Uhvatiti Peru Eranovića, glumca koji ovih dana briljira u najgledanijoj RTL-ovoj seriji “Divlje pčele”, prava je misija. Uskladiti užareni tempo njegova rada s medijskim razgovorima, doista je vrlina koju cijenimo, a mi smo, na sreću, uspjeli. Jednog oblačnog popodneva, u pauzi od snimanja, naišli smo na odlično raspoloženog Splićanina, koji je mnogima poznat, a ako točno izračunamo, prije petnaest godina glumio je u identičnom formatu na TV ekranima. Iako je u međuvremenu izgradio uspješnu kazališnu karijeru te je član ansambla Drame HNK Split već jedanaest godina, trenutačni boravak u Zagrebu, daleko od supruge Katarine i troje djece, predstavlja mu emotivni izazov. No ono što nas je duboko dirnulo u razgovoru bio je njegov otvoreni pristup temama koje su oblikovale njegov život, a to je gubitak oca, hrvatskog branitelja kojeg je izgubio sa samo dvije godine. Rečenica koja me osvojila bila je: “Moja mama je moja junakinja”, a toliko je lijepo i iskreno govorio o odrastanju da će malo koga ostaviti ravnodušnim. Osim toga, s nama je razgovarao o svom životu, sreći i tuzi, ali i o nečemu što mnogima danas djeluje gotovo nezamislivo, o predbračnoj čistoći sa suprugom Katarinom, a što se u današnje vrijeme vrednuje gotovo kao pojam iz knjiga. Mnogi će nakon ovog razgovora zasuziti, ali ne zbog tuge, već zbog nade i inspiracije koju ovaj glumac nosi sa sobom.
Dogodio se i vaš veliki povratak na ekran u seriji “Divlje pčele”! Kako se osjećate zbog toga, pogotovo nakon uloge u “Ruži vjetrova”?
Osjećaj je jako dobar, moram priznati. Nakon trinaest intenzivnih kazališnih godina i ponešto filmskih izleta, doći na male ekrane u jednom tako dinamičnom formatu prije svega je zabavno, ali i zahtjevno. I to na više razina, od organizacijsko-logističke do umjetničke, gdje je potraga za rješenjima svedena na vremenski minimum. Ulogu moraš graditi brzo, a precizno, sa svim svojim finesama. Naravno da je time i odgovornost velika, jer ovo je preskup posao za dovoljno široku publiku da ne bi imao kontinuitet predanog rada. To ponekad iziskuje pomicanje vlastitih granica. Možda je upravo to jedan od bitnih razloga zašto se svi glumci ne vide u ovom formatu. Kad se prisjetim koliko me je petnaestak epizoda “Ruže vjetrova” bacilo među ljude, od prepoznavanja na ulici do savjeta gospođa u dućanu kako bih se kao lik u seriji trebao ponašati, ostaje mi samo zaključiti da se publika nije promijenila. Ljudi vole dobru fikciju i sretni smo dok ih možemo zabaviti, a meni je posebno drago biti dio ove “košnice”.
Kako to da ste toliko dugo bili odsutni na ekranima? Jeste li odbijali ponude?
Uloge mi se nisu nudile pa nisam ni imao što odbiti. Profesionalno sam izlazio na neke audicije koje očito nisu bile “moj komad torte” i Bogu hvala da je tako, jer imao sam prostor za neku drugu vrstu sazrijevanja. Od 2015. godine član sam ansambla Drame HNK Split, gdje sam izgradio lijep kazališni život, ozbiljno radno okruženje, a unutarnja propitkivanja i hrabrost na dulje korake rezultirali su i nekim mojim autorskim radovima s kojima sam obišao Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te u dva navrata išao preko Atlantika. Pri tome mislim na autorske monodrame “Priče iz Vukovara” i “Bio sam tamo”. Pridodam li tome i nekoliko filmova koje sam snimio od “Ruže vjetrova” naovamo (“General”, dvije “Balkanike”, “260 dana”, “Loveći Teslu”), neću se složiti s tvrdnjom da sam bio odsutan. Samo sam bio u drugim “agregatnim stanjima”.
Koliko je zahtjevno snimanje “Divljih pčela”? Kako izgleda tipičan radni dan na setu?
Kako kada. Ponekad imam svega nekoliko scena, a nekada ih na dispoziciji ugledam deset. I tada sve ovisi o pauzama koje imam između snimanja jer mi ponekad više odgovara nabijeni tempo s deset scena koje snimam, jednu za drugom, nego na primjer četiri scene, odijeljene po sat i pol vremena pauze. To me zna umoriti, ali nema gašenja. Stoga se održavam crtanjem ili čitanjem. A kako izgleda dan snimanja? Uvijek unaprijed dobijemo tjedni raspored da vidimo koje nas scene očekuju. Poslije rasporeda slijedi i dispozicija, odnosno dnevni radni plan gdje točno vidimo kad tko dolazi u bazu, na šminku, kostim i kad je na setu. Točno tim redoslijedom, Brijanje, frizura, šminka i odijevanje. Posebno je lijepo što o svemu tome skrbe uistinu ne samo veliki profesionalci već i sjajni ljudi s kojima možeš razgovarati o svemu i od kojih uvijek nešto novo naučiš. Kada smo u kostimu, idemo u tzv. glumačku sobu gdje prođemo scenu nekoliko puta i onda idemo na set gdje nas tonci ozvučuju. Potom tamo napravimo jednu glumačku probu pred kamerama, a zatim i tehničku, da vidimo jesu li svi zvučni, svjetlosni i snimateljski standardi zadovoljeni. I to je to. Počinje snimanje! Čim snimimo, trk na presvlačenje i opet sve nanovo dok ne prođe radni dan.
U seriji igrate povratnika iz Čilea Vicu Radonića. Koliko vam je sličan, a koliko različit?
Vice mi nije nimalo sličan, osim fizički. Mada cijenim njegov brk i elegantno držanje, a moram pohvaliti i njegov odjevni stil, čovjek je najbolje odjeveni lik u seriji. E sada, tu dolazimo do nečega što nas strogo razlikuje. Kod Vice je sve navedeno samo maska, on je profesionalni varalica, vrlo hrabar i proračunat. Nevjerojatno pripremljen za svaku situaciju, pa čak i onu za koju gledatelji možda pomisle da je trenutak njegove slabosti. On i tada igra igru za društvo u kojem se nalazi. Po meni je Vice najzanimljivije napisan lik i omogućuje mi igrati čovjeka koji glumi nekoga drugoga, a pri tome su Vice Radonić koji se useli Vukasima i onaj “privatni Vice” sušta suprotnost. Vice je nasamo opušten, pomalo i kafanski tip željan dobrog društva i još boljeg provoda, a kojeg bi čovjek lako mogao vidjeti u svim okolnostima. Blago razdražljiv, ali i šaljivdžija pa bi možda ta posljednja osobina bila nekakva eventualna dodirna točka sa mnom, jer volim da se ljudi oko mene smiju. Složit ću se s javnim mnijenjem da je ovaj “službeni” Vice ljigav, ali epizode koje dolaze bit će toliko zanimljive da mogu samo reći – blago gledateljima, svašta li će vidjeti.
Je li gluma oduvijek bila vaš prvi izbor?
Otprilike sam u petom razredu osnovne škole već znao čime se želim baviti u životu. Poslije škole odlazili bismo kod prijatelja Tonija Šare pisati scenarije i s njegovom “Digital 8” kamerom snimati akcijske filmove. Kadar u kojem cigareta pada na pod i zatim je gazi stopalo u papuči za nas je bio “najcool” mogući kadar i tako smo hranili maštu da ćemo se jednog dana baviti filmom. Evo, nakon 25 godina nisam iza kamere, ali jesam ispred. Hvala, Toni, što si na neki način bio dio mojih “prapočetaka”. A da nisam glumac, vjerojatno bih nečim drugim želio biti u “središtu pozornosti”. Volim glazbu, pišem, skladam, snimam. Crtanje me jako opušta, tako da bih sigurno ostao u tom nekom stvaralačkom fahu da me nisu odvukli ovi moji objektivi i kazališne daske. Čak je i novinarstvo bilo u “pričuvi” kao neka vrsta rezervnoga plana.
Poznato je i da ste ponosni suprug i otac. Koliko vam teško pada odvojenost od supruge Katarine i troje djece tijekom snimanja serije?
Toliko su me razmazili da se divim pomorcima i ljudima koji iz dalekog svijeta prehranjuju obitelji. To je junaštvo svoje vrste. Imam mogućnost dovesti obitelj u Zagreb i to radim u etapama, jer su djeca još vrtićke dobi pa nemaju obaveza koje bi ih strogo vezale za Split, a opet želimo da ne izgube osjećaj za svoju ekipu i tu vrstu zajedništva. A kada su oni dolje, meni je samo jedan slobodan dan dovoljan da se spustim na jug i proboravim ga s njima. Dobijem snage za nekoliko dana. Oni su još mali da bi redovno pratili ovako ozbiljan sadržaj kao što su “Divlje pčele”, ali pustimo im pokoji probrani isječak, reels. Njima je to zanimljivo, pomalo smiješno, ali ipak nije crtić da bi tražili još.
FOTO Pere Eranović u RTL-ovoj seriji "Divlje pčele" utjelovio je povratnika iz Čilea, Vicu Radonića
Možete li nam ih opisati?
Zabavni su kao i većina djece u tim godinama. Imaju svoju rutinu, slikovnice, pjesme i na osnovi toga stvaraju nove igre koje su često prožete imitacijama. A imitacija je osnova glume. Najmlađa kći ima godinu i pol i tek je zakoračila na tu bazičnu kognitivnu razinu razumijevana i povezivanja. Zna već oponašati i tražiti svoj prostor u obitelji. Zabavno malo čeljade. Srednja je troipolgodišnja kći, vrlo je borbena, svojeglava i dalmatinski temperamenta, a opet nježna i osjećajna. A to se najviše vidi po njezinim šarenim crtežima i izboru priča koje želi da joj čitam. Moj šestogodišnjak je najstariji i on je baš neka glazbena duša. Voli nogomet bez suviše pravila i svira bubnjeve. Znanje kojim on sada vlada nad tim instrumentom ja sam gradio sa svojih trinaest godina. A evo, sviram bubanj više od dvadeset godina. Prate moje projekte od začetaka do završnice i pri tome se jako zabavljaju. Često smo u dječjoj sobi s gitarama i bubnjevima, a onda opet, nema do mira uz kakvu dječju knjigu ili papir s bojicama. Nama vam nikad nije dosadno.
Ranije ste govorili o bolnoj temi, gubitku oca, hrvatskog branitelja. Tada ste imali samo dvije godine, a kako je taj veliki gubitak utjecao na vas?
Sigurno me odredio. Naučio me cijeniti žrtvu onih koji su svoje užitke, zdravlje i živote založili za našu slobodu. A oni kojih fizički više nema, a među njima je i moj otac, obvezuju nas na ustrajnost u očuvanju spomena na najslavnije razdoblje naše povijesti, jedino vrijeme kada smo kao narod nadišli baš sve ideologije i čistom žrtvom dobili ono najsvetije. Tatin položeni život moj je društveni i nacionalni korektiv, sve što radim, od posla, preko odgoja do bilo kojeg društvenog doprinosa, nastojim uskladiti s načelima koja su vodila naše branitelje, a mir u srcu mi je najbolja potvrda tih nastojanja.
Koliko vam je bilo teško odrastati bez očeve potpore? Je li vašoj majci bilo posebno teško?
Moja mama je moja junakinja. Tijekom djetinjstva i mladosti čvrst autoritet da nas zaštiti, a opet tako brižan prijatelj i suputnik s kojim su moje neiskusne noge prelazile svakakve puteve i jarke. Nekad ozlijeđene, nekad netaknute, ali uvijek su dokoračale do odredišta. Sad, sa svojih gotovo trideset i šest godina i troje djece, shvaćam svu veličinu njezine žrtve i sebedarja da s dvadeset i četiri godine krene dalje bez muža, na putovanje s dva mala djeteta pod rukom. Iako su neka životna razdoblja tražila očinsku figuru koja je nezamjenjiva, moja mama dala je sve od sebe da nas sabrane dovede do točke s koje počinju naši samostalni obzori. Hvala joj na tome.
Je li vam žao što otac nije doživio vaš uspjeh, što mislite, daje li vam snagu s nekog boljeg i ljepšeg mjesta?
On je uvijek bio i jest tu sa mnom. U mojim mislima i molitvama. Sva moja nastojanja da trezveno i pošteno gradim svoj život držim nastavkom njegove borbe u tom svevremenskom odnosu žrtve i zahvale, jedno je bez drugog isprazno. Kada vidim svoju djecu, vidim ga živim, kada osjetim zajedništvo i čujem pjesmu, znam da je tu. Naravno da bih bio presretan da je mogao uzeti vlastitu unučad u ruke i da smo, ispijajući pivo, mogli zajedno pratiti našu reprezentaciju ili da je, na kraju krajeva, mogao gledati Vicu u “Divljim pčelama”. Ali tko zna bih li ja uopće postao sve ovo da se upravo ta njegova žrtva nije dogodila. Ako je ona bila neophodna u tom ukupnom računu slobode, onda mi je draže da slobodan u molitvi s njim razgovaram nego da smo ojađeni za kakvim šankom u porobljenoj domovini. Sve vam stane u tu rečenicu.
Vaša životna priča mnogima je, vjerujem, vrlo inspirativna, a mnoge ste oduševili i pričom o predbračnoj čistoći sa suprugom Katarinom. Prije vjenčanja niste se čak ni poljubili. Jeste li nailazili na kušnje?
Sve što vrijedi, nailazi i na kušnje. Čistoća jest ideal vrijedan svake žrtve, ali ona se u ovom kontekstu ponekad toliko idolizira da ljudi ne vide njezin pravi smisao, a samo zato što nije postavljen cilj. Neću puno o tome govoriti jer sam sve rekao u videu svjedočanstva. Nije nam namjera ikome pametovati, svrha priče o tome nije bila isticanje ni pohvala nas kao kreposnih ili nekakvih moralnih vertikala. Svrha je posvjedočiti o plodovima koji su zaista veliki i vrijedni! Podijeliti bogatstvo, kako bi i drugi postali bogati. Seksualnost je najveći Božji dar čovjeku jer je uporište novom životu, ali ako se nastoji živjeti vjera i tamo gdje smo najtanji, onda trebamo znati da za sve postoji pravo vrijeme. Ne krivim ljude koji to ne znaju jer je čak i nekim vjernicima nepojmljivo da se grešnik može obratiti. Cijela se priča oko mog obraćenja kod nekih ljudi svede na konstataciju: “Ha, bio je sa ženama pa poslije glumio sveca.” Zamislite tako komentirati bivšeg heroinskog ovisnika koji se izvukao iz svog začaranog kruga. Čovjekov identitet, pa time i identitet djeteta Božjeg prolazi kroz izazove i procese i na nama je da, svjesni istoga, radimo u njegovu korist.
Koliko vam vjera znači?
Vjera mi je životna okosnica. Upotpunjuje mi radost i objašnjava patnju. Daje mi snagu u onim trenucima unutarnje malaksalosti i kada se pitam gorim li dovoljno za ljude koje volim. Nastojim da Krist kao središte moga osobnog i obiteljskog života bude ujedno most prema svim ljudima s kojima se susrećem. Ne moram ja Njega nužno ni spomenuti. Dovoljno je kad mi ljudi kažu: “Ti si uvijek nasmijan.” Eto, baš tu je On meni sadržan.
Evo jedno intimno pitanje, planirate li imati još djece i vodite li se mišlju “ako Bog da”?
Ako Bog da. Djeca su radost i uvijek blagoslov!
U jednom ste podcastu kazali da ste na Thompsonovu koncertu na Hipodromu “isplakali dušu” te da je to za vas bila duhovna i nacionalna obnova. Što mislite o ljudima koji ne dijele vaše mišljenje?
Pa uglavnom ne mislim o njima. Tek o nekima koji su moji dragi kolege i prijatelji pa su nezaobilazan dio mog života. Naše su nam razlike do određene granice predmet šale, a kad su predmet ozbiljnih razgovora, nikad nisu destruktivne. Pluralizam i demokracija podrazumijevaju i neslaganje s nekim, ali ne uključuju prisilnu korekciju stava. Sve suprotno tome stane pod nazivnik – silovanje.
I sami se bavite glazbom, koja vam je njegova najdraža pjesma?
Teško pitanje jer kad odrastaš uz nečiji rad, onda svaka pjesma obilježi jedno razdoblje. Stoga ću si dati tu slobodu pa izdvojiti četiri pjesme, a to su “Početak”, “Duh ratnika”, “Put u raj” i “Život”.
Zašto se popularna serija zove 'Divlje pčele'? Iza mene krije se zanimljiva simbolika
Bili ste i član Hrvatskog nadzemlja, a što vam je ono značilo?
Član sam bio od 2017. do 2021., a ta mi je organizacija promijenila život jer sam upravo tamo upoznao svoju Katarinu. Divno okruženje kroz koje se u petnaest godina izmijenilo više naraštaja, a koje je osim sadržajnog pastoralnog rada urodilo kako brakovima tako i duhovnim pozivima. I Bogu hvala na tome.
Što volite raditi u slobodno vrijeme? Kako se opuštate sa suprugom?
U slobodno vrijeme sam hodajuća dječja igraonica. Volim provoditi vrijeme s obitelji, šetnja, igralište, druženje s prijateljima. Volim kuhati pa sam jako sretan kada vrijeme dopusti da svežem pregaču i pozovem ekipu u goste. U tom smo slučaju supruga i ja zaista vješt tandem, brzo raspodijelimo posao pa napore za doček i većeg broja ljudi lako svedemo na minimum. Volim čitati, slagati makete, crtati i svirati. Ovu sam potonju aktivnost usporio zbog “Divljih pčela”, ali ona nije potpuno stala. Imam neke nove pjesme i skladbe koje čekaju na aranžmane i snimanje. Nadam se da ćemo do kraja godine lansirati bar dvije pjesme.
Od koga ste naslijedili umjetničku crtu koja vas je dovela tu gdje ste danas?
Tata je, kažu, bio vrstan imitator i maketar (ostalo je dosta maketa poslije njega), a mama je literarno jako nadarena. Mislim da sam u toj genetskoj kombinaciji pokupio sve što se pokupiti dalo.
Otvori KEKS Pay
Očito jedan od jako rijetkih glumaca koji nije tifusar, siguran sam da ga crvena banda opstruira di god stigne