Karlo Letica, nogometni vratar švicarske Lausanne, opet je na meti izbornika Zlatka Dalića. Dobio je pretpoziv za hrvatsku reprezentaciju, drugi put u karijeri. Bio je u fokusu Dalića uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine, ali tamo na kraju nije otišao. Letica nikad nije zaigrao za A reprezentaciju, ima samo jedan nastup za U-21 vrstu. U završnici sezone 2017./18. Letica je imao dosta jaku medijsku potporu da kao čuvar mreže Hajduka bude treći vratar na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, uz Danijela Subašića i Lovru Kalinića. U javnosti se pojavilo pitanje: koga Dalić treba zvati, Leticu ili Dominika Livakovića? Čak se činilo da bi Letica mogao biti favorit, ali u završnici sezone Livaković je izvrsnim obranama u dresu Dinama pridonio osvajanju naslov prvaka, te se izbornik opredijelio za njega. Nada umire posljednja pa se Karlo nada da bi se mogao naći među putnicima za Svjetsko prvenstvo 2026. godine u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Tko zna, možda bi njegov put bio brži i sigurniji da brani u klubu iz Lige petice...
– Onaj tko misli da je švicarska liga slaba, taj se grdno vara. U ligi ima nekoliko kvalitetnih klubova, uostalom kako se igra u Švicarskoj, pokazuju ovogodišnji rezultati u Europi. Mi smo dogurali do završnog kruga Konferencijske lige, Basel igra završni krug kvalifikacija za Ligu prvaka, dok su Young Boysi u završnom krug kvalifikacija za plasman u Europsku ligu, te na kraju tu je i Servette, koji igra završni krug kvalifikacija za plasman u skupinu Konferencijske lige. Od klubova koji su ove sezone igrali u Europi nije uspio proći samo Lugano, koji je prilično nesretno ispao u konferencijskoj ligi od slovenskog Celja – priča Letica.
Kakve su šanse da se vaš klub plasira u skupinu Konferencijske lige?
– Imamo aktivan rezultat iz prve utakmice. Igrali smo na svom stadionu 1:1 protiv Bešiktaša. Ma, primili smo nesretno pogodak. Nakon moje obrane lopta se odbila do Rashice, koji je pogodio praznu mrežu. Ono što me veseli je činjenica da je bio pun stadion, 12.000 gledatelja, usprkos lošem vremenu, kiša je stalno padala. Općenito je švicarska liga jako posjećena, svako kolo igraju se po dva-tri derbija.
Sezona je rano počela, iza vas je već 13 utakmica?
– Istina, počeli smo Konferencijsku ligu od drugog pretkola, izbacili Vardar, pa u trećem pretkolu i Astanu. Uzvrat protiv Vardara i Astane bile su mi najbolje utakmice, nisam primio pogodak. Protiv Astane bio sam proglašen i najboljim igračem utakmice. U ligi smo loše startali, upisali smo dva poraza i jednu pobjedu. Malo nas je poremetilo igranje u Europi, čak smo neke utakmice domaćeg prvenstva morali odgoditi. Za sada u ligi najbolje guraju klubovi koji ne igraju Europu – Thun i St. Gallen još nemaju poraza nakon četiri kola.
Kako to da ste ostali u Lausannei?
– Tako su se posložile stvari. Bilo je nekih ponuda, ali mi nisu odgovarale. Ovdje se osjećam sigurno, dobro branim i ciljevi su kao i lani – plasirati se među prvih šest momčadi i opet izboriti igranje u Europi. Naravno, bilo bi super kada bismo prošli Bešiktaš i tako osigurali igranje u skupini, gdje bismo, vjerujem, sigurno dobro prošli. Klub je sjajno posložen, financije su dobre. Koliko sam ovdje, a nisam malo, svakog 25. u mjesecu na računu stiže plaća. Nikad nije bilo kašnjenja.
Imate jako mladu momčad?
Drugi najstariji u momčadi
– Ja sam s 28 godina drugi najstariji u momčadi. Od mene je stariji samo kapetan, Oliver Custodio. Takva je politika kluba, davanje prilike mladim kvalitetnim igračima. Imamo puno mladih stranca poput Francuza Kana-Biyika, koji ima 18, Diakite iz Malija ima 19, Traore iz Bjelokosne Obale dvadeset.
Tko vam je konkurencija na vratima?
– Uz mene tu je iskusni Thomas Castella i kao treći je dvadesetogodišnji Tim Hottinger. Oba su Švicarci, ponikli u ovom klubu.
U klubu ni drugu godinu zaredom nemate igrače s prostora bivše Jugoslavije?
– Nemamo. Ima samo nekoliko Hrvata u drugim klubovima: Stanić je u St. Gallenu, Šotiček u Baselu, a ove sezone je u Grashopper došao mladi Zvonarek.
Je li vas iznenadio pretpoziv za hrvatsku reprezentaciju?
– Bit ću iskren. Čak i nije. Kad sam prvi put dobio pretpoziv, to je za mene bilo veliko iznenađenje i velika čast. Znam da dobro branim, znam da me prate iz HNS-a i ovo je nekako bio logičan slijed događaja. Na meni je da se probam ugurati među tri vratara koji će ići na Svjetsko prvenstvo. Naravno, trojica koja su pozvana su u određenoj prednosti. Dominik Livaković je broj jedan, tu je Ivušić, koji se vratio u HNL i dobro brani u Hajduku, te Dominik Kotarski, koji za sada ima sjajnu sezonu u danskom Kopenhagenu.
Istina, ali Livaković je trenutačno na klupi Fenerbahčea?
– To nije dobro, ali vjerujem da će jako brzo naći rješenje. Sigurno da mu ne odgovara pozicija pričuve i uvjeren sam da će s klubom naći rješenje da ide nekamo drugdje gdje će braniti.
Hrvatska, naravno ako ode na SP, u što svi vjerujemo, pokušat će i treći put zaredom izboriti polufinale. U Rusiji smo 2018. godine bili drugi, četiri godine poslije u Kataru treći.
– Kakva bi to bila priča! Čudo kakve smo rezultate ostvarili na zadnja dva svjetska prvenstva. Još kada bih u toj priči bio i ja, sreći ne bi bilo kraja. I upravo mi je ovaj pretpoziv ogroman motiv da budem još bolji
Ljetna stanka bila je kratka?
– Da, jako kratka, a sve slobodno vrijeme utrošio sam na pripreme za svoje vjenčanje. Naravno, cijelo vrijeme bio sam u rodnom Splitu. Supruga mi je ogromna podrška, lijepo joj je u Lausannei. Obožava sport. Baš je prošli tjedan s prijateljicama išla gledati atletski miting Dijamante lige koji je bio u Lausannei. Šteta što nije bilo nikoga od naših sportaša. Uživala je bez obzira na to što je taj dan padala jaka kiša, što nije neuobičajeno za ovo doba godine u Švicarskoj. Inače, atletski i nogometni stadion su jako blizu, na nekih 500 metara.
Sigurno pratite i zbivanja u HNL-u?
– O, da, pogledam neke utakmice kada stignem. Naravno, kako sam veliki navijač Hajduka, njega najviše pratim. Moram priznati da me Dinamo ugodno iznenadio. Četiri utakmice bez primljenog pogotka. Svaka čast dečkima i vrataru Nevistiću, koji još nije vadio loptu iz mreže! Nije loš ni Hajduk, ali on je prve tri pobjede ostvario na Poljudu. Žao mi je što su ispali od albanskog Dinama. Bilo je puno peha u uzvratu, nekih glupih pogrešaka. Želim Dinamu da i u Europskoj ligi nastavi u ovom ritmu.
Kakav je bio Karlov nogometni put?
– Nije da sam kao klinac trenirao samo nogomet. Ljeti bih trenirao vaterpolo, zimi košarku. To su uglavnom bili najpopularniji sportovi u gradu. U Omišu sam prošao sve dobne selekcije, a na samom početku igrao sam stopera, no kako na jednu utakmicu limača nije došao vratar, stao sam među vratnice i ostao do danas – kaže Karlo.
Sa samo 11 godina prešao je u splitski Hajduk, u kojem je branio sve do juniora.
– U Hajduk sam otišao tek nakon drugog poziva. Kada su me prvi put zvali, tata je bio protiv toga da odem tako mali, a onda je kasnije popustio. U mojoj generaciji u Hajduku su bili Nikola Vlašić i Andrija Balić. Eto, sva trojica završila smo u inozemstvu. Nikola je u Italiji, Andrija u Češkoj, a ja, eto, u Švicarskoj.
A onda su krenule posudbe...
– Da, prva momčad Hajduka uvijek je imala sjajne vratare. Prva posudba bila je s 18 godina, kada sam otišao u Mosor, pa iz Mosora u Val iz Kaštel Starog, da bih 2016. bio posuđen u Rudeš, koji se te sezone borio za prvo mjesto u Drugoj ligi. Odlazak u Zagreb bio je prvi odlazak od kuće. Jer, dok sam branio u Mosoru i Valu, putovao bih svaki dan iz Omiša na treninge i utakmice. Dok nisam položio vozački, uvijek bi me vozio tata. Iz Rudeša sam se vratio u Hajduk. U klubu su tada vratari bili Stipica, Grbić, Kalinić i ja. Mislim da je Kalinić onda otišao u inozemstvo, a meni su dali da biram: ili nova posudba ili čekanje prilike. Odlučio sam čekati i kada se na jednoj utakmici u Rijeci ozlijedio Stipić, stao sam među vratnice prve momčadi. Da, bila je to čudna utakmica. Poveli smo s 1:0 pa su Puljani vodili s 2:1. U samoj završnici smo izjednačili, a u sudačkoj nadoknadi krenuo sam naprijed. I postigao sam pogodak. To mi je do sada ostao i jedini pogodak. U ostalim klubovima u kojima sam igrao treneri mi nisu dali da idem u suparnički šesnaesterac.
Umalo završio u Realu
Prva ozbiljna inozemna ponuda došla je iz Club Bruggea.
– Moram reći da mi je žao što prvo nisam završio u Realu. Španjolska Marca naveliko je pisala o interesu Reala za mene, izašla je velika naslovnica s naslovom "Objetivo Letica". Pisali su tada da bih bio vratarska budućnost. Ipak, tada je pala odluka na Ukrajinca Andrija Lunina, a ja sam otišao u Club Brugge, kod Ivana Leke, za tri milijuna eura. Tamo sam proveo tri sezone, a od te tri dvije sam opet bio na posudbama, prvo u SPAL-u, a potom u Sampdoriji. U Belgiji mi je bilo lijepo, ali samo izvan kluba. U klubu me nisu cijenili, nisu se ponijeli nimalo ljudski. Tražio sam izlaz i našao ga u Rumunjskoj, u kojoj sam prvo branio za Cluj, a potom za Hermannstadt.
Malo neobično ime za rumunjski klub?
– Taj grad osnovali su Nijemci pa su svi nazivi na njihovu jeziku. Ime kluba ostalo je do danas tako, a grad se sada zove Sibiu. Danas u tom gradu živi samo dva posto Nijemaca.
I onda vas je put odveo u Švicarsku?
– Da, i to zahvaljujući Ivanu Klasniću. Spojio nas je moj prijatelj Maks Kovačević, bivši košarkaš i danas novopečeni nogometni menadžer. Osim s Klasnićem surađuje i s Bokšićem, a savjete mu daju Andy Bara, Slaven Bilić, Nenad Bjelica, Ivo Grbić... Uglavnom, Lausannei je trebao dobar vratar i brzo smo se o svemu dogovorili. Trener mi je Ludovic Magnin, koji je s Klasnićem dijelio svlačionicu u njemačkom Werderu. U prvoj sezoni samo sam triput uspio sačuvati mrežu netaknutom. Najviše pogodaka na jednoj utakmici primio sam kada smo gostovali kod Grasshoppersa. Primio sam pet pogodaka.
Kako je živjeti u Lausannei?
– Lijepo. Živim u stanu. Volim kuhati pa sam glavni u kuhinji. Obožavam pripremati talijanske specijalitete, uglavnom tjestenina. U slobodno vrijeme bavim se ribolovom. I to uglavnom kada dođem u Hrvatsku na odmor. Najveći ulov do sada mi je sabljarka od 90 kilograma. Bilo je gotovo dva sata borbe s njom. Ulovio sam je mamcem na kojem je bila lokarda. Najviše lovim oko Visa i otoka Jabuke.
Ljeto vam je omiljeno godišnje doba?
– Kad sam imao 13-14 godina, ljeti bih dva-tri mjeseca proveo na brodu. Posljednjih godina ne stignem. Kao mornar radio sam sve, čak i vozio brod. Volim more, to mi je najbolji psihički odmor. Sjedneš sam u kaić i guštaš. Nekoga ispunjavaju druge stvari, mene brod i more. Ljeti stalno kaićem odlazim na kupanje – zaključio je Letica.
Otvori KEKS Pay
i ja sam umalo završio sa taylor swift... samo da je bila dovoljno pametna da me zavede... a falilo joj je ovolicko....