Četrdeset godina stvaralaštva, glas koji pamti i prenosi predaje, te autorski potpis koji spaja tradiciju i suvremenost - sve je to Lidija Bajuk. Uskoro obilježava veliki jubilej: 11. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog slavi 40 godina bogate glazbene karijere. Uoči koncerta koji će biti više od presjeka opusa - svojevrsni susret s vremenom, pjesmama i publikom - razgovaramo s umjetnicom koja je svojim radom oblikovala domaću etno-scenu, ostajući vjerna tišini, riječi i melodiji koja dolazi iz dubine.
Četiri desetljeća od prvog profesionalnog nastupa obilježavate koncertom u Lisinskom. Što za vas osobno znači ta vremenska i prostorna simbolika?
Znači da sam se razradila, da mi je sito gušće za fino prosijavanje.
Na pozornici će vam se pridružiti mnogi suradnici i prijatelji - Dunja Knebl, Zoran Majstorović, Teo Martinović, članovi vašeg kvarteta i polaznici etnoradionice, zadarski studenti... Kako ste osmislili koncept večeri koja spaja profesionalce i učenike?
Na obljetničkom koncertu u Histrionskom domu prije deset godina nastupala sam sa svojim dotadašnjim i tadašnjim glazbenim suradnicima. Ta je glazbena suradnja bila obilježena podnaslovom "Senjico senjala" što je i naslov albuma uživo s toga koncerta u Scardoninom izdanju. Aktualni koncert tematizira moj etnoglazbeni pedagoški rad koji je započeo još kad sam kao školska učiteljica pokrenula etnografske slobodne aktivnosti, nadalje kao slobodna umjetnica osmislila brojne etnoradionice širom Hrvatske. Kao znanstvenica i sveučilišna profesorica danas kontinuirano održavam etnoradionice i popularna predavanja, među kojima već osmu godinu zaredom, zajedno sa suradnicima, vodim etnopredavanja i etnoglazbenu radionicu znanstvenopopularnog programa Hrvatska mitska baština u (ranome) srednjem vijeku u suorganizaciji Knjižnice Vladimira Nazora Knjižnica grada Zagreba i Matice hrvatske. Naravno, ima i drugih pojedinaca sličnih nadahnuća, a pretpostavljam da nas sve povezuje aktivan odnos prema hrvatskome tradicijskom naslijeđu. Zbog toga ću na aktualnom zagrebačkom koncertu ugostiti studente-glazbenike Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru i jednu učenicu glazbene škole. Program također obuhvaća likovnu, tekstilno-dizajnersku i grafičko-dizajnersku radionicu, u sklopu kojih polaznici, a među njima i nekolicina studenata dizajna Tehničko-tehnološkog fakulteta te restauracije i grafike Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, ostvaruju vlastite umjetničke izričaje nadahnute tumačenjima pjesničkih motiva hrvatskih tradicijskih pjesama koje svake godine tematski izabiremo, učimo i obrađujemo s obzirom na izabrane podnaslove - u proteklih osam godina to su Stablo svijeta, Mitska simbolika vode, Mitska simbolika boja, Etnoherbarij, Etnobestijarij, Etnoastralije, Mitska simbolika brojeva i Mitska simbolika sna. Sve te izričaje zajednički ćemo predstaviti u Lisinskom. A u Knjižnici Vladimira Nazora, unatrag godinu dana redovito održavamo probe za koncert koje nisu samo to - od slučajnih prolaznika stasali smo u veselu zajednicu koja stvara jedan bolji mikrosvijet…
Lisinski je prostor iznimne akustike i simbol hrvatske glazbene izvrsnosti. Kako se osjećate kad znate da vaš jubilej obilježavate upravo tamo?
Počašćenom. Glazba koju predstavljam, bilo da se radi o etnoobradama hrvatskih tradicijskih pjesama, vlastitim pjesmama ili o uglazbljenim hrvatskim pjesnicima, ne pripada velikim dvoranama. Nekoliko puta nastupala sam u velikoj dvorani Lisinski u sklopu većih glazbenih programa, u lijepom sjećanju mi je nastup 1997. uz Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Igora Kuljerića povodom 20. obljetnice Prljavog kazališta. Prvi put ću u veljači ove godine u Lisinskom održati samostalni koncert. Zahvalna sam Upravi Lisinskog, Hrvatskom društvu skladatelja, Scardoni i medijima na ljubaznoj podršci. A prije svega Emiru Fuluriji koji me poznavao da svoju glazbenu obljetnicu obilježim u sklopu world music programa Izvorišta koji je osmislio.
Rođeni ste u Čakovcu, gradu bogate kulturne tradicije i glazbene scene. Kako se vaše međimursko podrijetlo odrazilo na vaš glazbeni identitet?
Obilježena sam i osobnim, i lokalnim, i nacionalnim, i europskim, i zemaljskim identitetom… Spletom povijesnih i kulturoloških okolnosti međimurska je glazba doista osobita. S njom su me upoznali moji roditelji, majka je voljela pjevati, a tata je svirao i gitaru… U čakovečkoj i varaždinskoj glazbenoj školi susrela sam se i s melodijama svijeta prilagođenima za svirku na violini, uvidjevši da je međimurska glazba jednako zanimljiva. Drago mi je da sam potakla njezinu zaštitu na nacionalnoj razini, a onda i sudjelovala u njezinoj svjetskoj zaštiti. Međimurska popevka bila mi je tema i diplomskog i doktorskog rada. No, ja izvodim i druge hrvatske tradicijske pjesme koje su također drage jer su osobite - kad ih interpretiram jednako sam Međimurka, Podravka, Pokupka, Moslavka, Slavonka, Primorka, Dalmatinka…
U djetinjstvu ste svirali violinu u glazbenoj školi, a kasnije ste otkrili gitaru. Sjećate li se trenutka kad ste shvatili da će glazba biti vaš put?
Zbog bolesti sam prekinula glazbeno obrazovanje u srednjoj glazbenoj školi, što je mojeg profesora violinista Đuru Horvata poprilično razočaralo. Kad smo se nakon dvadesetak godina jednom sreli u Varaždinu, rekao mi je da je znao da će me prije ili kasnije glazba ponovno pronaći.
Često ste spominjali da ste prve ozbiljnije korake na gitari napravili tijekom oporavka nakon prometne nesreće. Kako je to razdoblje utjecalo na vaš odnos prema glazbi?
Doista vrijedi "Što te ne ubije, to te jača". Zbog teške povrede bila sam prikovana za bolničku postelju tri mjeseca, a nisam smjela ni čitati. Preostalo mi je pomoću walkmana slušati glazbu i svirati ležećki gitaru koju mi je posudila prijateljica. Liječnici su mi to dopustili, uz uvjet da ne stvaram buku. O bolničkoj svirci pacijentice ubrzo se pročulo, pa su novopridošlice tražile da ih smjeste u sobu sa mnom…
Nakon povratka kući dobili ste gitaru koju je napravio Vladimir Proskurnjak. Koliko vas je ta gitara onda odredila? Jeste li je sačuvali?
Budući da su se roditelji isprva protivili mojem sviranju gitare, očekujući da ću postati violinistica, u šali sam nakon oporavka znala reći da sam trebala završiti pod kamionetom da bih si priskrbila gitaru koja me dočekala uoči rođendana, po povratku iz bolnice. To mi je puno značilo jer sam prije toga pokušavala svirati na tatinoj zapuštenoj gitari koju sam pronašla u podrumu i čije bi mi metalne žice na zakrivljenu vratu redovito prouzročile krvavobolne natiske na prstima lijeve ruke, pa sam sporo napredovala.
Sjećate li se osjećaja s prvog zagrebačkog samostalnog koncerta 1985. na Šari i po čemu je on bio presudan za vaš daljnji put?
Bila sam jednako uzbuđena tada kao i sada uoči obljetničkog nastupa. Sjećam se da je dvorana bila prepuna. Bilo je to drukčije glazbeno doba - rock je bio mainstream, a plakatni crtež djevojke s gitarom u studentskom je miljeu bio dovoljno poticajan za dolazak… Žao mi je što taj plakat nisam sačuvala.
Fascinantno je da ste kao mlada glazbenica svirali kao predizvođač na koncertima Johna Mayalla i Joan Baez. Upoznali ste ih oboje, što su vam rekli?
Na jednom rođendanu u Čakovcu čuo me promotor Toni Sabol, rodom iz Čakovca. Oduševljeno me pozvao na nastup najprije prije Mayallovog koncerta u Čakovcu, Ljubljani i Beogradu 1987., a zatim kao predizvođačicu na koncertu Joan Baez u zagrebačkoj Maloj dvorani Doma sportova 1989. godine. Mayall me nakon beogradskog koncerta pozvao na nastavak njegove europske turneje, čak mi i predložio posao pratećeg vokala u jednom tonskom studiju u Los Angelesu. Nisam se priključila niti njegovoj europskoj turneji, niti sam otišla u LA. I nisam požalila jer ne možeš žaliti za nečim što nije.
Do procvata etno scene došlo je u 90-ima. Sjećam se da su se spotovi Legena, Dunje Knebl i vaši redovito vrtjeli na Hit Depou, a bio sam i na onom čuvenom koncertu u Gjuri, kada je snimljen album Ethno Ambient Live. Je li jačanje nacionalnog naboja onda dovelo i do porasta zanimanja za etno scenu?
Pretpostavljam da je nekim urednicima dobro došao repertoar hrvatskih tradicijskih pjesama u novome etnoglazbenom žanru. Međutim, duboko sam zahvalna ozbiljnim glazbenim kritičarima i urednicima, kao što su Darko Glavan, Delimir Rešicki, Hrvoje Horvat, Velid Džekić, Denis Leskovar, Ante Batinović i Aleksandar Dragaš, kojima nismo bili sredstvo nego tema. Cjelokupni njihov angažman oko glazbe ozbiljno je utjecao na glazbeni ukus tadašnje publike, danas se preostali uporno bore s vjetrenjačama.
Danas ste doktorica znanosti u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Kako se u vašem životu isprepliću znanstveni rad i glazba?
Komplicirano, iako je moj znanstveni rad posljedica mojih glazbeni aktivnosti. U jednom sam se trenutku zapitala što ja to i o čemu zapravo pjevam. Odlučila sam ponovno studirati da bih možda o tome više saznala. I jesam. Međutim, to je ispreplitanje poprilično komplicirano. Naime, pretpostavka umjetnosti su subjektivni, a znanosti objektivni pristupi. Priroda objedinjuje, a čovjek dijeli. A moj unutarnji zov divljine muku muči kako bi objedinio razjedinjeno.
Što vas mladi danas najviše pitaju kada je riječ o etno-glazbi i identitetu?
Uglavnom me ne pitaju. Velik broj onih koji odlaze na koncerte izrazitoga nacionalnog naboja istodobno odlazi i na cajkaške koncerte, no teško da bi znali nabrojati dva-tri bilo koja naslova iz hrvatskoga tradicijskog repertoara, čak niti iz zavičajnoga. Moje je fakultetsko iskustvo da od petnaestak studenata prosječno najviše dvoje-troje to zna. Ne vjerujem da je na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini situacija bolja. Čovjek bi kao biće izbora doista trebao moći birati, a ne misliti da bira. Poznavanje hrvatskoga kulturnog naslijeđa danas je rezultat izvanškolskih aktivnosti i osobnih nagnuća pojedinaca. Ovih dana neugodno me iznenadila i informacija da je Hrvatski radio ukinuo emisiju "Etnoton" koja je zanimljivo informirala i educirala na etnoglazbene teme. I to potvrđuje da je, unatoč formalno osmišljenim obrazovnim planovima i programima, hrvatski obrazovni sustav u tom području zakazao, da ne obrazuje buduće urednike koji će poznavati i predstavljati taj glazbeni žanr.
Zanimljivo je da ste studirali više fakulteta, prvo ste radili kao knjižničarka, a tek ste u 38. godini na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisali dvopredmetni studij etnologije i antropologije, a onda i doktorski studij. Kako ste se tek u 38. odlučili na taj studij?
Život mi se u 38. godini ustalio i u predahu svodio na kućne razgovore uz kavicu, što me zabrinulo s obzirom na perspektivu. Baš je u tom razdoblju emeritus Vitomir Belaj objavio svoje znamenito mitološko djelo "Hod kroz godinu", a akademik Radoslav Katičić održao nekoliko gostujućih predavanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i nakon toga počeo sustavno objavljivati svoje jezikoslovno-mitološke publikacije. Toliko su me motivirali, da sam odlučila ponovno studirati. S obzirom na to i na moj tadašnji etnoglazbeni status, izabrala sam studij etnologije i antropologije. A na poslijediplomski studij doslovno me nagovorio tadašnji moj profesor i kasniji suradnik, prerano preminuli i neprežaljeni kolega Tomo Vinšćak.
Imate dvije kćeri, blizanke. Čime se one bave i jesu li naslijedile vašu ljubav prema glazbi?
Jesu. Jedna se po svršetku tekstilno-tehnološkog studija zaposlila u Francuskoj, a druga je diplomirana likovna umjetnica grafičarka. Kao osnovnoškolka u glazbenoj školi prva je svirala violinu, druga flautu. Uvijek su bile sklone alternativnoj i eksperimentalnoj glazbi, nikad narodnjačkoj. Glazba im je i danas iznimno važan dio svakodnevice. Kao i mojem suprugu koji to ne bi mogao biti da nije u glazbenom smislu to što jest.
Često naglašavate važnost povezanosti glazbe, jezika i tradicijske baštine. Kako to prenosite u svakodnevnom pedagoškom radu?
Bez glazbe i jezika nismo ljudi. Bez ljudi nema baštine. Baština je, dakle, komunikacijsko okruženje.
Nakon Lisinskog - što slijedi? Postoji li plan za novi album, knjigu ili istraživački projekt?
Nadam se obljetničkokoncertnom albumu uživo, dovršenju nekoliko knjiga započetih prije desetak godina, novoj pjesničkoj zbirci u nastajanju… Brzina mi nije jača strana, ali upornost jest.
Na sceni ste već četrdeset godina. Postoji li još nešto što biste voljeli ostvariti, a niste stigli?
Prije tri godine počela sam se baviti keramikom u Likovnom centru Grada Zagreba, a od prošle godine u Otvorenom atelieru majstora Roka Lumezija izradom srebrnog nakita. Voljela bih u dogledno vrijeme okupiti sve svoje rasute Lidije. Odrastajući na najsjevernijem hrvatskom otoku okruženom rijekama Murom i Dravom, još sam kao srednjoškolka maštala o životu na jadranskom otoku. Pa se nadam da ću svojim idejama doprinijeti i kao novopečena Priješka…
Otvori KEKS Pay
