Osijek nije iznevjerio iako se na tribinama dvorane Gradski vrt nije dogodilo ništa neočekivano. Ostali su iznenađeni samo oni koji ne poznaju Slavoniju i Slavonce. Potvrdilo se po tko zna koji put kako je na istoku Hrvatske reprezentacija svetinja jer nevjerojatna atmosfera iz Osijeka još će se dugo prepričavati. Neusporediva s onom na prošlogodišnjem finalu Davisova kupa protiv Argentine u Zagrebu iako je tada na tribinama bilo sedam-osam puta više navijača.
Istina, bilo je i u osječkoj dvorani praznih mjesta, i to vjerojatno onih “sponzorskih”, s obzirom na to da ulaznica više nije bilo u prodaji jer su razgrabljene već prvoga dana, a bilo je i onih koji su, razočarani sastavom hrvatske reprezentacije za Davisov kup, na internetskim oglasnicima ispod cijene prodavali svoje pakete ulaznica. Kako su samo pogriješili! Jer oni koji su došli u Gradski vrt napravili su štimung za pamćenje, ni nalik uobičajenoj teniskoj atmosferi, nabildali samopouzdanje od većine otpisanim hrvatskim tenisačima, a Španjolce zbunili.
– Bili smo i mi isprva razočarani, ali predugo smo na ovakvo što čekali da bismo odustali... Ne igraju Čilić, Dodig, Škugor ili Karlović... igra Hrvatska! – objasnili su na ulazu u dvoranu supružnici Branko i Martina iz Osijeka.
Mnogi su ovom sastavu Hrvatske u srazu Davisova kupa protiv moćnih suparnika davali šanse jednake kao i osuđeniku na smrt koji odlazi na izvršenje kazne, ali euforično navijanje poguralo je Škugora, Draganju i Mektića do senzacije, na prag čuda.
Izađeš i uživaš
– U ovakvoj atmosferi ne možeš ne dati svoj maksimum. Ja sam to i napravio. Nedostajalo mi je samopouzdanja, ali to se pred ovakvom publikom ne vidi. Izađeš i uživaš – govorio je Franko Škugor nakon pobjede karijere protiv Pabla Carrena Buste.
I sutradan, u igri parova, dvorana je bila puna. Nikola Mektić i Marin Draganja nikada nisu imali potporu kakvu su imali u Osijeku, nikada uz sebe nisu imali više od 2500 navijača koji su s oduševljenjem ispratili svaki njihov uspješan poen i dizali ih poslije svake dobre igre španjolskog para. I to sva četiri i pol sata maratonskog meča, koliko je hrvatskom dvojcu trebalo da sruši pobjednike Roland Garrosa.
– Publika je fantastična, najbolja dosad kad smo igrali kod kuće. Uživao sam Zadru, ali ovo je fantastično – govorio je oduševljeni Draganja nakon meča.
A kakva je euforija vladala tek treći, odlučujući dan... Nitko nije želio propustiti priliku da pogura hrvatske tenisače prema sportskoj senzaciji.
– Mi na tribinama i dečki na terenu na istom smo zadatku, da damo sve od sebe – kazao je Zvonimir koji je meč pratio u društvu sina Ivana kojemu je dao ime po svome rukometnom junaku.
Za Domagoja Wagnera, predsjednika teniskog kluba Olimpija i jednog od inicijatora dolaska Davisova kupa u Osijek, slike s tribina bile su očekivane.
– Dogodilo se ono što smo već tjednima najavljivali – Slavonija nikada nije iznevjerila pa nije ni sada! Ovo nije ni prvi ni zadnji put da su Slavonci pokazali koliko im reprezentacija znači, bez obzira na to u kojem sastavu igrala. Ostali su iznenađeni samo oni koji nikada nisu bili u Slavoniji. Malo još stvari veseli narod na istoku Hrvatske, a jedna od njih je reprezentacija – veli Wagner.
Mogu i pod infuzijom
Mnogi vjeruju da je nakon svega Osijek zaslužio još jedan meč Davisova kupa kojim bi se Hrvatski teniski savez odužio Slavoncima za nevjerojatnu potporu iskazanu protiv Španjolaca.
– Sigurno je Osijek to zaslužio. Potpora s tribina je takva da utječe na dečke da mogu sve, bilo da su bolesni ili pod infuzijama, jer se igra srcem – zaključio je Wagner.
slavonci su dokazali i devedeseti prve,tko su i sto su i kako se bori za svoju domovinu.