam svjestan pravila. Nisam imao razloga da se i dalje ozljeđujem dok oni koji će od toga financijski profitirati sjede na tribinama i gledaju. Sličnu je priču ponovio i za L'Equipe, dodavši:
- Zašto bih ostao na terenu i riskirao da se ne vratim kući, dok nas ljudi koji su nam uzeli novac mirno gledaju s tribina?
Njegovi suigrači bili su jednako zbunjeni kao i ostatak svijeta.
- Nemam pojma što mu je prošlo kroz glavu - rekao je napadač Etepe Kakoko.
Drugi su bili ljutiti. Vratar Mohamed Kalambay sumnjao je u ozbiljnost prijetnji, opisujući Ilungu kao "nervozan tip". Brazil je na kraju zabio i treći gol u 79. minuti za konačnih 3:0. Igrači Zaira su preživjeli. No, po povratku kući nije ih čekao doček heroja. Obećani automobili, kuće i novac nikada se nisu vidjeli. Mobutu je brzo izgubio interes za nogomet i svu pažnju preusmjerio na boksački spektakl Alija i Foremana. Igrači koji su nekoć bili nacionalni ponos, brzo su zaboravljeni i prepušteni sami sebi. Mnogi su utonuli u siromaštvo. Vratar Kazadi Mwamba, heroj dva Afrička kupa nacija, umro je bez novca 1996. godine. Napadač Mulamba Ndaye, čiji rekord od devet golova na jednom Afričkom kupu nacija stoji i danas, godinama kasnije pronađen je kako živi kao beskućnik u Južnoj Africi, nakon što se pogrešno vjerovalo da je preminuo.
- Mnogi od nas žive kao skitnice - rekao je Ilunga godinama kasnije.
- Da mogu sve ponoviti, radije bih postao farmer – dodao je.
Priča o nastupu Zaira 1974. godine nije smiješna anegdota. To je mračan podsjetnik na to kako politika, korupcija i pohlepa mogu uništiti snove, pretvarajući heroje u tragične figure. Onaj jedan udarac Mwepua Ilunge nije bio znak neznanja, već simbol otpora i straha u situaciji iz koje nije bilo ispravnog izlaza. To je priča koja zaslužuje da bude ispričana u cijelosti, daleko od podrugljivih kompilacija i površnih viceva.
Otvori KEKS Pay
